Gotovo 80 % svjetskog šećera dolazi iz nasada šećerne trske, a ostatak iz šećerne repe. Šećerna trska počela se uzgajati u Indiji od 5. do 6. stoljeća prije Krista, ali je poznata znatno ranije. Ova se biljka može uzgajati samo na mjestima gdje nema mraza i zahtijeva oko 600 litara vode po metru kvadratnome godišnje. Zato se uzgaja isključivo u tropskim područjima. Ipak, trgovinom je šećer stigao u Europu još u antici. Grci su ga nazivali med bez pčela, a služio je kao začin i lijek. Ipak, tek će Arapi proširiti sadnju šećerne trske na Mediteran. Sve do 18. stoljeća šećer će se uglavnom nabavljati u Indiji i zato će njegova cijena biti visoka, ali do kraja stoljeća sve će veća proizvodnja biti bazirana u Srednjoj i Južnoj Americi.

U Konavlima je cukar dolazio od vremena Dubrovačke Republike. Cijena je bila visoka i čuvalo ga se ko zlato. Još u 19. i početkom 20. stoljeća bio je živ šverc cukara preko Konavoskih stijena, a cukar je dolazio iz Italije gdje je bio jeftiniji. Vjerojatno tada ulazi običaj nošenja kila cukara u torbici. Ipak, sve do druge polovice 20. stoljeća cukar će ostati skupa namirnica. Razvojem poljoprivredne proizvodnje, prerade i zbog sve veće povezanosti svjetske trgovine, danas je šećer izrazito jeftina namirnica.

Osim za izradu kolača i zaslađivanje kave, šećer se može koristiti u proizvodnji alkohola, odnosno etanola vrenjem. Konavljani su još u 19. stoljeću bili veliki proizvođači vina i rakije, dok je u zaleđu proizvodnja bila mala, a potražnja velika. Prema kazivanjima, svaka je kuća imala nekog Vlaha kojemu bi prodavali vino i rakiju, a nekima si mogo uvalit i vino od smokve, nijesu oni znali što je pravo vino. Tako bi mi prodavali vino Vasiliju s Meke Grude, a on nama pračiće. Do dolaska jeftinog šećera alkohol se mogao isključivo raditi od voća. Prije bi se rakiju peklo od svega i svačega, od maginja, sljiva, smokava, normalno od vina, ali zakišali bi se narančini i sve ono što je prezrelo ili bi živine nagrizle. Po Konavlima kruži i priča kako je prva vinarija u Gradu nabavjala grožđice iz Rumunjske i od toga radila vino.

Šećerna trska

Početkom 70-ih godina 20. stoljeća šećer je postao znatno jeftiniji i Konavljani su ga naveliko koristili za proizvodnju alkohola. Cukar se prvo koristio za pojačat vino, jer ako ti je slador 17 neće provret kako treba, onda ubaciš 4 kila cukara na 100 litara i imaš slador 21. E, a posje bi bilo za činit rakiju, od 100 kila cukara trebalo bi izać 110 litara rakije, a trebaš 4 litre vina za litru rakije, normalno da se isplatilo kupit cukar. A sve su Zadruga i Agrum otkupjivali i prodavali u Sarajevu i Crnom Gori.

Dva glavna problema s kojima su se Konavljanii susreli bila su gdje nabaviti dovoljno velik sud za vrenje i gdje nabaviti dovoljno velik kotao. Trebalo je nabavit što veći koto jer više ispečeš u manje vremena. U nas je bila okinuta bačva benzinača i to 2 dana izgubiš da ispečeš 50 litara rakije. A u śuśeda je bio koto od 400 litara, i ti do podne ispečeš 100 litara rakije. Snalazili su se judi pa bi to svukud nabavjali, dobro je bilo kad su firanci prestali popišivat kape od kotlova po selu, prije je to trebalo skrit da ti ne nađu. Za napravit dovoljno „vina“ trebalo je imati i veliki badanj, pa su judi ozidali i okartali badanj, a kako je u neđe isto brijeme došla živa voda i pojeftinio cukar, neki su plastificirali gustjerne jer im više nijesu trebale, ali neće ti to niko rijet otvoreno.

Kotao

Isplativost pečenja rakije najbolje se vidi u tome da su Konavljani po vas cijelu godinu pekli rakiju. Neke obitelji su živjele isključivo od pečenja rakije i šverca, tako kazivači pamte u mene je ćaća cijeli život baziro na svoga karavana, jer je s njime šverco rakiju. Kazivači se sjećaju da se štedjelo na drvima pa je jedan čoek iz Čilipa ložio stare gome, a to je dimjelo po cijelu godinu iz rakijače. Onda je kasnije otkrio kartušine što su ostale od paketa u Zadruzi, a to mu je bilo još boje. Osim toga, trebalo se pobrinuti da što prije provre „vino“. Tako bi se, kad bi se ispekla rakija vrela voda iz kotla što je ostanula, prelila oman u badanj. Neki su se služili i kemijom za brže vrenje pa bi bacili palu uree.

Kazivanja potvrđuju da se moglo u 70-im i 80-im živit od pečenja rakije, a svi su na tomu zarađivali, od pojedinaca, Zadruge, a čak ovih što su otkupjivali od Zadruge. A i švercom što su se bavili dobro su mogli zaradit, jer je tadašnja država nabila nenormalne poreze na alkohol pa je čudo toga išlo na crno tržište. Tako je cukar u manje od sto godina od luksuzne namirnice postao pokretač konavoskog prosperiteta.

IZVOR:Blog Muzeja i galerija Konavala

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here