Kada razmišljamo o gradovima, mjestima i selima, njihovoj povijesti i urbanim karakteristikama, mnogo toga možemo otkriti iz samih im imena. Toponimika, kartografija, kao i različiti oblici imena tih mjesta u povijesnim izvorima, mogu nam otkriti dosta zanimljivih podataka. Neka mjesta sačuvala su svoja (pra)stara imena do danas, a neka su se kroz povijest mijenjala. Cavtat je jedno takvo mjesto, koje je zbog cezure u urbanom kontinuitetu, svoj antički, odnosno ilirski toponim zamijenilo novim, koje ipak nosi vezu sa starijim naseljem, ali je također predslavenskog podrijetla.

Ime današnjeg Cavtata potječe od riječi civitas. Kako je uobičajeno i danas, mještani nekog grada neće uvijek ponavljati njegovo ime već je dovoljno reći – grad, da znamo na koji se grad to odnosi. Splićanima je to Split, a Dubrovčanima, naravno, Dubrovnik. Grad. Civitas, u antičko vrijeme, svaki je urbani prostor sa svojom administrativnom upravom i širim arealom, pravno organiziran. Vjerojatno je da su mještani tadašnjeg grada, koji je stajao na mjestu Cavtata, Epidaura, svoj grad jednostavno nazivali civitas.

S vremenom su se počele ispredati i razne priče koje su u sebi sadržavale pabirke raznih povijesnih vremena, začinjene s pokojim fantastičnim detaljem, a prenosile su se usmenom predajom, iako ima i nekih literarnih izvora. Jedna takva je i priča o ljepotici Captislavi po kojoj je, kako piše Junije Palmotić u jednoj svojoj drami, Cavtat dobio ime. Maja Bošković Stulli 50-ih je godina 20. stoljeća zabilježila u Cavtatu još jednu zanimljivu predaju:

Stanovnici srušenoga Epidaura pobjegli su u brda i jedan je čovjek ‘gledo dole i ugledo je drače, kapinike i kako neko gorsko cvijeće đe cavti u ruševini. I govori: – Gledaj kako cavti! I tako su prozvali to mjesto Cavtat.

Ragussa Vecchia, talijanski naziv Cavtata, onomastička je veza s Dubrovnikom. Od srednjeg vijeka pa sve do 19. stoljeća ime se pojavljuje u više inačica: Civitas antiquaUrbs vetusCivitas vetusCittà Vecchia, i slično, a svi oni upućuju na bliske veze starog i novog grada, ali i njihovu povijesnu i identitetsku sljednost. Dubrovački humanisti često će ispreplitati imena Epidaura i Raguzija.

Toliko da će pisac Paladije Fusko (1450. – 1520.) u svom djelu Opis obale Ilirika morati naglašavati:

Oko 40 stadija od Dubrovnika nalaze se ostaci kolonije Epidaura. Valja stoga na ovome mjestu ispraviti grešku mnogih koji kažu da se nekadašnji Epidaur sada naziva Dubrovnikom. Među njima je naime, kako je rečeno, 40 stadija udaljenosti.

I tako dolazimo do ishodišta, do Epidaura, čije nas ime može zavesti, kao što mnoge istraživače i jest, da pomislimo kako je riječ o grčkoj koloniji. Dva su poznata Epidaura u Grčkoj. Znamenito Asklepijevo, tj. Eskulapovo svetište u Argolidi i grad u Lakoniji. Upravo će ta sličnost ili bolje reći istost imena navesti engleskog arheologa Arthura Evansa na pretpostavku da su ta dva grada matice našeg Epidaura. Međutim, činjenice govore drugačije pa za tu tezu, koja se dobro ukorijenila, nema materijalnih dokaza. Prvi put u nekom pisanom izvoru Epidaur se pojavljuje 48. godine pr. Kr. U istom obliku nalazimo ga u 1. st. po. Kr. kod Plinija, u važnom nam djelu Naturalis Historia. Zatim na nekoliko epigrafskih spomenika, kao i na Tabuli Peutingeriani, nezaobilaznoj karti rimskih puteva, gdje se javlja oblikom Epitaur.

Neki istraživači, na primjer Anton Mayer, koji je napisao knjigu Die Sprache der alten Illyrier, a čiju je ideju u hrvatskoj historiografiji promovirao Grga Novak, smatraju da je prefiks epi- ilirskog porijekla, kao kod Epicadusa, Epidamnosa i slično. Epi bi u tom slučaju značilo iza, a deuro ili dauro šuma.

Svakako, antički grad naslanja se na ranije željeznodobno, a moguće i brončanodobno naselje. Razgovori o porijeklu imena mogu ići tim redom, a mogu i obratno.

Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here