Nives Vego Jelčić, majka jedne posebne 13-godišnjakinje podijelila je na svom FB profilu svoj veliki, u našoj Županiji, a možda i državi, nerješivi problem. Lucijana njezina kćer tinejdžerica s dijagnozom iz spektra autizma ima karijes, a s koliko se problema roditelji djece s autizmom susreću pri ovom na oko jednostavnom zahvatu, pročitajte u nastavku.

-Luciana ima karijes. Mali, (zasad) površinski karijes na sedmici koji i seoski zubar početnik zna i može popraviti, ali naravno, Luce je posebna. Da karijes ima saznali smo jer je vodimo na kontrolu svakih 3 mjeseca kod naše divne zubarice. Ona je, svojim osjećajem koji jednostavno posjeduje, pronašla s Lucianom način komunikacije, uspjela je nemoguće, da Luce bez nervoze otvori usta, uvodi svaki put još neki instrument, Luce već zna kako se pušta zrak, voda, napuni si čašicu, pozdravi. Svaki put kad joj pregledava zub po zub tresemo se jer znamo što nas čeka ako nešto nađe.

Par godina nije bilo problema i eto, sad je jedan karijes tu. Nema za nju normalnog popravaka, nema bušilice, nema injekcija, nema RTG-a, ničega što je normalno svima nama. Jer ona to ne može, i nitko to ne želi i ne smije s njom. Razumijem ih. Ali da mi nemamo nikakvu normalnu opciju, to ne želim i ne mogu prihvatiti. Jedina opcija za djecu s teškoćama u OB Dubrovnik je potpuna narkoza, predoperativna obrada i najčešće vađenje zuba s imalo dubljim karijesom.

Prošli smo to dva puta, sjećam se što je i kako bilo, sjećam se sebe na podu kuhinje jer me miris joda iz njenih usta i sadržaja povraćotine vratio opet u moju bolest i bolnicu, kad sam joj vidjela usta puna šavova za koje mi nitko nije rekao da su unutra, truckali smo se čekajući otpusno pismo satima u autu s djetetom koje ne zna reći da je u bolovima i da joj je muka, misleći da su joj samo popravili zube, dijete su nam samo dokoturali i kad je krenula nervoza i agresija bilo je ajte bok, zvat ćemo vas, i ne nazovu nas.

Ja sam na taj prizor u njenim ustima doživjela potpuni šok i samo se nakon mini živčanog sloma – isključila. Smatram to osobnim porazom jer sam pustila da se zubi pokvare, bila je karantena radi gripe, ona je dobila menstruaciju, izgubili smo termin i dobili ga tek najesen, i bilo je kasno.

Izvadili su joj šestice, bila je sva u ranama. Bilo je užasno i prvi i drugi put i rekla sam da se to više NIKAD neće dogoditi. Ona inače ima prekrasne zube, i to je takva šteta i zdravstveno i estetski vaditi, ne mogu ni razmišljati o tome. I sad bi radi jednog malog karijesa to trebali sve proći ponovno.

Radi korone 2 godine, u OB Dubrovnik lista čekanja se povećala i čeka se jako jako puno. Do tada, zub će i biti za vađenje. Tako je kako je, nema ljudi ni opreme za nešto bolje. I sad mi moramo naći rješenje. Doktorica je spomenula “rajski plin”, onu maskicu s plinom koja je u Americi standard.

Zvali smo dr. Johna koji je rekao da to u Dubrovniku nema nitko, a oralni kirurzi koji umjesto njega dolaze na Dom zdravlja ne rade s pp djecom uopće. Zvala sam dr. Kordu, ništa. Marin Med, ništa. Dobila sam od zubarice ime doktora na KBC Dubrava i jednog privatnika u Zgagrebu.

Privatnika sam dobila, nemaju plin, uputili me na drugog privatnika u Splitu (prije toga rečeno mi je da to u Splitu nema nitko), ma ima on, ok. Zovem njega, svi oni imaju 16 klinika i brojeva telefona, sve to ja zovem, svima pričam cijelu priču. Nemaju ni oni plin. Plin očigledno nema nitko, a ako netko i ima, ne radi s djecom.

Imaju svjesnu sedaciju, traje kraće, nema predoperativne obrade, ali je svejedno intravenozno, uz anesteziologa, naravno. Ne znam je li ona to u stanju, ne jesti, putovati u Split, čekati, odraditi sve to, ali probali bismo. Kad sam opisala Lucianu, doktor je nekako odmah postao jako zauzet i nešto mi se čini da se njima to ne da. Razumijem i to, imate privatnu polikliniku u koju dolaze starlete stavljati ljuskice i filati usne, šta vam treba agresivno, pretilo autistično dijete u čekaonici.

I koliko god da razumijem, što da ja radim? Ona letiti ne može, znači mi bismo putovali autom i u Zagreb, smještaj, hrana, privatnik, i sve bi to prošli za samo jedan mali karijes. A ne možemo niti to! Koliko toga trebamo prevrnuti, koliko poziva, mailova, veza i znam ti ja ovog onog pa vidi, koliko kilometara, tisuća kuna, naših ozljeda, šokova, žrtve i ponižavanja je potrebno da se u ovoj državi jednoj curici popravi jedan jedini karijes? Ne znam bi li plakala ili bjesnila. Možda oboje, napisala je Nives Vego Jelčić.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here