U galeriji Kninskog muzeja sinoć je otvorena izložba dubrovačke umjetnice Nikoline Šimunović “Herbarij” na kojoj je izložena i instalaciju “Sve me vodi k sebi”. Kustosica izložbe je Anita Ruso Brečić. Izložbu je otvorila kustosica Kninskog muzeja Ivana Mikulić Šarić. Izložba će biti otvorena do 12.lipnja.

-Tijekom stvaranja svojih umjetnina Nikolina Šimunović proizvede golemu količinu materijala: izrezuckanih, prošivenih, obojanih, prilijepljenih i oslikanih. Proces njezina rada jasno se čita iz krajnjeg rezultata. Materijali se slažu u kolaže, povezuju bojom i koncem kao da je riječ o platnima po kojima se veze ili šiva. Potom se multipliciraju nebrojeno puno puta u kompozicijama prepoznatljivima po svojoj zasićenoj reljefnoj površini koja diše kroz katkad gušće, katkad tanje slojeve i tonove plave, tamnomodre i tirkizne. Svjetlost je na njima naizmjence tekuća, zaleđena, difuzna pa propusna. Zahvaljujući tom nepravilnom ritmu djela Nikoline Šimunović trepere i stvaraju odbljeske koji se najnježnije artikuliraju u mobilima – finom spoju minijaturica s kojima umjetnica intuitivno eksperimentira, zapisala je u katalogu izložbe kustosica Anita Ruso Brećić.

-Svaki dio prostorne instalacije sačinjene od mobila nazvanih Sve me vodi k sebi je malena kapsula u kojoj su u epoksidnoj smoli sačuvani fragmenti kolaža kao što se u herbariju sačuvane latice, lišće ili korijeni nekih davno živih biljaka. Želeći sačuvati za sebe sve ono što stvori, bez obzira na veličinu, Nikolina „ostatke“ nastale u umjetničkom procesu fosilizira smolom da bi od njih napravila dijelove toliko krhkih objekata koje čak i dah može pokrenuti.

Nepravilne, djelomično prozirne forme visećeg, dekonstruiranog  herbarija u sebe upijaju svjetlost kao što je i odbijaju i tako postaju zarobljene u mediju koji priziva okamenjenu kaplju jazera, mora ili rijeke. Lica i naličja tih vodenih medalja nestalna su: na trenutak su mekana kao pamuk i podatna kao svila dok su na trenutke ledena u svojim oštrim bridovima i hladnim bojama. Dinamika njihovih suptilnih kretnji nije predvidiva. O onome koji ih promatra, diše pokraj njih i korača uz njih ovisi ritam njihova drhtaja i raspon njihova pokreta. Ljeskanje njihovo ovisi o strujanjima oko njih samih i zrakama svjetla koje se probijaju do njihovih površina.

Mobili Nikoline Šimunović svoj puni potencijal ostvaruju dok se oko njih tiho vrluda i šapuće. Jedino tada čut ćete (ako zaista slušate) njihov sramežljivi šum kojim će iz tišine protjerati dosadu. Nastali u introspektivnim trenutcima blagotvorne osame ovi mobili djeluju terapeutski na promatrača otvarajući mu novi prostor za ugodu, promišljanje, divljenje ili jednostavno bivanje u miru koji je postao luksuz privilegiranih, onih koji, kao i umjetnica, uspijevaju otkinuti za sebe od svijeta komad jednostavnosti i ljepote i ponuditi ga nesebično drugome – piše o radu Nikoline Šimunović Anita Ruso Brečić.

FOTO: Ante Šimić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here