Prije dvije godine u procesiji na Sv. Vlaha je imao čast nositi Isusovu pelenicu, a i za ovu Festu se Župljanin s kanadskom adresom, Đuro Grbić pripremao na jedan posve poseban način. Izradio je za sebe i svog brata gornji dio župske muške nošnje na koji je prišio toke s imenom i oznakom bratstva kojemu pripada. Ovaj zaljubljenik u našu baštinu posljednjih nekoliko godina živi u Kanadi, no Festu sv. Vlaha ne propušta, a ove godine u procesiji će mu se pridružiti i prijatelji iz Kanade.

ADRESA U KANADI, SRCE U ŽUPI: Đuro Grbić ne propušta Festu sv. Vlaha

Stari sjaja župske muške nošnje

Grbić je proteklih par godina intenzivno radio na župskoj muškoj nošnji. Povezao se s pravim majstorima i uz malo truda i volje vraća joj stari sjaj.

– Na jačermu, gornji dio muške nošnje dodali smo toke, male pločice od metala različitih veličina. Metali su zapravo legura aluminija, kositra i bakra. Prvo se trebaju napraviti željeni kalupi. Zatim ih treba izliti. Nakon toga se toke pozlate te ih te tek onda prišije na nošnju.

Za početak izrađene su dvije jačerme. Jednu je Đuro izradio za sebe, a drugu za brata Nika. Razlikuju se po boji, ali i dizajnu toka.

– Sve što radim po prvi put, napravim prvo sebi, kako bih, ako bi nešto ispadne krivo, mogao krenuti ispočetka. Ovaj put grešaka nije bilo. Jako sam zadovoljan učinjenim. Sretan sam što se sve potrefilo i što će jačerme ugledali svjetlo dana baš za jubilarnu 1050. Festu sv. Vlaha.

Jačerma je zapravo najskupocjeniji dio nošnje, pojašnjava Đuro te dodaje kako su se radile i ukrašavale zlatnim koncem i tokama.

– Sve je to odavno stalo. Zadnji spomen na prave, bogate jačerme s tokama koje su terzije vezle, datira prije nekih 100 do 150 godina. Kasnije su došli Prvi i Drugi svjetski rat, doba siromaštva i gladi. Zbog toga je vjerojatno i stao daljnji rad na nošnjama.

Želja je tinjala posljednih deset godina

Đuro napominje kako se i danas izrađuju jačerme, no da to nije toliko često.

– Ne sjećam da sam ikad vidio novoizrađenu jačermu, pogotovo ne toke. Meni je to osobno bila želja posljednjih deset godina. Dug je to proces, pogotovo kad krenete od nule. Moja zamisao je bila da jačerme budu što sličnije starinskim, naravno uz poneki novitet kojih bi ih činio jedinstvenima.

– Kad u kući imaš nošnju, znaš da će se ona nasljeđivati s koljena na koljeno, poput pravog obiteljskog blaga. Stoga sam odlučio da na lijevoj strani jačerme na tokama bude ime s obiteljskim nadimkom, što je u mom slučaju Đuro Grbić – Pajo. S desne strane na tokama se nalazi ime bratstva kojem pripadam, sa slikom kapelice.

Festom zaludio i prijatelje iz Kanade

Đuro posljednjih nekoliko godina živi u Kanadi, no Festu nikad ne propušta. Ove godine samo za ovu prigodu iz Kanade su u Grad doputovali i njegovi prijatelji.

– Ima biti da sam ih zaludio, godinama im govoreći o festi. Dvoje mojih prijatelja će se obući u nošnje i koračat će uz mene u procesiji, što će im, čvrsto vjerujem biti poseban osjećaj i doživljaj ove naše tradicije.

Prije dvije godine pripala mu je čast nositi ispod baldahina Isusovu pelenicu. Ove pak godine nosit će, kako on to kaže, maticu, barjak crkve Marije Magdalene, a željno, još uvijek, iščekuje da s navršene 34. godine preuzme barjak sv. Matije, kojeg će nositi idućih sljedećih deset godina.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here