Prva tribina ciklusa “Ususret sv. Vlahu” kojeg svake godine organizira Dubrovačka biskupija ususret svetkovinu svoga zaštitnika, održana je u petak, 14. siječnja u dvorani Ivana Pavla II. u Dubrovniku. Predavanje „Između Istoka i Zapada: podrijetlo ranosrednjovjekovnih svetaca zaštitnika na istočnoj obali Jadrana“ održali su dr. sc. Ana Marinković i dr. sc. Trpimir Vedriš s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dugogodišnji voditelji Hrvatskoga hagiografskog društva “Hagiotheca”. Tribine se održavaju u kontekstu 1050. godine Feste sv. Vlaha i 50. obljetnice veličanstvene proslave 1000. obljetnice Feste sv. Vlaha.

 

Predavači dr. Marinković i dr. Vedriš naizmjenično su govorili su o temi koja je obuhvatila štovanje svetaca zaštitnika na istočnoj obali Jadrana od najranijeg razdoblja do ranog srednjeg vijeka. Tema možda nije toliko poznata javnosti koliko možda za zaslužuje, a jedan od razloga je što je ranosrednjovjekovna povijest slabo dokumentirana. To je i sreća i nesreća jer se ima puno prostora za interpretacije, a malo materijala koji bi rasvijetlio probleme.

 

Već u 10. stoljeću javljaju se popisi svetaca zaštitnika dalmatinskih gradova, a među njima je najpoznatiji onaj u spisu Konstantina Porfirogeneta. Danas se u grubo zna koji su sveci štovani u dalmatinskim gradovima u ranom srednjem vijeku. Veliki dio tog popisa čine sveci s kršćanskog Istoka, tako na prvi pogled izgleda. Doprinos predavača ovoj temi jest da sistematično utvrde te hagiotopografske slojeve i okolnosti u kojima su se kultovi pojavili odnosno relikvije donesene.

 

Na tribini je podrobnije govoreno o sloju ‘rimskih svetaca’ kojeg su datirali u drugu polovicu 8. stoljeća, na kraj razdoblja koje se označava ‘mračnim dobom’ s obzirom na nedostatak izvora. Njihova pojava otkriva jedan zanimljiv povijesni kontekst ne samo za Dubrovačku biskupiju nego i Crkvu na istočnojadranskoj obali. Kroz niz ‘studija slučaja’ predavači su u svojim istraživanjima pokušali pronaći neke zajedničke karakteristike, ali i posebnosti.

 

Dr. Vedriš je pokazao shemu na kojoj se vidi odakle koji sveci zaštitnici dalmatinskih gradova dolaze, što se istražuje godinama. Publiku je upoznao s nekoliko ‘hagiografskih’ slojeva počevši od onih prije 10. stoljeća, a to su: početno pokrštavanje Dalmacije (kasno 4. – kasno 5. stoljeće), period Justinijanove reconquiste i njezinih posljedica (o. 530 – o.630) te Carska (bizantska) obnova (o. 800).

 

Ranokršćanski sloj svetaca zaštitnika razvija se od početka priznate kršćanske Crkve. To je jedan bogat sloj. Većinu prvotnih titulara katedrala u našim jadranskim gradovima danas ne znamo. Radi se tu o periodu koji je nekako pao u sjenu nakon što su se u 12. stoljeću i u ranom novom vijeku kao titular katedrala počela uzimati Blažena Djevica Marija. Pa onda nije uvijek jasno jesu li prije tog titulara postojali neki drugi. Dubrovnik u tom razdoblju još nije postojao kao grad. Epidaur je bio središte biskupije, a o titularu te crkve se ništa ne zna.

 

Govoreći o pseudoapostolskim tradicijama iz ranog srednjeg vijeka koje su se u našim nekim gradovima razvijale, predavač je naveo neke primjere dodavši kako su oni većinom vezani uz gradove. Progovorio je o razdoblju druge polovice 6. stoljeća izvan gradskih središta, a o tome ima više svjedočanstava. Jedan od fenomena je narav bizantske nazočnosti u Dalmaciji. Iz šireg konteksta je poznato da je to razdoblje propadanja velikih gradova i nastanak sve većeg broja utvrda. Na primjeru Splita odnosno kapelica iznad svakih od četiriju vrata Palače, može se vidjeti odakle i kako su se sveci zaštitnici pojavljivali. Sv. Martin, sv. Apolinar, sv. Teodor i sv. Anastazija su bili sveci zaštitnici koji su bili štovani u Raveni, carskom središtu u sjevernoj Italiji. Cijeli prostor istočnojadranske obale pun je utvrda na čijim su se lokalitetima do danas sačuvali hagiografski toponimi. Jadranski ‘limes maritimus’ tehnički je termin kojim se to naziva.

 

Jedna od takvih utvrda je bila utvrda na području današnjeg Dubrovnika. Tu se nalazila kapela posvećena sv. Srđu i Baku te zatim crkvica sv. Kuzme i Damjana. Ranobizantski sloj, koji je u Dubrovniku jako dobro utvrđen, je dio većeg koji se u kasnijem periodu razvijao na području cijelog Bizantskog carstva.

 

Bizantsko Carstvo nije u svim periodima obuhvaćalo isto područje, pa su predavači zorno predočili kako je ono izgledalo u vremenu o kojem su oni govorili. Potkrijepili su to i glavnim jezičnim skupinama koje su tada postojale, distribucijom novca i sl.. To sve je važno za uočavanje obnove gradova i stvaranja jednog novog društvenog sloja u drugoj polovici 8. stoljeća, čega nije bilo 150 godina prije toga. Od „gradova bunkera“ oni postaju otvoreni gradovi uslijed povećanja obima prometa, pojavljuju se prve gradske elite nosioci svjetovnih i crkvenih dužnosti.

 

Tri ‘studije slučaja’ koje su predavači predstavili su sveci zaštitnici vezani uz Zadar, Split i Dubrovnik. Dva od njih imaju prijenos ne samo tradicije nego i svetačkih kultova iz ranijeg središta, a to su Split (Salona) i Dubrovnik (Epidaur). Napomenuli su i kako grad u to vrijeme nije smatran gradom dok nije postao biskupijom odnosno ako nije imao biskupa.

 

Salonitansko-splitski slučaj nema nekih izrazito rimskih svetaca. Niz svetaca zaštitnika su preneseni iz Salone u Rim i oni su romanizirani. Kad se kasnije, krajem 8. stoljeća obnavljala crkvena organizacija u Splitu štovanje već poznatih svetaca ima tu rimsku dimenziju. Prikazane su i fotografije poznatih sakralnih nalaza iz tog perioda.

 

Govoreći o zadarskom modelu predavač je kazao kako je proširena misao da je sv. Anastazija (Stošija), zaštitnica katedrale, tipični bizantski kult. Ova svetica iz Srijema je imala i snažan kult u Rimu, pa to upozorava na oprez prilikom rekonstrukcije podrijetla kulta svetaca. Znamo da su njene relikvije donesene iz Carigrada, ali je imala i jaku rimska komponenta. Za svoje suvremenika ona nije nužno bila shvaćana kao istočna, grčka svetica nego je mogla biti više shvaćana kao ekumenska mučenica s jakim rimskim elementom. Predavač je više govorio o kultu sv. Petra kojem je posvećeno više crkva.

 

Dubrovnik nema hagiografskih tekstova, kazala je dr. Marinković, ali je najbogatiji po izrazito rimskim svecima koji su se štovali u njihovoj bazilici u Rimu: Pankracije, Nerej, Ahilej, Domitila i Petronila, koji se slave na isti dan a to ukazuje da su relikvije programatski donesene u Dubrovnik, zajedno, u nekom trenutku povijesti.

 

Predavačica je spomenula i tri najvažnije i najranije crkve u Dubrovniku: Srđ i Bak, sv. Petar i sv. Stjepan. U crkvi sv. Stjepana su se čuvale te relikvije, pa se pretpostavlja da je ona možda služila kao zamjenska katedrala epiduaritanskog biskupa u vrijeme prijelaza. Crkva sv. Petra je arhitektonski izrazito bizantska crkve, ali ima izrazito rimskog zaštitnika, pa je to je područje otvoreno istraživačima za interpretiranje.

 

Spomenula je i bulu pape Zaharije, čiji sadržaj je puno puta osporavan, ali koju se, ne u svakom njenom detalju, može uzeti kao indikaciju da je već 743. godine biskup već stolovao u Dubrovniku. U toj buli se spominje da je dubrovački biskup nadbiskup koji ima podređene biskupije. Prepričala je i legendu iz ljetopisa popa Dukljanina iz 12. stoljeća o slavenskom kralju Radoslavu jer je važna u kontekstu memorije. Iz nje se vidi tijek romanizacije slavenskog kralja i njegovih nasljednika, a u pohodu jednog od njih u ove područje on osniva Dubrovnik. To je nevjerodostojna priča o nekom povijesnom kralju, ali se iz nje može iščitati osnivanje biskupije tj. njezino prebacivanje iz Epidaura, a ono dolazi na poticaj iz Rima. Imena Petrislav i Pavlimir govore o toj rimskoj vezi. Predavačica je objasnila kako taj pokušaj interpretiranja legende i izvlačenje svih pričice iz njih imaju za cilj uspoređivanje s vjerodostojnim podacima.

 

Premda je sv. Vlaho vrlo brzo preuzeto primat i postao glavni zaštitnik grada, grupa rimskih svetaca je ostala u vrhu panteona dubrovačkih svetaca zaštitnika, što se može vidjeti iz kasnijih dokumenata kao i zaštitnika crkava na ovom području. Na samim granicama Astareje podizane su crkve s titularima ranih zaštitnika Dubrovnika. Kad dolazi kult sv. Vlaha Dubrovačka Republika, tad već potpuno ustrojena, uklapa taj kult u centre vlasti tih područja.

 

Na predavanju je bilo govora također o dolasku relikvija sv. Vlaha u Dubrovnik i relikvija sv. Tripuna u Kotor, o razumijevanju navodnih opreka crkvenog i svjetovnog, Zapadnog i Istočnog, o Bizantskoj upravi (8-10. stoljeće) i naravi bizantske vlasti u to vrijeme na istočnoj obali Jadrana o čemu postoje novije spoznaje te o nekim drugim temama.

 

Moderator večeri bio je Ivan Viđen iz Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.

 

Prvoj tribini nazočili su apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije riječki nadbiskup kodajutor mons. Mate Uzinić, rektor zborne crkve sv. Vlaha u Dubrovniku don Hrvoje Katušić te festanjuli Feste sv. Vlaha 2022. kapetan Teo Grbić i obrtnik Toni Cvjetković.

 

Predavanje je mogao pratiti ograničeni broj posjetitelja u dvorani, sukladno epidemiološkim mjerama, pa je zbog toga i izravno prenošeno na mrežnoj stranici http://www.festa.hr i internetskim kanalima Dubrovačke biskupije, gdje se još uvijek može pogledati.

 

Angelina Tadić

2201 1 tribina USV 01

2201 1 tribina USV 02

2201 1 tribina USV 03

2201 1 tribina USV 04

2201 1 tribina USV 05

2201 1 tribina USV 06

2201 1 tribina USV 07

2201 1 tribina USV 07a

2201 1 tribina USV 08

2201 1 tribina USV 09

2201 1 tribina USV 10

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here