Grad se na način koji ga čini Gradom oprašta od ribara Frana, Franza Edela, čovjeka koji je svojim malim, tek običnim životom bio i te kako vidljiv u pori Grada. Čovjek s psom, mačkama, barkom kakva se više rijetko viđa. Jedan od dirljivih oproštaja od Frana ispisao je Vinko Mario Prizmić na svom fb profilu. Tko ga nije poznavao, upoznat će ga završetkom zadnjeg stiha.

Ima mnogo vrsta ljudi

I čudnih, nerazumljivih, sebičnih, a ponekad tako delikatnih i divnih ćudi

Tvoja bol je i njihova

I sreća tvoja isto tako

I njihove su i tvoje suze, i patnje

Ali u radostima tvojim oni se raduju kao djeca

A ponekad taj čovjek zbog tvoje nepravde jeca

Kako bi bilo neprocjenivo da i ja postanem takav

I ti

Da jednom svi postanemo altruisti

Baš takav je i on bio

Tih, blag, čeznutljiv

Krhak čak a tako jak, kao kad mlijeko davaju majčine grudi

Eto, baš zato i ti kao Frano budi

I netko ce možda baš zato otsjeći dio vremena

I stići ce promjena

I sve će biti bolje

Kao u onim starim pričama uz vatru kamina

A gore u nekoj dalekoj dimenziji majka je zagrlila svog davno izgubljenog sina

I zadivljeno je gledala kako iscjeljuje ona stara rana

U svome naručju, kao nekad davno grlila je svog izgubljenog

i sada ponovo pronađenog Frana

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here