Poznajete li nekoga tko se tijekom života uspješno bavio svojom osnovnom profesijom, ljekarništvom, tko je bio znanstvenik, trgovac i brodovlasnik, istaknuti politički aktivist i općinski dužnosnik te istovremeno „prvi domaći fotograf na našim prostorima“ te osnivač gradskog muzeja? Sve je to bio Dubrovčanin Antun Drobac, rođen na današnji dan, 13. lipnja 1810. godine.

Za Dubrovačke muzeje najznačajniji je kao osnivač Domorodnog muzeja, čiji smo danas baštinici i čiju 150. godišnjicu ove godine obilježavamo.

 Porijeklom iz konavoskog sela Komaji, Antun Drobac je rođen u Dubrovniku, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Kao i mnogi ugledni Dubrovčani, studirao je farmaciju na jednom od najboljih europskih sveučilišta, onom padovanskom, što će značajno utjecati na njegov daljnji profesionalni i politički put. Padova se, jednako kao i njegov rodni Dubrovnik, nalazila pod austrijskom vlašću. Tuđinska se vlast u oba grada teško podnosila te doprinosila buđenju svijesti o nacionalnoj pripadnosti njihovih građana. Po povratku u Dubrovnik, 1832. godine, kratko vodi ljekarnu Male braće, za vrijeme studija fra Ivana Evanđeliste Kuzmića, prvog školovanog franjevačkog ljekarnika i kasnijeg Dropčevog bliskog znanstvenog suradnika. Iste godine s bratom Lukom otvara vlastitu ljekarnu na Placi, u blizini Sponze, na mjestu današnje ljekarne Kod zvonika. Bila je to treća dubrovačka ljekarna, uz spomenutu ljekarnu Male braće te glasovitu Šarićevu, na mjestu nekadašnje i današnje ljekarne Domus Christi. Sve su tri ljekarne bila istaknuta okupljališta dubrovačkog kulturnog, političkog i intelektualnog  miljea, koja su iznjedrila brojna znanstvena i literarna postignuća.

U svojoj struci, Drobac je vjerojatno napoznatiji po istraživanju i upotrebi insekticidnog djelovanja buhača, samonikle biljke našega kraja. Osim što je bio prvi stručni proizvođač i prvi trgovac praškom pripremljenim od samljevenih cvjetova buhača, njegovo otkriće značajno je utjecalo na gospodarski razvoj dubrovačkog i dalmatinskog prostora. Drobac je bio taj koji je priredio eter za narkozu prilikom prve takve izvedene operacije u dubrovačkoj bolnici 1847. godine, samo godinu dana nakon što je ova metoda narkoze prvi put primijenjena u Bostonu. Osim insekticida proizvedenog iz buhača i etera za operacije, Dropčeva ljekarna opskrbljuje lijekovima i apoteke brodova kojih je bivao suvlasnikom.

Već pedesetih godina 19. stoljeća, kao istaknuti narodnjak, uključuje se aktivno u politički život Dubrovnika te postaje općinski vijećnik. Godine 1869., kada narodnjaci odnose pobjedu na izborima, postaje prisjednik općinskom načelniku Rafu Puciću. U općinskoj upravi zadužen je za rad općinskog zdravstvenog povjerenstva. Osobitu pažnju posvećuje suzbijanju mogućnosti epidemija i uspješno organizira djelovanje za vrijeme pojave kolere u Dubrovniku i Župi Dubrovačkoj 1867. godine. Od 1861. godine do smrti sudjeluje u radu upravnog vijeća Trgovačko-obrtničke komore, čiji je dugogodišnji predsjednik, od 1862. – 1871. te od 1879. do 1882. godine.

Tijekom života, Dropčevi znanstveni interesi tijesno su se isprepletali s kulturnim i umjetničkim dosezima onoga vremena. S fotografijom se mogao upoznati rano, već za vrijeme boravka u Italiji, a iz pisanih izvora saznajemo da je dagerotipiji podučavao i druge te da su se u njegovoj ljekarni mogle nabaviti sve kemikalije potrebne za dagerotipijsko snimanje.

Strast za kolekcioniranje posjedovao je od studentskih dana. Vjerojatno pod utjecajem profesora Roberta Visianija, šibenskog liječnika i znanstvenika, uglednog prirodoslovca, započeo je prikupljati različite vrste biljaka. Tijekom ljekarničke službe proširio je svoje interese na skupljanje školjaka, kristala, ruda, riba te različitih predmeta kulturno-povijesnog značaja. Predmete su mu donosili korisnici ljekarne, pomorci s njegovih brodova te brojni prijatelji i suradnici.

Oko 1850. godine pokazala se potreba i nada za osnutkom Tehničke škole u Dubrovniku, kojoj je bio potreban prirodopisni kabinet. Prikupljene predmete Drobac je odlučio pokloniti budućoj školi te se njegova kolekcionarska djelatnost povećava do te mjere da zbirka više nije mogla biti smještena u Dropčevoj obiteljskoj kući. Godine 1869., uz podršku Trgovačko-gospodarske komore kojoj je bio predsjednik, zbirka je smještena u dominikanski samostan. Nazvana je Kabinet prirodopisa te je nadopunjana novim predmetima koje je nabavljala Trgovačko-obrtnička komora. U skupljanju predmeta, ali i nastojanjima za osnutkom škole, uvelike pomaže Baltazar Bogišić, u to vrijeme bibliotekar u slavenskom odjelu bečke Dvorske knjižnice. Ipak, višestruke molbe za osnutkom škole, bečka vlada odbija te se Drobac naposljetku odlučuje osloniti na dubrovačku Općinu. Poklanja joj sakupljenu zbirku s namjerom da se u Dubrovniku osnuje muzej. I zaista, 1872. godine na zajedničkom sastanku Trgovačko-obrtničke komore i Općinskog odbora grada Dubrovnika potpisan je akt o osnivanju Domorodnog muzeja. Dodijeljen mu je prostor na drugom katu ranije sagrađene općinske palače, a fundus se nastavio obogaćivati novim zbirkama. Zbog svojih iznimnih zasluga, Antun Drobac je imenovan prvim i doživotnim predsjednikom.

Početak je to povijesti dubrovačkog muzeja, jednog od najranije osnovanih u Hrvatskoj. Muzej je nastao entuzijazmom dubrovačke intelektualne elite koja je nastojala preporoditi grad pod austrijskom upravom, skupiti i održati kolektivno sjećanje na slavnu prošlost, kao zalog za njegovu bolju budućnost. Njegova sudbina se kroz povijest mijenjala, mijenjala se struktura i smještaj muzeja, a nedostatak izložbenih prostora, načina prezentacije i pohrane bogate zbirke, prepoznajemo i u današnjem svakodnevnom djelovanju. „Jer što je muzej nego poprište bitke između sjećanja i zaborava“, zapisao je jedan naš nedavno preminuli pisac. Nastojimo i u suvremenosti izaći iz nje kao pobjednici.

Objavljeno na stranici Dubrovačkih muzeja.

Autor: Lucija Vuković, kustosica Kulturno-povijesnog muzeja

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here