– Oduvijek me zanimao rad i zanat, nisam bio neki od učenja. Od malih nogu sam uvijek nešto s alatom doma radio i s tatom neke stvari popravljao. Htio sam upisati školu za stolara, jer mi je bilo zanimljivo raditi s drvom, ali ga nije bilo u ponudi, pa sam izabrao vodoinstalatera – na iskreni način priča mladi Župljanin Antun Srijemse o izboru svog posla zbog kojega mu, obzirom na deficitarnost tog zanimanja, neprestano zvone telefoni.

Očito je da si “pogodio” jer si već u drugom srednje zabilježio lijepe nagrade i priznanja na državnim natjecanjima. Što ti se u tom poslu najviše sviđa?

– Pa sa svakim zanatom se može pogoditi, ako hoćeš radit, jer nas je malo. Traženi su svi zanati, a nema interesa, jer se svatko okrenuo turizmu. Svjedoci smo da domaćih meštara svake vrste sve manje imamo, a “uvozimo” radnu snagu iz Bosne, Albanije, Makedonije… Da, u drugom srednje sam imao priliku poći na natjecanje u struci vodoinstalater, gdje sam s kolegom Baldom Markovićem, pod vodstvom mentora prof. Ane Osmeričić i prof. Josipa Bakare osvojio 2. mjesto na državnom natjecanju u Šibeniku. Ovom prilikom bi se zahvalio mentorima, jer su oni upravo zaslužni za moje znanje.

– Svaki posao je težak na svoj način, tako da na pitanje što mi se najviše sviđa teško je odgovoriti, sve zahtjeva iskustvo i znanje, od  onih jednostavnih popravaka pa do onih najtežih.

Interes prema ovim strukovnim školama je dosta slab, iako je svima vama zajamčen posao odmah po završetku…. jesi li ti ikad doživio neko omalovažavanje zbog svog posla ili izbora škole?

– Slab je jer u današnjem dobu zanat nije „in“. Svatko bi htio biti pomorac, šef, direktor, inženjer, itd. slažem se da netko mora biti to, ali danas se građevina i zanati smatraju poniženim poslom, žalosno je kad čuješ npr. u autobusu od nekog mladića ili djevojke “vidi onog bauštelca, šporak je i smrdi po znoju“, a upravo je on zaslužan što svi mi imamo krov nad glavom, jer netko mora izgraditi tu kuću. Osobno nisam nikad doživio omalovažavanje u mom društvu, ali vjerujem da ga ima, jer se zanat smatra manje vrijednim poslom.

Koliko ti je bio bitan taj praktični dio u školi i jesi li najviše naučio upravo tada?

– Nažalost, u Dubrovačkoj obrtničkoj školi su uvjeti jako loši, vodoinstalateri vježbaju u radioni koja je premala, nema puno alata. Kad sam bio na natjecanju u Šibeniku, oduševio sam se njihovom radionom i njenom opremom. Najbitnije je naći dobru firmu gdje se odrađuje praksa van škole. To su privatne tvrtke koje se bave vodovodnim instalacijama u kući. Najviše se nauči kad sam uzmeš odraditi neki posao, kad sam došao u privatnika na praksu, meštar mi je dao odmah da spajam i rekao mi je, zanat se ne uči, nego se krade, spajaj, a ako što zezneš, popravit ćemo. To je najbolji način za naučiti kad sa svojih deset prstiju nešto napraviš. Sve je stvar volje, jer mnogo njih upiše zanat samo da nešto završi i nikad se neće baviti s tim.

Za koliko si dobio posao i je li te puno zovu na intervencije? Što ti je najteže raditi a što najviše voliš raditi?

– Posao sam dobio odmah po završetku srednje škole. Praksu sam radio u Akvamonta, tamo sam i ostao raditi. Sad sam zaposlen u Vodovoda. Pa intervencija ima. Najčešće su to bojleri i slavine na sudoperima i kadama, a ima i instalacija novih kupaona. Najteže mi je postaviti novu instalaciju u kupaonici, a najlakše mi je promijeniti slavinu. Nekad se dogodi da najlakši posao ispadne najteži, jer se dogode komplikacije zbog korozije i kamenca, čak se dogodi zbog izmijenjenog standarda kako se nekad radilo i kako sad se radi pa se treba znati snaći u određenoj situaciji, jer tko se ne zna snaći taj ne može biti meštar. Tako da nema pravila, kad se uputiš raditi onda ne postoji lagan i težak posao, jer ga treba završiti i osposobiti za uporabu.

Osim što voliš svoj posao, voliš i njeguješ ljubav prema svom kraju i običajima – poznato nam je da si se za svaku Festu oblačio u nošnju…. što ti je to značilo? I koliko je tvoja obitelj utjecala na to?

– Ja sam osoba koja je odgajana u tom tradicijskom duhu. Tata je član KUD-a Marko Marojica od 1986. godine pa sve do danas, tako da sam se i ja uz njega kao i cijela obitelj priključio KUD-u. Isto tako je tata bio barjaktar od 1986. godine, pa sam uz njega počeo nositi i povijati barjak Bratstva Presvetog Trojstva iz Petrače u procesiji sv. Vlaha. To je jedan neopisivi osjećaj. Te emocije tokom Feste se jednostavno ne mogu opisati. Moja obitelj živi za Festu i živi od feste do feste. To je obiteljska tradicija koja traje više desetljeća i nadam se da će nekad i moja djeca nastaviti čuvati tu lijepu tisućljetnu tradiciju.

Nekoliko posljednjih godina na Festi se pojavljuješ u ulozi trombunjera… kakvo ti je to iskustvo i zašto i to voliš?

– Htio sam proširiti tradiciju Feste u obitelji. Uvijek sam volio pucanje. Gdje god bi se pucalo, tu sam i ja bio. Tako sam se raspitao kako se učlaniti u Trombunjere. Napisao sam zamolbu i primili su me. Posebna čast, koja je veća od barjaktara, jer su trombunjeri ti koji predvode protokol i imaju ulogu takozvane zvučne kulise, odnosno pozivaju puk da se u Gradu nešto važno događa. Iako trombun proizvodi glasnu detonaciju, građanima to ne smeta nego im je posebno drago kad opalimo prvu budnicu u 6:45 u portu. Trombunjeri su sa svojim odorama i trombunima atrakcija diljem lijepe naše. Rado se ljudi slikavaju s nama, a neki se na Gorici i okušaju u pucanju iz trombuna.

Kakav je život u Župi dubrovačkoj za mladog čovjeka?

– Život za mladog čovjeka u Župi je jako lijep, ima raznih aktivnosti, od KUDa, nogometnog kluba, vaterpolskog kluba, limene glazbe, mažuretki, itd. ima za svakoga po nešto, jedino što fali u Župi je noćni život. Sve više se naseljava i drago mi je zbog toga. Među najjačim smo općinama u Hrvatskoj što se tiče nataliteta i neka tako i ostane.

Kad netko bira svoj budući poziv i obzirom na slabi interes za obrte, što bi im ti poručio?

– Svatko tko izabere zanat, sigurno neće pogriješiti. Toga u nas fali. Ljudima je drago kad dođem i kad im rečem da sam iz Župe, odnosno da nisam furešti. Ovaj posao je jako tražen, kao i svaki drugi zanat. Bitna je volja i ljubav prema poslu, a iskustvo i znanje s vremenom dođu. Posla ne fali, a u dogledno vrijeme nećemo moći naći nikoga za bilo koji popravak. Nažalost zbog slabog interesa u nas, nema nego samo par zanata za završiti, a ovi ostali izumiru.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here