Iako je djetinji san našeg sugovornika, danas 22-godišnjeg Roka Gvozdenice Šipića bio postati vozačem smetlarskog kamiona, u nešto “starijoj” životnoj dobi, ali ipak sa samo deset godina odlučio se za karijeru znanstvenika. Pri kraju svog srednjoškolskog obrazovanje svoj je izbor suzio na studij Molekularne biologije, koju je potom upisao pri Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja polazio je i Udrugu za promicanje prirodnih znanosti, za koju smatra da je izuzetno bitna jer djeci koju su zainteresirana za znanost pruža priliku i podršku da u svom interesu i ustraju, čiji je danas i stipendist.

Ovaj bivši učenik Klasične gimnazije Ruđer Bošković s pravom javnosti u Dubrovniku danas završava treću godinu studija Molekularne biologije, uz koji uspijeva pronaći slobodno vrijeme za kako sam kaže tipično filozofsko druženje sa sebi sličnom dušama, čitanje i gledanje filmova te sviranje gitare i bicikliranje.

Što vas je privuklo znanosti i kad ste se, ako tako mogu reći, zaljubili u znanost?

– Već od malih nogu, nakon što sam prevladao svoj djetinji san bivanja vozačem smetlarskog kamiona, interesirao sam se za sve vrste znanstvenog rada. Tijekom većega dijela odrastanja moja je ljubav bila rezervirana za fiziku i bilo što povezano s astronomijom. Negdje tijekom srednje škole probudilo se u meni posebno zanimanje za genetiku i biokemiju, tako da sam se nakon položene mature odlučio na studij molekularne biologije, koji je bio i moj prvi izbor. Što se tiče aspekta koji me u znanost ispočetka privukao, ne bih vam znao odgovoriti sa sigurnošću. Vjerojatno se radi o kombinaciji područja koje me zanima u slobodno vrijeme s idejom posla kojega neću mrziti.

Traje li ta ljubav od „malih nogu“ ili ste se tijekom odrastanja i obrazovanja usmjerili na znanost?

– Moj interes za znanost traje od najranijega djetinjstva, ali odluka da se njome i bavim rodila se tek negdje oko desete godine kada sam definitivno napustio svoje već spomenute ambicije za zaposlenjem u „Čistoći“.

Studirate molekularnu biologiju. Kako ste se odlučili za baš taj smjer?

– Konkretna odluka da upišem točno taj smjer javila se tek negdje u četvrtom razredu srednje škole. Iako me PMF zanimao već otprije, za molekularnu biologiju nisam ni znao dok se nisam počeo informirati o mogućnostima studija koje mi stoje na raspolaganju. Neki bi moje vrijeme posvećeno toj odluci nazvali neadekvatnim, a sam izbor nepromišljenim, i ne bi bili u krivu.

Koliko je pri izboru studija na vas utjecala okolina? I koliko vam je pri tome značila podrška roditelja, srednjoškolskih profesora, prijatelja? I koliko su vas usmjerili u vašem izboru?

– Okolina je na mene utjecala kao i na svakoga, maksimalno. Okruženje ne pretjerano sugestivnom ali ni restriktivnom atmosferom, uz laku dostupnost informacija kako kod kuće tako i izvan nje, rezultirali su time da mi se svidi opušten način rada u znanosti i znatiželjan duh koji zahtijeva, te da u konačnici odaberem karijeru kojoj sam sada posvećen. Što se samoga usmjerenja tiče, mislim da njega dugujem isključivo sebi. Čitajući sve što bi mi pod ruku došlo, materijal je omogućio slučaj, a ja volju da ga pročitam. Interes se javio kao popratna pojava. Dodajte još podršku u obitelji, optimističan stav prijatelja i ozbiljnost profesora, pa imate sve što vam je potrebno da biste djetinju ludost uz malo sreće pretvorili u akademsku karijeru.

Što je zapravo molekularna biologija? Možete li nam to područje malo približiti?

– Molekularna biologija u suštini se bavi upravo time što joj ime i nalaže: biologijom na razini molekula. Dakle, primarni fokus su joj procesi na razini stanice i sitnije, čiju okosnicu čini dinamika proteina i nukleinskih kiselina. Samo područje je iznimno široko, ali mu srce čini biokemija, stanična biologija i genetika.

Gdje se i na koji način može primijeniti molekularna biologija? I koliko je ona izazovna?

– Može se primijeniti u svim granama znanosti koje imaju ikakve veze sa životom, od medicine i farmakologije do genetičkog inženjerstva i evolucijske biologije. Koliko je izazovna po meni najviše govori podatak o tome kojom brzinom napreduje: u zadnjih desetak godina u molekularnoj biologiji došlo se do više spoznaja nego u cijelom prethodnom stoljeću i ne izgleda kako će se taj tempo otkrića usporiti. Neki romantični duhovi čak kažu kako živimo u zlatnom dobu molekularne biologije.

Imate li već ideju koji se poljem unutar molekularne biologije želite baviti?

Imam brojne ideje o svojoj daljnjoj specijalizaciji, koje će vrlo vjerojatno ostati nedefinirane do samoga trenutka kada pošaljem svoju prijavu za diplomski studij. Zasad su najizglednije opcije genetika i imunologija.

Koliko je fakultet zahtjevan, kako izgledaju vaši dani na fakultetu?

– Fakultet je zahtjevan koliko može biti, dakle ne previše. I moji kolege i ja s različitom razinom uspješnosti svladavamo svakodnevne prepreke i tu definitivno ne postoji ništa nemoguće za prevaliti preko metaforičkog ramena. Moji dani su zdrava mješavina opuštenog druženja i neljudskog rada, a udio jednoga i drugoga mijenja se ovisno o blizini datuma najbližeg ispita.

Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na izvedbu nastave i koliko vam se bilo teško prilagoditi online nastavi? Smatrate li da ste time možda izgubili dio znanja koje ste trebali steći ili da je patila kvaliteta nastave?

Utjecala je u vrlo velikoj mjeri. Većina nastavnih aktivnosti prenesena je online, uz iznimku laboratorijskih vježbi. One su i dalje provedene uživo uz brojne komplikacije nastale uslijed kojekakvih epidemioloških mjera. Sve u svemu, rekao bih kako se radi o dvosjeklom maču: s jedne strane, velikim dijelom sam propustio tipičnu interakciju između studenta i profesora koja po meni čini okosnicu akademskog sazrijevanja, no s druge strane bio sam prisiljen više vremena posvetiti proučavanju literature i samostalnom radu kako bih tu interakciju nadoknadio, što je rezultiralo i većom količinom usvojenog gradiva. Također, dostupnost snimljenih nastavnih materijala omogućila je višestruko pregledavanje predavanja, što je znatno olakšalo ponavljanje za ispite. Po mom mišljenju kvaliteta nastave je pala, ali ne nužno i kvaliteta stečenog znanja.

Koliko je zbog pandemije i svih ograničenja patio vaš socijalni život? Osobno smatram da vrijeme studiranje ne bi trebalo biti vezano samo uz učenje, već i za razna druga iskustva, istraživanja interesa, upoznavanje novih ljudi, stjecanja prijateljstva?

– Ne bih rekao da je patio. Imao sam sreću tijekom protekle dvije godine biti žiteljem SD Stjepan Radić, najvećega žarišta hedonizma i studentskog života u Zagrebu. To hoće li naša druženja biti u nekom od klubova ili u nečijoj sobi od tri kvadrata jednom studentu ne čini preveliku razliku. Gdje ima volje, ima i načina, a neki tvrde da je smeđa splačina što se za doručkom služi u menzi zapravo kava, tako da je za tračanje uvijek postojala ta alternativa.

Tijekom srednjoškolskog obrazovanja polazili ste Udrugu za promicanje prirodnih znanosti – koliko je ova, ali slične udruge po vama bitna kako bi srednjoškolcima približila znanost, odnosno pružila im dodatna znanja?

– Zasigurno da su bitne. Možda neće za znanost zainteresirati neke nove horde školske djece, ali će onima koji za nju već jesu zainteresirani pružiti priliku i podršku da u svome interesu i ustraju. Najveći dio djece spotakne se upravo u kritičnom trenutku kada za svoje djetinje zanimanje moraju pronaći mjesto u sklopu obrazovne infrastrukture, a Udruga im pruža oslonac upravo u tom trenutku.

Danas ste i stipendist Udruge. Koliko vam to znači i koliko vam je ta finacijska potpora pomogla pri odluci da upišete studij koji ste upisali?

S obzirom na to da roditelji većine djece ne jedu kavijar za doručak, svaka pomoć dobro im dođe. Za mene osobno stipendija je pokrila oko 75% troškova života u Zagrebu, a taj postotak je za studente slabijeg imovinskog statusa razlika između odlaska na studij i ostanka kod kuće.

Koliko je po vama bitno raditi na popularizaciji znanosti? Mislite li da da bi se znanost djeci i mladima trebala prikazivati na interaktivniji, zabavniji način i bi im ona bila razumljivija i privlačnija kad bi se nastava temeljila više na praksi, a manje na teoriji te da bi možda zbog tog pristupa više mladih upisivalo znanstvene smjerove?

Osobno sam vrlo konzervativan što se pristupu znanosti tiče. Ne mislim da bi trebalo nastavu bazirati na šarenim epruvetama nauštrb teorije jer to onda negira svrhu obrazovanja u znanosti. Jednom kada čovjek dođe na faks i bude prisiljen baviti se znanošću, važnije mu je da zna osnove integralnog računa nego da se lijepo zabavio na satu. Ako osoba ne voli i taj aspekt istraživačkog rada, a koji zapravo čini njegov najveći dio, možda joj u znanosti nije ni mjesto. Više mladih koji upisuju znanstvene smjerove, a koji nisu u potpunosti spremni ni voljni suočiti se s izazovima koje ti smjerovi pred njih stavljaju rezultirat će samo velikim brojem mladih koji jednu godinu kasnije mijenjaju smjer ili napuštaju visoko obrazovanje razočarani. Ovime nisam htio reći kako praktični aspekt nema mjesto u normalnoj nastavi, jer nijedan komad teksta ne može bolje prikazati eksperiment nego eksperiment sam, već samo kako on ne može zamijeniti razumijevanje materije koja se na praktičnoj nastavi izvodi. Nažalost, u velikom broju srednjih škola često škripe oba aspekta znanstvenog obrazovanja, te mjesta za poboljšanje uvijek ima.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here