Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom, Ivana Lovrić Jović nedavno je bila u Veneciji sa svojom obitelji, pa je na svom fb profilu objavila nekoliko svojih impresija, uspoređujući ovaj grad i Dubrovnik. I sama je priznala kako o turističkim odredištima dosad nije imala potrebe pisati, ali su je na to ponukale stalne usporedbe Venecije i Dubrovnika. Njene primjedbe nisu zamorne, odnosno dugačke, nisu dosadne niti docirajuće, već su dobronamjerne impresije doživljaja dvaju gradova. I zbog toga ih i prenosimo.

Venecija i zalogajnice

O drugim turističkim odredištima nisam imala potrebe pisati, ali Venecija je Dubrovnikova sestra, stalno se turistički uspoređujemo pa…

Blagovanje u raznim tipovima ugostiteljskih objekata, od ‘latteria’ preko ‘ostaria’ i vinoteka (bacaro) do restorana bilo je još jedno lijepo iskustvo u tom gradu.

Idući ćemo put ipak uzeti privatni smještaj zbog doručka: u hotelu je postojao, ali ocijenili smo da je preskup za prostor u kakvom se nudio pa smo (pokušavali) doručkovati vanka.

Do 10 i 30 svi lokali nude podatne kroasane (brioche), eventualno keksiće i ništa drugo (u USA smo u svim gradovima doručkovali po sat vremena). Poslije 10 i 30 ili 11 kad upitate za kroasan dosegne vas strogi pogled gostioničara i verbalna poruka da je, zaboga, prošlo vrijeme za to te možete dobiti samo ‘cichete’ – fetu kruha i kovrđavu mortadelu na njoj, zgužvanu, onako ovlaš šarmantno, ili na drugoj čiketi namazan bakalar ‘in bianco’, na trećoj inćun i kapara-dv’je.

Sve ono što imamo i doma, dakle, samo ondje svaka takva feta dođe 2,50 eura i tako lijepo sjedne da toliko i vrijedi u tom gradu u tom trenutku. Od 11 sati sve se ulice narančaste od velikih čaša u kojima miruje Aperol s nečim (pjenušcem ili sodom ili slično) ponekad pokušavaju nabosti slamke, mlađi uspijevaju, stariji ušmrču malo Aperola. Ja ga ne volim naročito, ali se nisam usudila naručiti ništa drugo.

Najbolje iskustvo konzumiranja u lokalima je to da ste uvijek okruženi s barem 30 posto Venecijana (jamčim jer poznam razliku između venecijanskoga i standardnoga talijanskoga jezika) koji jedu i piju isto što i vi – turisti.

To je velika razlika u usporedbi s Dubrovnikom.

Nigdje nismo imali osjećaj da su nam dali ‘nešto za one koji ne znaju, koji su u prolazu, koji su zbunjeni i izgubljeni’. Večernje restorane nam je rezervirala prijateljica iz Venecije pa nije čudo da su bili odlični.

U njima je također bilo barem (ili samo) 30 posto Venecijana, hrana je bila jednostavna i lagana, kao da mi je none nabrzinu spravila između sata klavira i trke u školu. Nisu se iskazali kao simpatični konobari, niti su imali ikakvoga interesa za nas i mjesto iz kojega dolazimo.

Mislim da je to u Dubrovniku bolje, pogotovo u kafićima/pabovima gdje kadšto dođe do prijateljskoga odnosa. Jedino je jedan vlasnik dućana s cigaretama bio oduševljen (tražila sam neke cigare talijanske proizvodnje za souvenir u Hrvatskoj) jer obožava cijelu Hrvatsku, nabrojio je mjesta na obali, a dan poslije, (kao i mi) odlazio je na Cres i jedva čekao taj čas. Ispis naziva stranih brendova poštuje drevnost Venecije.

Nekadašnji teatar današnji je Despar.

Stolovi i stolice nisu nikad u longe bar varijanti, jednostavni su, metalni i plastični, tradicionalni kakve je imala i hrvatska obala, nema suncobrana, nema žardinijera koje ograničavaju posjed, a zapravo smanjuju šetnicu, stolovi su malobrojni iako je trg velik i jedan od 50…

Koliko toga za učiti…

Dodajem zaboravljeno, a čudno: nema na stolovima pepeljara nikad, jedva na traženje dobije se nekakva školjka svetoga Jakova ili nečista tanka metalna čikobernica.

Pitala sam zašto je tomu tako, jedva se dosjetila konobarica da je tako zato što se pepeljare kradu. Nisam uvjerena da je to razlog…

Venecija i tišina

Tri večeri vrzmali smo se njezinim epohalnim ulicama. Pune su, ne i prepune. Vikend je donio jače strujanje. Mladost je konačno došla na svoje. Kafići/gostionice/restorančići su prepuni. Slavi se stari dobri život.

Ono zašto je sve to zaslužilo pozornost je potpuni izostanak muzike (pa tako i bilo koje njezine vrste) u javnome prostoru, dok je u unutrašnjosti ugostiteljskoga objekta moguće čuti da postoji neki izvor zvuka, ali tako tih da ne smeta razgovoru i naručivanju pića.

Mladi ljudi, ne sredovječni ljudi kojima, navodno, sve smeta. Sezona je u punome jeku, ne postoji nijedan zatvoren lokal. Po danu se ulicama kreće velik broj ljudi.

U tišini.

Čuje se žamor, galebov krik i predenje pokojega motora s plovila iz kanala. Barkarijoli se ne čuju, samo stoje/sjede i čekaju.

Sa svojih 417 mostova i 50-ak trgova, Venecija nije upriličila nijedan kutak s glasnom muzikom, ni onom uživo, ni onom iz palice DJ-a. Dubrovnik i Venecija sestrinski su gradovi.

Bilo bi lijepo kad bi Dubrovnik naučio ponešto od starije sestre.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here