Iako naša Dubrovkinja Ivana Lovrić Jović i istarska kantautorica Elis Lovrić dijele isto prezime, ne vezuje ih nikakva rodbinska veza. Ali ona duboka veza između njih dvije definitivno postoji, mogli smo je osjetiti, a i čuti na nedavnom predstavljanju Ivanine knjige “Vidi kako Lokrum pere zube” kada je Elis Lovrić zapjevala na jeziku koji govori tek desetak tisuća ljudi na svijetu. A upravo su te skladbe bile zvučna podloga za vrijeme dok je Ivana Lovrić Jović pisala svoj roman prvijenac. Nakon što se pročita životna priča Elis Lovrić, njihova međusobna povezanost neće nikoga začuditi, iako se poznaju tek nekoliko godina.

Elis Lovrić, kantautorica i glumica usudila se sanjati, ali i ostvariti svoje snove. Kao djevojčica odrastajući u malom istarskom mjestu, sanjala je da će proputovati cijeli svijet i živjeti kao u američkim filmovima. Iznimno talentirana za jezike, koje lako uči, a izvrsno ih govori nekoliko, glazbu i scenski nastup, djevojka Elis, koja je sama naučila svirati gitaru, sa 17 godina saznala je da postoji Dramska akademija te pošla na prijemni i upisala glumu. Već na akademiji glumila je zahtjevne uloge s renomiranim glumcima i redateljima, a onda je sve to ostavila i pošla u Italiju, gdje je dobila dvije uloge u svjetskoj produkciji mjuzikla o svetome Franji. Danas u svojim zrelim godinama piše, sklada, producira i izvodi vlastitu glazbu i nastupa diljem svijeta. Tako je nastupala i u našem gradu na predstavljanju knjige naše sugrađanke .

– Mi se znamo otprilike tri godine. Upoznale smo se kad sam ja nastupala povodom Dana materinskog jezika u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na događanju koje je organizirao Institut za jezik u kojem Ivana radi. Ostale smo u kontaktu, a moja pjesma Merika je, kaže, posebno inspirirala pri pisanju i tako je nekako došlo da nastupam na predstavljanju knjige, kaže mi Elis dodajući kako njih dvije imaju isto prezime, ali nisu nikakav rod iako su tijekom brojnih razgovora obje primijetile neobičnu sličnost među njima.

Dok pije produženu kavu s limunom, kako je uvijek pio njen otac, kao lijek za glavobolju, Elis mi objašnjava kako je prvi put nastupila u Dubrovniku kao kantautorica, ali je u Grad često dolazila kao studentica dramske akademije na Ljetne igre. A njezina prva glavna glumačka uloga na trećoj godini bila je u predstavi „Božja Agneza“ s našom sugrađankom Enom Begović i Nevom Rošić.

– Pjevala sam uživo tijekom cijele predstave, a svi su mislili da je to nasnimljeno. Pjevala sam dijelove jedne stare mise uživo za svaku izvedbu od početka do kraja, a predstava je kao gostujuća obišla cijelu bivšu državu.

Predstava “Božja Agneza” Elis Lovrić i Ena Begović

Da Akademija dramskih umjetnosti postoji, Elis je saznala sa 17 godina dok je u Puli završavala srednju školu matematički smjer i odvažila se uz jezike na filozofskom, koje je već upisala, poći na prijemni ispit za koji je samostalno spremila monolog iz Ifigenije u Aulidi.

– Prvi put sam u kazalište ušla kad sam išla na prijemni. Kao dijete sam sanjala da će se dogoditi neko veliko čudo i da ću postati glumica. U Rapcu, gdje sam živjela nije bilo ničega osim četverogodišnje škole. Kasnije sam u školu išla u Labin, pa srednju u Pulu, a gitaru sam, dvije godine uporno molila od roditelja, kojima nije bilo jasno što će mi sad to. Sama sam je naučila svirati, kao i usnu harmoniku. Radim sve po sluhu, otpjevam melodije svih vokala, gudača i ostalih instrumenata koje čujem u pjesmi, snimim ih i pošaljem kolegama instumentalistima s kojima surađujem. I da se vratimo na prijemni. Primili su me odmah, čudo se dogodilo. A sama sam se spremila i zanemarila sve savjete tipa obuci štiklice, suknjicu…čak me jedan glumac odbio spremiti i savjetovao nek’ dvije godine studiram jezike, naučim akcente i proučim više glumačke literature. Sve sam napravila obrnuto, po svome, i ispalo je dobro.

Još kao studentica, nakon glavne uloge Agneze Božje, dobila je i glavnu ulogu Fanice u velikoj predstavi redatelja Georgija Para „Vježbanje života“ u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

– Fanica je uloga jedne posebne žene kroz koju se priča istinska saga o gradu Rijeci. Nakon  30 godina opet ju igram, u novoj režiji i s drugom postavom, ali i dalje fantastičnoj. Biti na trećoj godini akademije i glumiti Fanicu u režiji velikog Georgija Para s vrhunskim profesionalcima, znači imati veliku sreću i od svih njih učiti kazalište. Za predstavu sam morala naučiti stari riječki govor. Ta me uloga naučila kako istovremeno živjeti i donijeti na scenu i duhovnu i povijesnu istinu. Nagradili su me i rektorovom nagradom za Fanicu, a ostavila je toliki trag u meni da sam napisala i pjesmu o njoj. Redatelj nove predstave, intendant HNK u Rijeci, Marin Blažević uvrstio ju je u novo „Vježbanje života – drugi put / Esercitazione alla vita – seconda volta“, koje reprizno igramo sada u rujnu i listopadu ove godine. Uspjeli smo u doba korone 2020. održati premijeru i nekoliko predstava i sada idemo dalje.

Njezin veliki talent, osim glazbe i glume, jest i učenje stranih jezika. Za sebe kaže kako ima četiri materinska jezika, a govori ih još nekoliko i stalno uči neke nove.

– Imam veliku strast za jezicima, govorim ih dosta, lako ih učim, a moje su pjesme prevedene na 10-ak stranih jezika uključujući i japanski, gdje ću, nadam se, uskoro ostvariti turneju i predstaviti i prvu na svijetu labinjonsko-japansku knjigu „Kanat od mora / 海の歌“

Odrasla sam u Rapcu u Istri. Tata je plovio, a mama i nas dvoje djece živjeli smo s roditeljima mog tate. Moj prvi materinjski jezik je labinjonska cakavica na kojoj danas pišem pjesme i pjevam, a preko mnogobrojne rodbine rano sam naučila i talijanski, odnosno istro-venetski dijalekt.

No to nije sve, Elis odlično govori i engleski i njemački, portugalski…

Kad sam bila dijete iznajmljivali smo ljeti jednu sobu u kući i dolazili su nam najčešće Nijemci i Austrijanci s djecom. Naravno da sam se htjela igrati s njima pa sam tako kroz igru i mlataranje rukama naučila njemački kao svoj četvrti jezik. Engleski smo učili u školi, gledali filmove, pjevali pjesme….ali jezike općenito lako učim i uživam u tome, a što su drugačiji i teži to me više vesele. Osobito kad ih uglazbim.

Imala sam privilegiju njezinu pjesmu uživo slušati na tri jezika portugalskom, labinjonskom i japanskom i mogu reći da na sva tri potpuno isto zvuči, jer emocija koju svojim glasom prenosi Elis lako je prepoznatljiva na sva tri jezika. Ipak Italija, točnije Rim je bio grad u kojem je shvatila da je glazba ono što ona želi raditi.

Pa dok sam u HNK radila na predstavama, stalno sam nešto pjevušila i skakutala okolo, pa mi je ravnateljica talijanske drame rekla kako bih trebala probati upisati Akademiju “Silvio d’Amico” u Rimu. Meni k’o da se upalila lampadina i s 21 godinom sam krenula na prijemni u Italiju. Vrlo brzo su me prebacili na zadnju godinu i tako sam imala čast raditi s velikim Ronconijem, a netom nakon toga osvojiti rijetku nagradu „Premio alla vocazione“ u Montegrottu. Nakon toga išla sam na audiciju za mjuzikl američko-talijanske produkcije na kojem su radili i dobitnici Oscara scenograf Dante Ferretti i kostimografinja Gabriella Pescucci, zatim scenarist Vincenzo Cerami koji je nominiran za Oscara te Benoit Jutras, izvanredan kompozitor koji piše glazbu za Cirque du Soleil. Producent Richard Leach je iz velike zahvalnosti prema Sv. Franji, dao izgraditi cijeli komercijalno-umjetnički centar s dvoranom za 1000 ljudi u Asiziju u kojem je ovaj veliki mjuzikl igrao godinu dana, svaki dan osim ponedjeljka, a nekad i po tri predstave na dan.

Elis Lovrić u ulozi sultanove žene

Imala sam privilegiju biti jedna od 33 sudionika mjuzikla, a audicija je bila u 4 faze i trajala je oko 6 mjeseci. Prvo sam dobila ulogu sultanove žene, a kad me kompozitor čuo kako pjevam u pauzi jednu svoju pjesmu dobila sam i sopransku dionicu majke sv. Franje. Na prvu audiciju sam došla s gitarom i dvije svoje pjesme i kad me žiri tražio da otpjevam nešto iz mjuzikla, bila sam toliko ljuta na sebe što ništa nisam pripremila da sam im rekla da pjevam samo hrvatske mjuzikle i krenula niz stepenice razočarana sobom. Zaustavili su me, vratili na scenu i rekli: „Please, can you sing something in Croatian?“  Jedino čega sam se tog trenutka, bijesna na sebe, sjetila je „Draga nam je zemlja“. Otpjevala sam to a cappella, spakirala gitaru i otišla.

Poslije su mi priznali da sam bila primljena već nakon te prve audicije jer ih je ta izvedba oduševila.

Dan danas volim pjevati tu pjesmu.

Elis Lovrić u ulozi majke sv. Frana

Kaže da joj je od mikrofona koji je nosila na čelu tih godinu dana i danas ostala rupica, treće oko. No Elis i dalje nije bila zadovoljna, tražila je više i odlučila kako neće pjevati tuđu nego svoju glazbu, a kao jezični medij poslužio joj je njezin prvi materinski jezik labinjonska cakavica na kojoj je počela pisati pjesme.

Mi u Labinu govorimo kao Kinezi, puno je tih czs šuškanja, a pjesme su iz mene samo počele izlaziti prirodno da nisam ni razmišljala na kojem jeziku/dijalektu pišem. Prva je bila Tić.

Govoriš bolje bi bilò
Ku bin tornala udè živet
Ku bin se ženila
Ma ja son vajka sanjala
Da bin ubošla celi svet
Ko va filme živela
I ja bin opet šla
Kede god son bila
I opet storila
Se ca son storila

Hrvatski:

Govoriš bolje bi bilo
Ako bih se vratila ovdje živjeti
Ako bih se udala
Ali ja sam oduvijek sanjala
Da bih obišla cijeli svijet
Kao u filmu živjela
I ja bih ponovno otišla
Gdje god sam bila
I ponovo učinila
Što sam učinila

Elis je taj poriv da stvara i izvodi vlastitu glazbu dugo osjećala u sebi i onda je prelomila i usprkos riziku posvetila se samo tome. Kaže da je zadovoljna, zbog puno nastupa i kako kaže, prebivalište joj je u automobilu.

– Puno je kao pametnije naći neki posao, raditi u školi ili radiju i glazbom se baviti u slobodno vrijeme, onoliko koliko se uspije. Neki su primorani tako raditi i to itekako razumijem i poštujem. Moj odabir je bio potpuno se posvetiti vlastitoj glazbi i ne mislim da je on bolji ili gori od drugih odabira. Nisam htjela razvodniti tu tanku nit koju sam osjećala u sebi. Činilo mi se ako počnem raditi bilo što drugo da će ta nit svjetlosti nestati, da će se razvodniti. Radom je ta nit postajala sve deblja i čvršća i sad se za nju mogu uhvatiti kao za neki svjetleći konop, stup svjetlosti. To je moj odabir, moj život. Sretna sam jer radim ono što sam stvarno htjela oduvijek.

Put kantautorice bez kompromisa, nosi svoje teškoće. Elis kaže kako čovjek treba biti uporan i strpljiv i raditi puno i kvalitetno, a uspjeh i nagrada nekad dođu, a nekad i ne. Financijski je ponekad zahtjevno sam snimati i promovirati vlastiti album, no novac njoj nije prepreka.

– Puno radim, dosta toga sama, ne zato jer ne želim raditi s drugima, dapače, obožavam suradnje, već zato što ne pristajem na kompromise. Ima tu posla od pisanja, skladanja do produkcije, snimanja, promocije. Imam nekoliko dobrih ljudi koji mi sad pomažu. Radim što volim i što moram jer osjećam u sebi tu neku hitnju, potrebu da baš to i samo to radim.

Nekad je zahtjevno sam osigurati novac za produkciju, snimanje albuma, spota, tiskanje knjige… Ali u najčudnijim i najtežim trenucima kao da se spusti Deus ex Machina i razriješi situaciju. To mi se često događa, zato se nekako ne bojim ići dalje.

Jeste li religiozni?

Vjerujem jako, ali o tome ne govorim jer smatram da je to moje dubinsko stanje i da o tome ne trebam pričati i pokazivati na vani, nego ga živjeti u svakom trenutku. Vjerujem i osjećam tu povezanost.

Inspiracija, stihovi ili melodije najčešće joj dolaze u autu i kupaonici, a često dok je pod tušem dolaze razriješenja pjesama, kaže, možda zbog akustike ili činjenice da je kupaonica kao neko čistilište, šali se Elis, ali inspiracija je do sada urodila plodom, bila za nju kriva kupaonica ili ne, a na pomolu je i novi album i knjiga.

Knjiga je već izašla na labinjonsko-japanskom i labinjonsko-portugalskom, a sad će i na labinjonsko-hrvatskom, zajedno s govorno-pjevanim albumom koji će sadržavati sve te moje pjesme, neke u govorenom glumačkom, a neke u glazbenom izričaju. To je glazbena priča o onome što me stvorilo. I o plaži i kamenčićima i o mirisu mora, koji mi dolazi na balkon. To je priča o mom djetinjstvu, o teti Katini koja je preko puta na Teleferici imala ovce i zvuku zvona oko njihovih vratova. U knjigu i album sam utkala sve te mirisne, zvučne i vizualne doživljaje. Sliku sunca koje se, dok zalazi, samo taj jedan jedini dan u godini nabija na labinski zvonik opjevala sam u pjesmi „Kanat od mora“ po kojoj se zovu i album i knjiga. Kako moja mama kaže da ja sve „nopaka delan“ (naopako radim), tako sam i ovdje po svom izdala već dvije knjige, a sad ću i treću uz istoimeni album koji je bio spreman puno prije knjige.

Cijelu sebe Elis je dala svojoj glazbi i talentima, kojima je blagoslovljena. Sretna je i ispunjena, no ipak je li joj ponekad žao što nema vlastitu obitelj?

– Nije mi žao. Bilo bi mi žao da sam srela pravog čovjeka i propustila ga, ali nisam. Ovo što sam stvorila je očito bilo hitnije. Osjećala sam tako veliku potrebu, hitni poziv da stvorim sebe. Uvijek sam se molila da mi stvari u životu dođu u pravo vrijeme i na pravi način, ako je moguće. Uvijek sam vjerovala da ću odmah znati kad dođe taj pravi čovjek i kad se to treba desiti. Dogodilo se nije, očito da nije trebalo ni biti. Ali, ako je moj profesor Emil Bobanović Ćolić svoju ljubav sreo u 72-oj, a u 97-oj vozi auto kao da je na reliju, onda ima nade i za mene.

Razgovor smo vodile prošli tjedan u Gradu, a u međuvremenu Elis je osvojila prvu nagradu žirija na 24. Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku s pjesmom Brodolom, koju možete poslušati u nastavku.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here