Cheers to Art je postao hit među Dubrovkinjama!

Mlada profesorica likovne kulture s diplomom splitske Likovne akademije, Andrea Vukoja je svojim projektom izazvala veliki interes u Dubrovniku koji se na takav način pridružio velikim gradovima u kojima ne manjka sličnih sadržaja, a kojima se u pravilu odazove više ženskih nego muških osoba. No, to baš i nije neka novost niti iznenađenje. Nakon nekoliko radionica koje su se održale u nekim od javnih prostora, s Andreom Vukoja sve radije svoje iskustvo crtanja i slikanja uz čašu vina žele podijeliti i osobe na svojim privatnim rođendanskim zabavama i susretima. I, svi se slažu da je vrijeme provedeno ispred štafelaja, uz Andreu, izuzetno zabavno i korisno, te da se nakon tog dvosatnog iskustva osjećaju baš – dobro.

Bio nam je to ujedno i povod za razgovor s mladom likovnom pedagoginjom i slikaricom Andreom Vukoja.

Umjetnost – bijeg od svakodnevice

– Ideja se rodila još prije par godina. Takvo nešto već dugo postoji u svijetu pa i u Hrvatskoj, u Zagrebu, Splitu… Ali kod nas ne. Smatram da našem gradu zaista fali sadržaja takvog karaktera, iako se u zadnje vrijeme, čini mi se, počinje nešto događati. Upravo iz tog razloga nije mi čudno da je projekt “Cheers to art!” napravio “boom” u našem gradu. I jako mi je drago radi toga, drago mi je da su ljudi to prepoznali. I stari i mladi, a još mi je draže da mogu umjetnost kao takvu malo približiti svima. Ja sam osobno jedva dočekala vratiti se doma i krenuti u takvo nešto. Zabavno je i za mene, a i za sve divne ljude koji nam dolaze razveseliti se i barem dva sata ne misliti na ništa drugo!  

Čemu zahvaliti što su ljudi to s tolikim oduševljenjem prihvatili?

-Prvenstveno mislim da je ovaj projekt nešto skroz drugačije, nešto čega do sada na našem području nije bilo, a što je otvoreno za sve uzraste i svaki spol. Nažalost i posljednje dvije godine nisu uvelike doprinijele društvenom životu pa mislim da je bilo kakav oblik druženja svima itekako falio.

Osim toga mislim da se s bojama svatko može izraziti, a uz malo vina sve ide lakše. Velika većina ljudi je kist držala u ruci zadnji put u osnovnoj školi, možda su imali smisla i ljubavi prema slikanju, a pošli u skroz drugom smjeru. Na ovaj način mogu probuditi svoju staru ljubav, nikad ne znate što se iz jedne radionice može izroditi. 

Kako izgledaju Vaše radionice?

-“Cheers to art” radionica traje 2 sata. Tamo vas čekaju svi potrebni materijali i vino. Vi morate donijeti samo dobru volju i vašu ekipu, najboljeg prijatelja ili prijateljicu, muža, djevojku, svejedno je, a možete doći i sami!

Meni je osobno predivno gledati koliko se ljudi “izgube” u ta dva sata, opuste se i prepuste se kistovima i platnu koje stoji ispred njih. Iako neki znaju reći kako im je u nekim trenucima napeto i frustrirajuće, na kraju svi budu jako zadovoljni svojim radovima i dobro se zabave. Ja volim biti među ljudima i upoznavati nove ljude, a s ovim radionicama spojila sam sve ono što volim, malo edukacije i naravno puno slikanja.

Slobodne edukacije i sustav školstva

Lani ste diplomirali na Likovnoj akademiji u Splitu, smjer likovna kultura i likovna umjetnost, biste li se okušali u radu s djecom i je li vam to jedan od prioriteta u poslu?

  • – Vrlo rado, imam još svašta u planu, a možda se i dogode radionice za djecu u bliskoj budućnosti. Idem polako, korak po korak. Posebnu ljubav gajim prema radu s djecom i ljudima s posebnim potrebama, kao i s djecom općenito iako mi je puno zanimljiviji neformalni oblik likovnih radionica za djecu nego rad u školskom sustavu. Mislim da se takvim oblikom rada, djeci koja su više zainteresirana za likovnost lakše može približiti umjetnost.
  • Na prijemnom za diplomski studij jedna me draga profesorica pitala vidim li se više kao umjetnica/slikarica ili ipak kao profesorica. Mislim da odavno moje srce više vuče prema slikarstvu i malo slobodnijim edukacijama i aktivnostima, nego prema školi kao takvoj. 

Iako niste formalno, akademska slikarica, obožavate slikarstvo i slikanje, kada ste u sebi prepoznali tu ljubav i zašto niste upisali slikarstvo nego pedagoške predmete za prof. likovnog odgoja? 

-Imala sam tu sreću da sam vrlo rano znala da je to – to. Cijeli život se bavim nekom vrstom umjetnosti. Plesala sam step 13 godina i obožavala sam to. Još uvijek obožavam svaku vrstu plesa. Što se slikarstva tiče, imala sam sreću da je moja učiteljica u osnovnoj školi, Gordana Rokolj, bila jako kreativna. Zauvijek pamtim naša zajednička izrađivanja maski za maškare, pa vjerujem da je ona prva osoba od koje je to sve krenulo. Kroz cijelu osnovnu školu išla sam na radionice slikanja kod Rajne Inić i jednostavno se nisam puno mislila kada je bio trenutak upisa u srednju školu.

Znala sam da želim ići u umjetničku školu i iskreno ne znam ni koja bi druga opcija bila.

Zašto likovna kultura, a ne slikarstvo? Mislim da sam samo dodatno htjela produbiti znanje iz povijesti umjetnosti, a dobila sam baš jako puno toga. Upoznala se s grafikom, aktom, kiparstvom, specijalizirala 3D grafiku i prošla puno grana umjetnosti. Osim toga jako me zanima art terapija, a na ovom smjeru imala sam priliku iskušati se u radu s osobama s posebnim potrebama i slušati kolegije poput pedagogije, psihologije i art terapije koje me zaista zanimaju.

Umjetnost i Art terapija 

Kako mislite da likovna umjetnost može pomoći kao terapija u radu s osjetljivim skupinama društva? 

-Vjerujem da može pomoći jako puno. Isto kao ples, glazba i svaka druga vrsta umjetnosti. Kroz umjetnost se emocije ne skrivaju. Što god te muči i tišti, kroz pjesmu, ples ili boju možeš izbaciti iz sebe i nije potrebno imati predznanje.

Posebno kod osoba sa psihičkim oboljenjima, art terapija može biti vrlo korisna. Svašta se iz crteža ili slike može iščitati. Za one s fizičkim problemima art terapijom se jako lijepo može raditi na motorici. Iako se dosta kasno počela prakticirati, jasno je da art terapija uvelike pomaže, zbog čega se nadam da će i kod nas postati još zastupljenija.

Naziv mog diplomskog rada bio je “Umjetnost kao terapija kroz oči umjetnika” gdje sam pisala kako je umjetnost terapeutski djelovala na same umjetnike 20. stoljeća. Dovoljno je da se sjetimo Fride Kahlo ili Van Gogha. Sve su to bili ljudi sa svojim problemima, a njihova umjetnost ih je spašavala. Zašto ne bi spasila i “običnog” čovjeka sa “neobičnim” problemima.

Kad se “uhvatite” kista i platna, koji motivi najviše privlače Andreu slikaricu?

-Motivi našeg grada najviše nadahnjuju. Arhitektura i spomenici, narodne nošnje, Linđo.. Sve to su motivi na kojima se od početka baziram, ali imam ljubav i prema još nekim motivima i nadam se da će uskoro i to izaći na vidjelo. Akril je tehnika koju baš jako volim i s kojom trenutno radim, ali sve više i više me privlači ulje. 

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here