Novo rođenje

Probudila sam se s osjećajem da želim umrijeti.

Hoću ne postojati, hoću… Što buljiš, gusko mala, obraćala sam se svom portretu izloženom na južnoj strani sobe. Slatke sobice male jedinice, kako je za sedam dozidanih kvadrata govorio moj otac. Posljednjih pet godina pokušavala sam roditelje nagovoriti da umjetninu prebace u svoju spavaonicu.  Svojom usađenom ljupkošću nastojala sam im objasniti kako je stvarno glupo što me svako jutro, snenu i mrzovoljnu, pozdravljaju vlastite oči, i k tomu još tupave i nezainteresirane.

Kao da nisu moje, kao da nisam ja, a  jesam, pokušavala sam izazvati razumijevanje. – I tko kaže da su sva mala djeca slatka?, nastavljala sam isprovocirana roditeljskim ignoriranjem. 

Kako možeš?, mirno bi pitala mama i kočila svaku dalju raspravu. Vjerojatno više zbog toga što je autor spomenutog djela, vrhunske tehnike ulja na platnu, bio njezin stariji brat, inače nastavnik likovnog, zavičajno proslavljen maljanjem Maršalova posjeta drvnom kombinatu. Ta mutno-roza haljinica navučena na moje jednogodišnje buckasto tijelo, te moje loknice, ti opančići na nogama, taj  bijelo-kaveni paspartu i široki lažno zlatni okvir, bdjeli su nada mnom kao da će se moj ležaj svakog časa  pretvoriti u  trošan mostić podignut na brzoj planinskoj rječici. I kao da ću ja tako nespretna i nesigurna, lišena njihove pažnje i brige, odmah s mostića upasti u vodu i dok si rekao keks  utopiti se. A susjedi će se  pitati Čime je njezin anđeo bio zabavljen u nesretnom trenutku?  

Dodirnula sam prsa. Uobičajena toplina tijela nije me podupirala u odluci da ostanem u krevetu. Potom sam protrljala oči. Vrata prema roditeljskoj sobi bila su otvorena. Mom vidu nije padalo na pamet onemogućiti mi pogled na komodicu u kojoj se čuvaju naslijeđene dragocjenosti: katolički kalendari, pučki povijesni romani, odlikovanja dobrovoljnog vatrogasnog društva, vjenčani listovi triju generacija, nekoliko zlatnika, ručno tkani stolnjaci, kilogram novčanica propale države i jedan predmet zamotan u novine. Čula sam sirenu vlaka zaustavljenog na signalu. Tulila je, drukčije nego obično, kao da me jecanjem nagovara na ustajanje. Zvukovi su prolazili kroz prozor i u oknu se pretvarali u riječi. – Ustani, pretrči livadu, uskoči u posljednji vagon i otputuj sa mnom. Odvest ću te tamo gdje neće biti ni  mame, ni njezine šutnje,  ni velikog spremanja pred Božić, ni tvoje znatiželje, ni ispovijedi, ni kazne koja te čeka. I tko zna što bi se još našlo u istom nizu svih tih prednosti života izvan roditeljskoga doma, da nabrajanje nije prekinuo ravan mamin glas: Idemo, čeka te doručak. Ono što jako voliš… Sveta je Barbara. Zaslužila si. Koja bi šesnaestogodišnjakinja tako lijepo spremila kuću u samo jednom danu.  Nasmiješena, približila se mom krevetu i povukla me za desnu ruku. Lokomotiva je u istom trenu krenula. Signal je razumio maminu naredbu i uputio vlak u susret nekoj odlučnijoj djevojci.  

                                                        *

Kuhinja je mirisala na snijeg. Majka mi nikada nije objasnila zbog čega u prosincu često kuha gris. Nagađala sam sama; o grisu, kao i o svemu ostalome. Bojim se da sam to počela činiti prerano, u mladenačkim godinama koje još ne mogu prihvatiti pravopisnu istinu da se imenica magla mora spominjati isključivo u množini. Osjećala sam da moju majku, pretvorenu u šutnju, guši tajna. Jer, oni koji nešto skrivaju o sebi, ne znaju na pravi način slušati priče drugih, čak ni onda kad su ti drugi njihova djeca. Nikada mi nije spominjala svoje izlaske, dečke, prijateljice. Nije progovorila ni o prvim danima svoje  ženskosti. Nije me upitala želim li otići u kino, nije je zanimalo zašto na rođendan nisam pozvala ni jednog momčića, nije je brinulo boli li me u dane mjesečnice. Šutjela je i onda kad bi vidjela moje suze. Možda zbog toga što ona nikada nije zaplakala. Ili zaključujem pogrešno o nečemu što se nije događalo pred mojim očima.   

Cmizdrila sam i to jutro, dok se našom kuhinjom širio okus cimeta. Zavodljivo i otmjeno. Kretao se poput kazališnog glumca koji zna da će mu i za sporednu ulogu biti uručena  nagrada za svekoliki doprinos profesiji.

Loše sam sanjala, mucala sam nepotrebno. – Kao, imam referat, a nisam pripremila, i profesor…

Ma daj, ne laži, prekinula me baka. – Nešto je drugo posrijedi, dodala je.

Baka je govorila meni tražeći oči svoje kćeri. Kad sam s mukom pojela gris, uputila sam se u svojih sedam kvadrata, da onu  roskastu obavijestim da sam upravo pokusala  jelo namijenjeno njoj. Baka je došla za mnom.

Što je bilo?

Bojim se, odgovorila sam i nastavila: – Jučer, dok sam spremala, otvorila sam komodicu,  i odmotala one novine, i našla figuricu. I uzela san  je, i pala mi je i

Nisi valjda razbila guščaricu? – prekinula me. Izrazom lica potvrđivala je da je  moj strah virusne prirode i da se s bolesne na zdravu osobu prenosi u trenu.

Imaš se zašto bojati, izgovorila je.

            I krenula pojašnjavati. Ujutro, na dan Sv. Barbare, dok su negdje u unutrašnjosti rijetki rudari nazdravljali svojoj zaštitnici, doznala sam što je moju majku nagovaralo na šutnju. 

Baki sam pružila figuricu, nepravilno, oštrim bridovima, razdijeljenu u četiri dijela. Postolje s guščaričinim opančićima i zelenkastim spuštenim dokoljenicama te gusanove nožice činile su jedan dio, gusan bez nogu i bez kljuna drugi, guščaričin torzo obogaćen mrkvom okrenutom prema gusanu treći, a guščaričina glavica, na kojoj je roskasta marama ispod koje vire loknice, četvrti.  I, baka je, okrećući dio po dio, započela priču.

To joj je njezin prvi kupio. Kad ju je napustio, sve je ispraznio, sve. Sve osim guščarice. Gusan odlepršao. Tvoj ćaća  zna koliko je njoj stalo do toga. A ona, ona ti svako malo odmotava taj kič i gleda, a… Uh, kud ja to tebi sve pričam.  

Moja je mama imala muža prije? A zašto to nisam znala? nisam skrivala razočaranost.

Nikada prava pitanja ne postavljaj pogrešnim osobama, baka je redovito bila okrutna u svojim istinama. Umotala je dijelove u isti papir i vratila ih u komodicu.

Ima frau Gizela takvu…Ma neću je molit,  šta Bog da…- pitala je i odgovarala u istoj rečenici.

Sljedećih dana mamina se šutnja učetverostručila. Baka se samopropitivala je li mama vidjela, mama je bila sigurna da je to učinila muževljeva ljubomora, ja sam izmišljala dodatne lektirne naslove, a tatu je gušila tjeskoba. Vanjski promatrači, nevidljivo raspoređeni po našim domovima, bili su oduševljeni blagošću s kojom se jedna tipična katolička obitelj priprema za veliki blagdan Rođenja.  

*

Frau Gizela bila je bakina najbolja, i jedina prijateljica. Živjela je u oker zgradi na središnjem gradskom trgu. Postala je udovicom u pedesetoj  i od tada je živjela sama. Iako se teško  kretala, redovito je posjećivala frizerski salon, pedikera i narodnu knjižnicu. Sin jedinac izbjegao je, tri godine prije očeve smrti, pred mobilizacijom. Sigurnost je našao u Australiji iz koje je slao razglednice, podmetače za čaše i lažna obećanja o skorom povratku.

Sve mogu razumjeti, ali da je otišao tam gdje se Božić slavi u kratkim hlačama, čudila se frau Gizela i uklanjala znoj s čela. Samo je rupčić znao što doista briše. Na Badnjak sam odlazila k njoj. Poslušna Crvenkapica, u donekle izmijenjenoj verziji,  nosila je starijim gospođama kolače, vino i meso. 

 Vi imate guščaricu?, glumila sam zadivljenost.

Luftam, izvini, sad ću zatvoriti. Što si kazala?

Ma, da imate guščaricu, ništa važno. Frau Gizela prišla je sjajnoj mahagonijskoj vitrini i pružila ruku prema figurici.

Želiš je? Ionako ti nisam ništa kupila za Božić.

Hvala, hvala, hvala, divni ste, teta Gizela, skočila sam i počela je ljubiti. Gospođa se gubila u pokušajima odgonetanja razloga tolike radosti. 

Pusti hvalu… Možda je dodala još nešto, ali ja to nisam čula. Trčala sam cestom prema kući, držeći guščaricu u desnom džepu pernate, možda baš guščje, jakne. Kao da me stvarno proganja gladan vuk koji se prije nekoliko minuta išetao iz obližnje šume.

Nisi morala toliko žuriti, rekla je mama. – Idi, pomozi tati uglaviti jelku, dodala je.

Najljepši krispan do sada, svečano je izjavila baka kad sam završila s kićenjem. 

Imate deset minuta da stavite svoje darove, jedno po jedno u sobu, zapovijedala sam. – I molim, s imenom za koga je, ali ne i od koga je. Kviz. Poslije zaključavam sobu i otvaranje je  u ponoć –  pojašnjavala sam točke scenarija u kojem sam igrala rolu uplašene kćeri koja se skriva pod maskom drskosti. 

Mama je svoje darove uzela posljednja. Onako neveselo, kao i godinama do sada.  Moj je, zamotan u crveni sjajan papir, dohvatila prvi. Odvezala je vrpcu, zašuškala, i potom zaledila dlanove.

Guščarica, postoji ista -zaplakala je. – Od sreće. Trebalo joj je vremena da to izgovori. Otac je pogledavao u mene, ja u baku, baka u mamu, mama u tatu. Svi su tražili krivca u koži darovatelja. 

Idemo k stolu – pozvala nas je mama. Nitko je nije opomenuo da još dva dara nije otvorila. Te je svete noći moja majka neprestano pričala. Ponajviše o djetinjstvu. Pripovijedanje je prekidala božićnim napjevima kraja u kojem je rođena. Pa ponovno nastavljala govoriti. Spomenula je i guščaricu, i onog prvog, i svoje glupo vjerovanje po kojem na svijetu postoji samo jedna takva guščarica. Naivno, kao što su naivne i djevojačke zablude o prvim ljubavima kao iskrenima i neponovljivima. I pričala bi ona još i još, da negdje oko dva sata iza ponoći nisu pozvonili susjedi.

 Dolaze nam komšije, vraćaju se s polnoćke – rekao je otac.

Kao da sam se i ja ponovno rodila – izgovorila je majka tonom kojim svećenici zaključuju propovijedi najvažnijih čitanja. I umjesto da kaže amen, ona je položila svoju ruku na očevu nadlakticu. I čvrsto je stisnula. Krispan je namignuo narančastom lampicom. U znak razumijevanja, praštanja, novih odnosa i novog rađanja. A ona roskasta uljana balavica umrljana grisom tapkala je svojim opančićima, i to u ritmu vlaka koji je upravo nesmetano klizio prema zapadu. I tepala Gu’ka si ti, gu’ka hoce umleti. Samo gu’ka

(Iz knjige ROĐENA NA BOŽIĆ) 

Julijana Matanović svojim pripovijedanjem o blagdanskim pričama unosi nadu, vraća priču na sam početak, prije dvije tisuće godina, u Betlehem.

(fra Zvonko Benković)

foto:ilustracija

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here