Dr. Stjepan Đuričić, šef Odjela za infektologiju u dubrovačkoj općoj bolnici ostavlja dojam nenametljivog, tihog čovjeka koji nije od velikih riječi, stoga je njegov jutrošnji otvoreni i iskreni istup na press konferenciji upriličenoj da se progovori o stanju zdravstvenog sustava pod opterećenjem brojnih pacijenata s covidom, zazvonio na uzbunu. Iako je govorio o pojavama koje ga frustriraju kao čovjeka i liječnika, jednog od dvoje djelatnih specijalista infektologa, od Prevlake do Splita (“jer jedna je kolegica na porodiljnom, a druga sređuje ugovorne stavke za Irsku”), u njegovom glasu nije bilo ni bijesa ni ljutnje, a to, u situaciji na koju upozorava kao katastrofalnu, odjekuje još snažnije. Tko je želio slušati, mogao je čuti i njegovo obraćanje javnosti doživjeti kao otvoreni poziv na pomoć odjelu koji je jutros zbrinjavao 56 covid pacijenata, a od 10 aparata za protok kisika, čak ih je 9 bilo u upotrebi. U tom trenutku on, kako je i sam istaknuo, nije znao koliki će se broj pacijenata danas “sliti” prema njegovom odjelu, što njega i njegove kolege čeka u danu pred njima.

Dr. Đuričić je progovorio posve otvoreno, jer sada više stvarno nije vrijeme za ružičaste oćale, o promašajima društva u kojemu se ni nakon 20 mjeseci pandemije, nije uspjela postići adekvatna procijepljenost i stvoriti zaštita pa čak ni nad stanovništvom koje je trebalo biti zbrinuto u prvom valu koronavirusa, ali i o poražavajućoj praksi u zdravstvenom sustavu da se specijalizanti jedne bolnice po završetku edukacije “odšetaju” prema većim klinikama ili drugim bolnicama. Bez ikakvog obeštećenja.

Nitko nije pitao, pa u sferi nagađanja ostaje i moguće zastrašujući odgovor što bi se dogodilo ukoliko bi se pojavio 11. pacijent koji treba kisik, a svi uređaji koji postoje su već zauzeti? Tko bi se stavio u poziciju “malog Boga” koji odlučuje o životu čovjeka? Sa svim svojim izrečenim rečenicama, metaforama, ali i sarkazmima dr. Đuričić je poslao snažnu poruku o pritisku na zdravstveni sustav koji ne puca zbog nedostatka prostora i kreveta u koje će se oboljeli smjestiti, jer, na kraju krajeva, velika je bolnica, već zbog specijalista, liječnika i medicinskog osoblja koje će o njima brinuti. U okviru sa svim tim zadanostima, sebičnost koju je povezao uz sve one koji se ne žele cijepiti, kao nerazuman čin i njemu neshvatljiv, poziva na preispitivanje savjesti i stavova.

U sklopu svega što je rekao, a što je one koji su ga i slušali i čuli moglo uznemiriti i zabrinuti, dr. Đuričić je jutros povukao potez kojim je zaslužio duboko poštovanje. U kontekst svjedočenja o preopterećenju rada i dežurstava na Odjelu za infektologiju smjestio je kolegijalnost i izraze svog poštovanja prema kolegici dr. Ljiljani Betici Radić koja već gotovo tri godine predano obavlja svoj posao, iako bi, zapravo mogla biti u nekoj svojoj mirnoj mirovini.

I možda je to prošlo nezapaženo i možda se preko toga prebrzo prešlo s nekim novim pitanjem i odgovorom, ali dr. Đuričić je zapravo jutros nominirao dr. Beticu Radić za nagradu grada Dubrovnika. Zbog njene odgovornosti i odnosa prema poslu. Zbog toga što je njen izbor bio ostati u bolnici u pandemijskom vremenu borbe s nepoznatim i razarajućim virusom. Zbog svega što je napravila i radi, ne samo na odjelu već i u javnom prostoru, neumorno educirajući zašto je potrebno i nužno vjerovati medicinskoj znanosti, struci, cjepivu kao dostignuću ljudske civilizacije. Bila je to izuzetno kolegijalna gesta u vremenu sve slabijih karika među ljudima koji zajedno rade i jedno su drugome “sve češće vukovi”, bila je to gesta zbog koje bi dr. Stjepanu Đuričiću, epidemijskim mjerama unatoč, trebalo čvrsto stisnuti ruku.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here