Katija Guljelmović naučila je plesti pome, kao djevojčica, davne 1980-te, a njezine pome na Palmanu nedjelju privlače poglede, premda ih plete samo za obitelj i prijatelje. Ove godine njezina poma (s fotografije) krasit će crkvu Gospe Karmelske na Pločicama.

-Kao djevojčici, pogled bi mi često odlutao prema crkvi sv.Vida i kući koja se nalazila tik kod nje. Zvuk zvona bi mi izmamio osmijeh na lice, a misli bi odlutale u kuću tete Anke Perine Trojanović i njezinog muža Miha.

Život je htio da me baš ona nauči plesti pome, govori Katija, koja je jučer sudjelovala na otvaranju manifestacije “Uskrs u Primorju” na Gromači s proizvodima OPG-a Pašeta u kojem, uz svoje roditelje, neumorno radi.

– U to doba naša je obitelj imala je krave i prodavali smo mlijeko. Tete Anki bi nosila sa sestrom svaku večer mlijeko. Sad mi je ta slika pred očima. U njezinoj toploj kući, dočekala bi me štokelica. Ona bi nas posjela i rekla: Amo mala, pleti!

Prvo me je naučila plesti križiće. Vazda je govorila da svatko u kući mora to znat.
I tako, malo po malo, krenula sam u tu čaroliju pletenja svake večeri, iz godine u godinu. Slušala sam priče njihovog djetinjstva, teškoga života na selu…

Jedna od onih koje sam upamtila iz usta staroga dunda Miha je da je s pomama u njegovo doba, kad je bio mladić, često znao priskrbiti hranu za cijelu familiju.

Kad bi spleli pome, napunili bi mu pune sepete na tovaru i slali bi ga u Gornja sela, preko brda, da ih proda ili trampi za žito ili druge namirnice. Po njegovoj priči u Gornjim selima tada nisu sadili palme, ali su bili rukati za druge stvari pa bi ta trampa uvijek dobro došla, prepričava nam Katija Guljelmović svoja sjećanja na djetinjstvo u kojem je stekla ovu, danas već rijetku vještinu.

Danas plete pome samo za svoju obitelj i prijatelje, a svaka je uvijek drugačija, niti jedna nije ista. Jednu obavezno, svake godine, splete za oltar. Ove godine će krasiti oltar u crkvi Gospe Karmelske na Pločicama u Konavlima.

-Volim razigrane mustre, a za to je potrebno, osim umijeća, i malo mašte.
Nažalost, nametnik palmina pipa je uzeo danak pa su palme uglavnom usahle.
U Trstenome smo sretni i zahvalni jer je ravnatelj Arboretuma, Ivan Šimić, uz veliki trud i rad uspio sačuvati gotovo sve stare nasade palme i danas ponosno i gordo stoje.

Nažalost, palma s kojih sam se učila plesti pome, više nema. I vlasnici tete Ankine kuće su neki drugi ljudi. Palma više nema, ali sjećanja su zauvijek živa.

Pogledom prema sv. Vidu i toj kući i danas bježim u djetinjstvo i misli mi često odlutaju u ta doba, na Mihovu baretu i tete Ankine skute u kojim bi me držala i prenosila mi svoje umijeće pletenja pome.

Ovi dani meni nose lijepe i tople uspomene iz života i blagdanima daju posebnu čar, barem u mome domu.

Uživajte u blagdanima i budite i vi čuvari ove lijepe tradicije, kaže Katija i poručuje: Čuvajmo tradiciju koju su nam ostavili naši stari, jer samo ćemo tako ostati svoji i bogati!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here