Cormac McCarthy

Cesta

Nakladnik: Profil International d.o.o., Kaptol 25

Zagreb, siječanj 2009.

Običan se čovjek može okružiti s dvije tisuće knjiga i otad nadalje imati barem jedno mjesto na svijetu na kojemu može biti sretan.

  • Augustine Birrell

Imam jednu manu koju uz sva nastojanja ne mogu izbjeći, izliječiti, zaliječiti ili popraviti. Naime, započnem čitati knjigu, pročitam 50, 100 ili više stranica i, ako na polici, u knjižnici ili trgovini ugledam drugu knjigu zanimljiva naslova, uz manju dvojbu i grižnju savjesti kupujem ili posuđujem pa započnem čitati i nju. Nerijetko mi se dogodi da tako paralelno čitam dvije, tri ili više knjiga, što mi  predstavlja smetnju, s obzirom na koncentraciju i vrijeme kojim raspolažem. Primjećujem da mi se slično događa i s pisanjem ovih tekstova – dva tri dana prije odlučim pisati o nekoj konkretnoj knjizi, ali dok sjednem za tipkovnicu, odlučim se za sasvim drugu knjigu. Međutim, ostavimo po strani taj moj problem kako bih mogao odraditi zadaću koja ovaj tjedan stoji preda mnom (ovaj mi uvod dođe kao neka psihoterapija).

Vjerojatno ste primijetili kako filmska industrija u svijetu, a nadasve ona u Sjedinjenim Američkim Državama rado koristi fikciju (od latinske riječi fictio – formirati, stvoriti)  apokalipse na globalnoj razini, no ni književnost u tom smislu nimalo ne zaostaje. Puno je knjiga koje opisuju apokalipsu koja je zahvatila svijet i stvorila neko buduće distopijsko  društvo. Zanimljivo, jedan od prvih distopijskih romana naziva Željezna peta napisao je američki pisac Jack London. Zatim slijedi niz sličnih djela, sjetimo se samo Orwellove 1984. ili pak Fahrenheita 45 kojeg je napisao Ray Bradbury. Primjetno je da ozračje takve literature i filmova utječe na naše ponašanje. Često na ulici srećem likove koji kao da su toga trenutka izišli iz distopijskoga društva Mada Maxa, mnogi hodaju u rasparanim hlačama, s lancima i probijenim nozdrvama, jezicima i ostalim zamislivim i nezamislivim dijelovima tijela (piscu je ovih redaka trajno ostalo u sjećanju kada je početkom devedesetih prvi put ugledao osobu koja je na svakom dijelu glave imala zihericu). 

Zašto pisce i čitatelje privlači fikcija, teško je odgovoriti. Živi mrtvaci, zombiji, različiti virusi, svemirski terminatori, potresi, poplave, požari, vulkani, globalno zatopljenje, meteoriti  i ostale pošasti i ugroze vladaju filmskom i izdavačkom djelatnošću. Što je priča više zastrašujuća ili nevjerojatna, ona je tržištu prihvatljivija. U čovjekovoj je naravi da sluša, gleda i čita ono što ga plaši i ježi. Zanimljivo, većina tih fikcija inspiraciju pronalazi u svemiru, bilo da je posrijedi napad vanzemaljaca, stravični komet koji uništava civilizaciju ili nešto slično. Naša je civilizacija opterećena željom da pronađe bilo kakav trag života u svemirskim prostranstvima, troše se milijuni dolara, eura i ostalih valuta u različite programe kako bi se pronašao dokaz o postojanju bilo kakvog života pa i onoga najbeznačajnijeg kao što su virusi, bakterije ili neke kemijske tvorevine koje bi ukazivale na bilo što slično životu. Zemlja nam načelno više nije nepoznanica, ali nas svemirska prostranstva sve više izazivaju i pred nas postavljaju mnoga pitanja na koja pokušavamo odgovoriti. Nepoznato nas plaši i izaziva, a dokaz tomu je i istinita priča koja se dogodila u noći 1938. godine. Dana 30. listopada spomenute godine Orson Welles emitirao je radiodramu Rat svjetova koja je bila adaptacija istoga naziva romana H. G. Wellsa. Radnja romana govorila je o invaziji Marsovaca na zemlju. Orson Welles adaptirao je dramu kao da je riječ o nizu novinskih izvještaja s terena, a on je bio narator. Drama je bila vrlo sugestivna; toliko da je veliki dio slušatelja povjerovao u istinitost pa su se u pojedinim mjestima stanovnici u strahu posakrivali ili izišli vani s oružjem kako bi se mogli obraniti.   

Dakle, na sve te različite fikcijske ugroze većina gleda kao na dio zabave ili kao na neku zanimljivost. Neki vjeruju da su takvi literarni i filmski sadržaji namjerno servirani da bi se javnost pripremila na buduću užasnu stvarnost (ovo je već teorija zavjere) u kojoj prema nekima živimo već godinu i pol. Međutim, bilo kako bilo, literatura koja govori o nadolazećim apokaliptičnim vremenima rado je čitana i ima veliki broj poklonika. Kao i u bilo kojem drugom književnom žanru, i ovdje ima bezvrijednih dijela, ali i vrhunskih ostvarenja.  

Razlog ovomu uvodu je želja da vam predstavim knjigu Cormaca McCarthya Cesta, knjigu koja me se nevjerojatno dojmila. Smatram da je ta knjiga vrhunsko djelo američke književnosti. Izgovoriti i napisati takve riječi zasigurno nije lako, ali meni kao čitatelju, a ne stručnjaku, to je dopušteno. Dobra knjiga ostaje dugo u mislima, ona vas dotakne emotivno i nagna vas na razmišljanje, stavi vas u položaj aktera knjige i postajete dio priče. U konkretnom slučaju, ako ste još i otac, emocije vas moraju drmati do zadnje stranice te izvrsne knjige. Riječ je o mračnom, postapokaliptičnom romanu čija je radnja smještena nakon neke nepoznate kataklizme. Otac i sin putuju opustjelim američkim cestama u borbi za preživljavanjem. Svijet kakvoga poznajemo više ne postoji, sve je sivo i prekriveno pepelom, hrane nema. Svijet je uništen i postao je užasno opasan za život. Vladaju različite ugroze poput kanibalizma i nasilnih kultova. Međutim, nije poenta u akciji i nasilju, nego u roditeljskoj ljubavi i želji za preživljavanjem. Između njih i očaja koji ih okružuje tek su jedan revolver s tri metka i puno ljubavi, a put koji se nalazi pred ocem i desetogodišnjakom ubrzo će na kušnju staviti i jedno i drugo.

McCarthy piše vrhunsko djelo koje je svjedočanstvo ponora najvećih roditeljskih strahova. Netko će reći da ne želi čitati takvu literaturu jer mu je sasvim dovoljno straha u vremenu u kojem živimo. Naravno, to je stvar i literarnoga ukusa, no bez obzira na sve, knjiga je, ponovno ističem, vrhunsko djelo. Cormac je vrlo cijenjeni američki pisac, gotovo su mu sva važnija djela ekranizirana (Cesta, Nema zemlje za starce koji je dobio i nekoliko Oscara). Na hrvatski su jezik, koliko mi je poznato, osim knjige Cesta, prevedena još tri njegova djela: Krvavi meridijan, Ovo nije zemlja za starce i Svi lijepi konji. Ako mi dopustite, volio bih istaknuti da sam više nego uvjeren da je Cormac zasigurno jedan od američkih kandidata za Nobelovu nagradu. Naravno, to pišem s određenom zadrškom s obzirom na to da nagrada često mimoiđe najbolje pisce, a odluka o dodjeli postane odluka trenutka i politike. Moram još nešto pohvaliti glede navedene knjige, a to je grafički izgled samih korica koji moramo zahvaliti grafičkom oblikovanju Marija Rogića, on je dobro shvatio bit sam priče, odnosno knjige. Crvena boja korica kao da označava uništeni, sprženi svijet dok se naziru dvije siluete; vjerojatno oca i sina koji se penju na brdašce. Taj vid umjetnosti, odnosno grafičkoga dizajna knjige često utječe na čitatelja prilikom odabira knjige, no sve se manje pozornosti pridaje kvalitetnom dizajnu, a više senzacionalističkom, kičastom izgledu, često se na koricama ističe odviše eksploatirano žensko tijelo ili nekakve neprirodne ružičaste pozadine obrađene u Photoshopu. Takva grafička rješenja kao da se rugaju čitateljevu intelektu. Još je jedna mala digresija u vezi opreme dizajna knjige, koja mi pada na pamet u ovom trenutku, knjižar i likovni autor Franjo Bruck koji je izradio ovitke knjiga sabranih djela Miroslava Krleže (1932. 1934.). Nažalost, o Brucku se danas jako malo zna. On je najvjerojatnije kao Židov nestao u Drugom svjetskom ratu. Uglavnom, njegova oprema knjiga se danas vrednuje i uspoređuje s onima najvećih: George Grosz, John Heartfield i Aleksandar Rodchenko. Fotomontaže su rađene pod utjecajem jakim konstruktivističke fotografije. Međutim, o toj ćemo temi drugi put. Dakle, što želim reći? Knjiga ponekad može biti nešto više od same knjige, priče ili teksta, što je u slučaju Ceste Cormaca McCarthya zahvaljujući, između ostaloga, dobrom dizajnu korica u cijelosti ostvareno. 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here