Tijelo pokojnog svećenika Dubrovačke biskupije don Pera Butigana pokopano je u petak, 15. listopada u njegovom rodnom mjestu Prapratnica, nedaleko od Neuma. Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor u nazočnosti obitelji, rodbine i prijatelja pokojnika. Koncelebrirao je i biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije mons. Petar Palić te više svećenika.

 

Život u istini

 

Tumačeći evanđeoski ulomak iz liturgije dana koji je donio Isusovu preporuku učenicima da se čuvaju kvasca farizejskog te da se ne boje onih koji mogu ubiti tijelo, a nakon toga nemaju što učiniti (Lk 12,1-7) mons. Uzinić je kazao kako se taj ulomak nadovezuje na ulomke posljednjih dana u kojima su iznesene vrlo oštre kritike na račun farizeja i pismoznanaca Isusovog vremena. Spomenuo se jučerašnje rečenice: „Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući“, te kazao kako se u njoj, kao i u nekim drugim Isusovim kritikama, „možemo prepoznati i mi, Crkva našeg povijesnog trenutka kojoj je zato potrebna obnova, ali i mi kršćani, uključujući i nas svećenike i biskupe, kojima je potrebno obraćenje“. Svi mi kao da se ponekad više trudimo oko toga da ljude od sebe udaljimo, primijetio je, negoli da ih približimo Kristu. Isus, polazeći upravo od toga, u evanđeoskom ulomku dana ponavlja poziv „da se čuvamo ‘kvasca’ farizejskog, odnosno licemjerja“.

 

Nadbiskup je nadalje kazao kako je licemjerje neusklađenost riječi i djela, laž onih koji jedno govore, a drugo čine. „Poznato je da je osobito opasno religiozno licemjerje, koje je, više nego li sama grešnost kao takva, izdaja Isusa Krista. Isus nas zato poziva da imamo hrabrosti živjeti u istini. I otvoreno govoriti istinu, bez obzira na sve, jer će se i onako na kraju sve otkriti.“

 

Oslonac za život u istini mogu biti četiri uvjerenja koja je u nastavku propovijedi nadbiskup naveo, a to su: uvjerenje da smo u Očevom zagrljaju, da je Bog otac koji nas voli i o nama se brine, da mu je stalo do svakog vrapca, a mi smo vrjedniji nego mnogo vrabaca; uvjerenje da nam drugi možda i mogu oduzeti zemaljski život, ali ne i onaj vječni život za koji smo stvoreni i u Kristu otkupljeni; uvjerenje da progonstvo, a mi možemo dodati i bolest, nisu nesreća nego prilika, osobito ako dozvolimo Duhu Svetome da on tad djeluje u nama i po nama; konačno, uvjerenost u nagradu budućeg života.

 

„Ova četiri uvjerenja znamo često tumačiti kao poziv na hrabrost u suočavanju s progonima dok govorimo istinu o Isusu“, nastavio je mons. Uzinić. „Progoni to i jesu. Progonstvo je za Crkvu i nas kršćane normalno ozračje u kojem vršimo svoje poslanje i svjedočimo za Isusa Krista i njegovo evanđelje. Upravo smo tad najsličniji Gospodinu Isusu.“ Dodao je kako su to dobro razumjeli progonjeni kršćani kad su primijetili da je „krv mučenika sjeme novih kršćana“. „Ipak, danas smo sve svjesniji da se Isusov poziv na hrabrost u istini ne odnosi samo na progonstvo nego i na hrabrost suočavanja s vlastitim pogreškama i grijesima, s našom izdajom Isusa Krista i onog poslanja koje nam je on povjerio. Tu je hrabrost lakše imati onima koji sa sv. Pavlom u prvom čitanju ispovijedaju blaženstvo onih ‘kojima je zločin otpušten, kojima je grijeh pokriven’ i kojima ‘Gospodin ne ubraja krivnju’, a to smo svi mi i svi ljudi jer je Bog u Isusu Kristu naš grijeh i našu krivnju preuzeo na sebe samoga“, kazao je nadbiskup.

 

Zatim je mons. Uzinić istaknuo kako je „utješno je primijetiti da su među nama postojali i postoje ljudi koji su, i u vremenu progona i u vremenu slobode, hrabro živjeli u istini, i onoj o Isusu, ali i onoj o sebi samima“, a jedan od njih je bio i pokojni don Pero. Zahvalni za njegov svećenički život i njegovo svećeničko služenje, tijelo mu predajemo rodnoj hercegovačkoj grudi, a dušu preporučujemo Gospodinu kojemu je vjerno služio, kazao je nadbiskup.

 

O pokojnom don Peru je istaknuo: „On je doista bio svećenik koji je živio ono što je govorio. Vjerujem da je to uspijevao baš zato što je bio uvjeren da je Bog Otac i kad se tako ne čini, da mu ljudi zatrovani ideologijom mogu oduzeti ovozemaljski, ali ne i vječni život, da to što je progonjen, odnosno što je u komunističkom sustavu kao svećenik bio građanin drugog reda, nije nesreća, nego prilika da u otvorenosti Duhu Svetome još kvalitetnije živi svoje svećeničko poslanje. On je tako gledao i na svoju starost, a vjerujem i na svoju bolest u onoj mjeri u kojoj ga sama bolest nije promijenila.“

 

Živio je sa svojim narodom i narod s njim

 

Kazao je i kako se, razgovarajući s njim, uvijek osjećao da razgovara sa svećenikom koji je zadovoljan što je svećenik. „To zadovoljstvo je moguće samo kod onih koji i sami žive ono što drugima govore. A pokojni don Pero je bio baš takav svećenik“, ustvrdio je te dodao kako bi sigurno mnogi od onih koji su ga poznavali to mogli potvrditi.

 

Nadbiskup je posebno spomenuo Lumbardu, župu u kojoj je don Pero služio za vrijeme aktivne svećeničke službe dok je mons. Uzinić bio dubrovački biskup, i u kojoj je u pokojnom don Peru kao župniku „susretao svećenika koji živi sa svojim narodom i narod koji živi sa svojim svećenikom“. Istaknuo je i njegovu nenavezanost na materijalna dobra i jednostavnost svećeničkog života što pokazuje dosljednost onoga što je propovijedao s onim što je živio. Naveo je kako je pokojnik kao župnik živio vrlo skromno, pa je tako nešto malo i uštedio, a po dolasku u mirovinu u Svećenički dom odlučio je darovati svu svoju ušteđevinu. „I ne samo to. Zamolio je da mu se ne isplaćuje mjesečna mirovina jer da i onako ima sve što mu je potrebno. I tako je i bilo. On je već tada bio i slobodan i spreman na susret s Gospodinom“, ustvrdio je nadbiskup Uzinić.

 

Zahvalan za ovakvo svjedočanstvo don Perova života mons. Uzinić je izrazio sućut i zahvalnost rodbini pokojnika i njegovim sumještanima. „On je služio nama u Dubrovačkoj biskupiji, ali je zaželio s vama i vašim pokojnima čekati uskrsnuće tijela kojega je od vas primio skupa sa životom i vjerom. Mislim da je to vrlo lijepa gesta i priznanje vama kao zajednici kojoj je pripadao kao dijete“, kazao je. Sućut je izrazio i svećenicima, osobito svećenicima Dubrovačke biskupije te nazočnom biskupu Crkava u Mostaru i Trebinju mons. Petru Paliću. „Te su Crkve, osobito ova trebinjska, nekad primale iz Dubrovnika dobre svećenike koji su u ovim krajevima učvršćivali vjeru… U prošlom stoljeću te su Crkve to višestruko uzvratile Dubrovačkoj biskupiji stavljajući joj na raspolaganje brojne dobre svećenike koji su nam, poput našeg don Pera, bili svjedoci Božje ljubavi.“ Riječi zahvalnosti mons. Uzinić je uputio liječnicima i medicinskom osoblju Opće bolnice u Dubrovniku, osobito Covid odjelu, te pozvao sve na veću odgovornost kako bi čuvali jedni druge i kako bi liječnici i bolničko osoblje imali manje posla.

 

„Na kraju svima nama želim da poput pokojnog don Pera budemo oslonjeni na Gospodina kako bismo ne samo govorili da smo kršćani, nego i živjeli kao kršćani u svim životnim situacijama i iskušenjima, a osobito onda kad nam se čini da je teško prihvatiti i propovijedati istinu o Isusu, ali i priznati istinu o samima sebi“, zaključio je nadbiskup Uzinić.

 

Prije obreda pokopa o životnom putu pokojnika govorio je delegat s ovlastima pastoralnog vikara Dubrovačke biskupije don Ante Burić. Sažalnicu bivšeg dubrovačkog biskupa sada zadarskog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimira Puljića pročitao je delagat s ovlastima generalnog vikara don Hrvoje Katušić. Uz izraze sućuti mons. Puljić piše: „Malo pomalo ‘odlaze’ stariji misnici koji su proživjeli teška vremena komunizma i velika stradanja u nedavnom Domovinskom ratu. Ali, ostali su stameni i vjerni svećeničkom pozivu i poslanju. Među takvima je i don Pero kojega su vjernici i svećenici voljeli i poštivali. Neka mu Gospodin udijeli pokoj vječni.“

 

Životopis don Pera Butigana

 

Don Pero Butigan rođen je 16. ožujka 1935. godine od oca Nikole i majke Ivke Maslać, u Prapratnici, župa Hutovo. Pučku školu polazio je u Hutovu, gimnaziju u Dubrovniku, teološki studij u Zagrebu, a za svećenika je zaređen je u Dubrovniku 29. lipnja 1963. godine. Kao svećenik prvo je bio župni pomoćnik u župi Zaton-Doli, da bi već u kolovozu 1964. bio imenovan župnikom u Mandaljeni, u kojoj je ostao više od dvadeset godina, sve do rujna 1987. godine. Dok je upravljao župom Mandaljena, upravljao je i župom Brgat, te kapelanijom Postranje sve do dolaska župnika za Brgat i Postranje 1970. godine. Sljedećih dvadeset i pet godina svećeničke službe proveo je na otoku Korčuli. Od listopada 1987. godine bio je župnik u Veloj Luci, a od  kolovoza 1991. upravljao je župom Lumbarda. Bio je i dekan Korčulanskog dekanata od 2007. godine do umirovljenja 2012. godine. Godine 2013. proslavio je svoju „zlatnu“ misu. Umirovljeničke dane pokojni don Pero živio je u Svećeničkom domu u Dubrovniku. Preminuo je u srijedu, 13. listopada u Dubrovniku u 87. godini života i u 59. godini svećeništva.

 

A.T.

Fotografije: Svećenički dom

211015 pokop don Pero B 001

211015 pokop don Pero B 000 

211015 pokop don Pero B 00

211015 pokop don Pero B 01

211015 pokop don Pero B 02

211015 pokop don Pero B 03

211015 pokop don Pero B 03a

211015 pokop don Pero B 04

211015 pokop don Pero B 05

211015 pokop don Pero B 06

211015 pokop don Pero B 07

Don Pero Butigan 02w

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here