Podvući crtu pod dramski program ovogodišnjih Ljetnih igara i jest i nije lako. Najjednostavnije bi bilo izraziti nezadovoljstvo viđenim, osim jednog premijernog i jednog repriznog naslova. Nezadovoljstvo viđenim postoji, zbog osrednjosti ili neuspješnosti većine naslova, no, kako je iznimno lako samo kritizirati bez adekvatne argumentacije, čega su puna naša visokotiražna glasila za koje ne radi stručna kritika, pokušat ću to nezadovoljstvo i obrazložiti, pa, krenimo redom.

Napisala: Petra Jelača

Igre je otvorio naslov Van sebe, prvi dio od tri naslova europskog projekta Port of dreamers koji se bavi migracijama. Predstavu je kreirao većinom nosivi lik Nikše Butijera, a do dogodine bi dramatruški dvojac Rajković-Penović malo detaljnije redateljski trebao raditi s ostatkom izvođača u podjeli, da ne budu samo okvir izvedbe glavnoga lika. Proslava Ivora Martinića u režiji Jana Krmelja kvalitetno je mini ostvarenje, dok je naslovu Pod istim krovom mjesto u edukativnom programu za mlade, ako ga bude bilo, a sudeći po broju radionica zapravo ga već i ima.

Mara i Kata repriza su od lani i može se reći da su uspješan naslov: kroz suvremenu redateljsku estetiku Saše Božića, koju karakterizira linearnost, predstavljački način glume te oslanjanje na pokret progovara dubrovačka tradicija, u ovome slučaju oživljavanje popularne radio emisije. Za uspjeh su zaslužne prvenstveno sukreatorice predstave, glumice Nataša Dangubić i Doris Šarić Kukuljica, koje su materijal koji je mogao biti i klasično dramski pretočile u pripovjedački teatar predstavljačkog tipa, te time svojim licima dale dozu plošnosti, što nije umanjilo njihovu atraktivnost: dapače, donijelo je jednu dozu komične pomaknutosti u vremenu, pa tako nismo imali dojam da su nekadašnje radio Kundurice samo oživljene; u ovoj su predstavi i reinterpretirane. Dangubić i Šarić Kukuljica nisu izvele Maru i Katu kao klasični pučki teatar, što također ne bi bilo pogrešno, no, ni u ovakoj interpetaciji ne manjka im mnogo.

Veći je problem sa sličnim tipom dramskog izričaja u Grižuli. Također dio europskog projekta Future epics, Grižula u režiji Saše Božića i Petre Hrašćanec gubi odlike dramskoga. Naravno da se to u režiji koju potpisuju Božić i Hrašćanec podrazumijeva, no tu nastaje programski problem: teško je zadovoljiti potrebe festivala kakav su Dubrovačke ljetne igre, svim krizama unatoč, naslovom gdje su dramski fragmenti podređeni plesu i u funkciji su jedne vrste hommagea nasljeđu. Ne bi bio problem da se na temu Grižule radio isključivo plesni naslov, kroz potpunu autorsku slobodu timu Božić-Hrašćanec, no u ovoj kombinaciji, pati Držićeva dramska riječ, pate izvrsni glumci koji nemaju dovoljno prostora, a najmanje čini se pate mladi plesači u koru razuzdanih disko vila. Oni su centar izvedbe. Vrlo je vjerojatno da se radi o normativima europskog projekta Future epics kojim se zbog ekonomičnosti jednim udarcem pokušavaju riješiti dvije muhe, no puno bi bolje bilo za poklonike suvremenog teatra i plesa kao i za tradicionalnu publiku, da smo mogli pogledati jedan klasični dramski naslov prema Držiću i jednu predstavu suvremenijeg tipa.

Najteži je problem i najveći promašaj ove sezone bila obnova Hamleta. Prije dvije godine ta je predstava imala niz ponajprije dramaturških, a onda i režijskih promašaja. Pokušaj radikalnog reinterpretiranja kod Shakespearea vrlo jasno portretiranih lica urodila je potpunim krahom, od kojega je najviše štete imao Frano Mašković, koji se prije dvije sezone isticao, usprkos svemu, svojim kreiranjem lica u kaosu dramaturške koncepcije. Ako je uprava Festivala odlučila obnoviti takvog Hamleta onda je uvjet cjelokupnom autorskom timu i ansamblu morao biti radikalno rekoncipiranje, jer su u protivnome ta proračunska sredstva uzalud potrošena. U vremenima kada se mora voditi računa o svakoj kuni nije dopustivo da jedan od dva dramska naslova ode na promašaj. Jer svi ostali, službeno u dramskome programu, su poprilično graničnog tipa ili bitno obilježeni uvjetima europskih projekata.

Bajka za van Teatra Poco Loco na Lokumu vrlo je ljupko ostvarenje teatra za djecu, prati suvremene trendove audio šetnji ali time omogućava i prilagođavanje ambijentu što je za program Igara važno, a djeci ostavlja prostor za ludički način praćenja izvedbe u čemu su, čini se, uživali na Lokrumu, bez obzira jesu li odabrali slijediti Crvenkapicu, vuka ili baku.

Teatar Lero ove je godine imao vrlo uspješnu predstavu Jugo s kojom tradicionalno gostuje na Igrama, a kako sam se na premijeru Glave lava nedavno osvrtala reći ću samo da je jedini poptuno uspjeli dramski naslov ove godine. I ta predstava ima svojih sitnijih nedostataka, no u kontekstu svega ostaloga, može se reći da je uspjela, posebice jer je rad na istoj bio popriličan zalogaj za adaptatoricu romana, zatim redateljicu, a onda i cijeli glumački ansambl.

Vremena su se stubokom promijenila u odnosu na primjerice, vrijeme dok je sadašnja intendantica Igara bila ravnateljica Drame. Tada mi se naročito dobrim činio omjer klasičnog i suvremenog, dramskog i ostalih poludramskih, čak i postdramskih formi. Mislim i dalje da je takva kombinacija dobitna jer Igre ipak moraju podržavati nosivi stupovi solidnog, ne konzervativnog, nego aktualno realiziranog dramskog teatra. Čak i oskudna proračunska sredstva moraju biti dovoljna za dva takva naslova po sezoni a sve ostalo, makar bilo uvjetovano i europskim projektima, može činiti onaj drugi dio. Nosivost naslova koji imaju veze s Dubrovnikom i dramskom tradicijom ne može se izbjeći niti ignorirati jer publika za koju se na kraju ipak sve to radi, neće biti zadovoljna polovičnim rješenjima koja intrepoliraju fragmente izvanredne litearature u izvedbe suvremenog, nedramskog karaktera.

Poseban problem se postavlja oko uprizorivanja Držića, Shakespearea i Vojnovića, jer nije lako naći redatelje koji bi ih aktualno i odmjereno postavili, a da produkcija bude kvalitetna. To je konstanta koja nikako da se promijeni no primijetivši tendenciju propitivanja naličja dubrovačkih mitizacija, ponajprije prošlosti, u koncepciji Festivala, moglo bi se naći naslova, čak možda i novih, po narudžbi napisanih, koji bi u nadolazećim sezonama mogli slijediti potrebe festivala kakav su i kakav bi trebale biti Dubrovačke ljetne igre.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here