Trodnevna duhovna priprava ususret blagdanu zaštitnice dubrovačke katedrale Gospe Velike počela je u četvrtak, 12. kolovoza misnim slavljem, klanjanjem pred Presvetim i duhovnim programom „Gospi u čast“. Misu i klanjanje predvodio je fra Josip Vlašić.

 

Kako je opisano u evanđeoskom ulomku dana (Mt 18,21-19,1) apostol Petar je pitao Isusa koliko puta treba oprostiti svome bratu, a o Petrovom pitanju i Isusovim odgovorima kao i poteškoćama s opraštanjem u propovijedi je više govorio propovjednik Vlašić.

 

Petar pred Isusom stoji s jednom svojom mukom, svojim problemom s kojim ne zna kako izići na kraj, traži od Isusa pomoć, da mu on protumači, objasni, kazao je propovjednik. On očekuje da mu Isus potvrdi ono što on već ima kao svoj stav. Njega muči oproštenja, tuđe slabosti, uvrede s kojima se susreće. Isus mu daje odgovor koji je za Petra bio kao hladan tuš. “Tako nas Bog često zna iznenaditi i zateći sa svojim zahtjevima i stavom. Svi mislimo da smo junaci s nekim svojim izborima i ponašanjem, a onda Isus dođe sa svojim zahtjevima koji za nas znače dodatni napor, a nama se to nekako ne da“, primijetio je propovjednik.

 

Govoreći o tome zašto Petar uopće Isusu postavlja to pitanje kazao je da se apostol bori sa svojom ljudskošću, da ne odustaje od toga da bude pravi učenik, pa u svojoj smušenosti traži od Isusa pomoć. U srcu mu je odluka da on uči i živi što je Isus rekao, ali susreće svoje granice. To je i naše iskustvo, kazao je predvoditelj slavlja dodavši kako se i vjernicima događa da su puni oduševljenja kad dođu na misu, čuju lijepu ili kad se dođe na molitvenu zajednicu i slavi Boga, tu je sve super. A onda se dođe u život i tamo nekako ne ide, osoba se susretne se sa svojom slabošću.

 

„Susret s opraštanjem koji je Petru bio muka i nama je često muka“, istaknuo je. Odgovarajući na pitanje zašto je tome tako kazao je da mi ljudi nismo anđeli niti su ljudi s kojima živimo anđeli, mi drugima stanemo na nogu, drugi nama stanu na nogu i onda treba opraštati. To nam je ponekad teško, ponekad se umorimo opraštajući, pa se pitamo dokle više. Počne nam se činiti da netko iskorištava našu dobrotu i da opraštanje nema smisla. „Opraštanje jest teško, ono je Božji čin i oprostiti mogu samo oni koji su junaci, veliki ljudi. Ono je teško, ali je lijepo jer nas oslobađa“, ustvrdio je propovjednik. Tumačeći nadalje riječi Očenaša o opraštanju istaknuo je kako je opraštanje divna stvar.

 

Uz pitanje opraštanja javlja se i pitanje komu oprostiti. Najviše trebamo opraštati onima koji su nam najbliži, kazao je propovjednik i naveo neke primjere. Oprostiti treba bliženjem ono što mene vrijeđa, njegove riječi, djela, propuste zbog kojih ja osjećam neku muku, bol. Oprostiti mu treba to što ne ispunjava moja očekivanja – što on i ne treba – ali je meni muka od toga, opisao je.

 

Razmišljajući o tome što ljude sprječava da drugom oproste propovjednik je naveo niz pitanja koja se u svijesti povrijeđene osobe pojavljuju o tom događaju, primjerice zašto je ta druga osoba to učinila, pa se onda osoba stalno u duhu vraća na taj događaj, iznova se vraća u prošlost, zapetljava, to je stalno uznemiruje, svađa se u mislima s tim ljudima i time stalno inficira svoj život i nutarnji svijet, pa čini da joj život zapravo popada. To je kao kad ranu koju imaš na tijelu stalno čeprkaš i ona se zna inficirati i onda je potencijalno ugroženo cijelo tvoje tijelo jer joj ne dopuštaš da zacijeli, slikovito je predočio.

 

„Zato je neopraštanje opasno“, ustvrdio je propovjednik. „Jedini lijek je u opraštanju, u otpuštanju, puštanju. Kad vidiš da taj proces u tvojoj glavi počinje i traje, da se stalno vraćaš u prošlost tim riječima kojima te netko ranio, povrijedio, tim činima kojima je netko opteretio tvoj život, kad vidiš da se to događa tada trebaš to pustiti. Baš pustiti! Moraš reći sebi: stop, neću se tome vraćati, ja to otpuštam. Jer kad ne otpuštaš to stalno vučeš sa sobom kroz život. Tuđe grijehe vučeš sa sobom kroz život. A sve što vučemo, to je teret. To čini da naši koraci postanu teški i naš život postane težak i mi jedva živimo i nama se zapravo ne živi jer smo jako umorni, jer nismo naučili tu sposobnost otpuštanja, opraštanja.“

 

Spomenuo je i da kada Isus kaže da treba opustiti sedamdeset puta sedam, to znači opraštati u cijelom našem životu, uvijek. To je jedini lijek da nas neopraštanje ne zagadi, ustvrdio je.

 

Propovjednik je govorio i o opraštanju sebi. Ako ja ne oprostim sebi a Bog mi oprostio, drugi mi oprostio, ja zapravo ne dopuštam da taj proces opraštanja ozdravi moj život, kazao je. Ja radim protiv Boga, tako hranim svoju oholost, stavljam se iznad Boga. Kao što drugima trebamo uvijek opraštati tako trebamo i sebi.

 

Spomenuo je i kako neki govore da im je drugima lako oprostiti, ali ne sebi. Možda jest nekad teško, ali ako osoba sebe pogleda Božjim očima, to nije teško, preporučio je. U pogledu Božjim očima je Božja nježnost, ljubav. Zato je potrebno prekinuti te ‘sudske postupke protiv sebe’, kako ih je nazvao, u svojoj glavi, to isto treba zaustaviti, reći stop i tim svojim mislima.

 

Uz opraštanje sebi i drugima treba još nekome oprostiti, nastavio je propovjednik. Spomenuo je primjer nežidova koji je rado slavio Jom Kipur, blagdan Pomirenja i na svoj način tražio oproštenje od Boga za svoje grijehe, ali je i on Bogu opraštao. Profesor Ivančić govorio je da i mi trebamo Bogu opraštati, podsjetio je, jer se često naš život nije odvijao onako kako smo mi htjeli i zbog toga možda imamo neki sukob s Bogom, negdje u pozadini. Zato je dobro i Bogu oprostiti.

 

Sve to opraštanje može biti teško, kazao je na kraju propovjednik te naveo riječi sv. Franje da nam Bog pomogne oprostiti ono što mi sami ne možemo. A to nas vodi Mariji koja se u trenutku prepoznavanja svojih ljudskih granica otvara Bogu, nastavio je. I tu molitvu Bog uslišava jer osoba moli da vrši ono što je Božja zapovijed.

 

Neopraštanje uništava naše odnose, nemojmo se bojati doći pred Boga poput Petra ili Marije i pitati kako ćemo to napraviti jer nama to izgleda nemoguće, zaključio je propovjednik te poručio: „Naučiti opraštati trajno je put do trajnog mira.“

 

Liturgijsko pjevanje predvodio je slavljenički tim molitvena zajednice „Effatha“.

 

U duhovnom programu u čast Gospe sudjelovali su glumac Frane Perišin i klape Subrenum, Cavtajke, Oštro i Ragusa, a program je osmislio Krešimir Magdić. Župnik don Marin Lučić zahvalio je svim sudionicima programa kao i svima koji su sudjelovali ove prve večeri duhovne priprave za blagdan zaštitnice dubrovačke katedrale te ih pozvao i na sudjelovanje u ostatku programa sljedećih večeri.

 

A.T.

Fotografije: Doris Boroje

 

21 kat VG 1 03

21 kat VG 1 04

21 kat VG 1 05

21 kat VG 1 06

21 kat VG 1 07

21 kat VG 1 08

21 kat VG 1 09

21 kat VG 1 10

21 kat VG 1 11

21 kat VG 1 12

21 kat VG 1 13

21 kat VG 1 14

21 kat VG 1 15

21 klape duh 01

21 klape duh 02

21 klape duh 03

21 klape duh 04

21 klape duh 05

21 klape duh 06

21 klape duh 07

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here