Svega je na Žarkovici nedostajalo i nedostaje. Osim pasa. I ljubavi. I požrtvovnosti.

Sandre Sambrailo. Njene sestre i cijele njene obitelji u kojoj je odrasla, te obitelji kojoj je pripala. Obitelji volontera koji su se godinama penjali na brdo da bi joj pomagali.

I, kada jedanput bude odlazila sa Žarkovice, ona i cijeli njen tim zaslužuju aplauz cijeloga Grada. Ma, kakav aplauz, zaslužuju ovacije i zahvalu do neba.

No, kako to kod nas, na veliku našu žalost obično biva, oni koji su “najzaslužniji” za stanje Žarkovice, ispraćaju ih s pogrdama, uvredama, omalovažavanjima. Insinuiranjima. Upiru prstom u njih.

Jer, oni koji su najzaslužniji za stanje Žarkovice nikad nisu donijeli kantu vode kako bi se napojili psi i očistili njihovi prostori.

Sandra? Pokušajte izračunati koliko je puta to napravila u proteklih 20 godina.

Jer, oni koji su najzaslužniji za stanje Žarkovice nikada nisu baterijom osvijetlili put kroz to 20 godina privremeno sklonište za sve napuštene beštijice. Koje bi dosadile svojim vlasnicima, a čiju je savjest također Sandra prala i olakšavala. Znali su da njihove privremene žive igračke neće ostaviti ispred vrata. Svi napušteni dobro znaju kakav je osjećaj ostati iza vrata.

Sandri baterija nije ni trebala. Napamet je u 20 godina naučila svaku stazu, puteljak i stazicu Žarkovice.

Jer, Žarkovica na kojoj je obitavalo do 300-tinjak pasa, znate?, nema ni struje ni vode.

Oni koji su joj uljevali nadu kako, eto, azil samo što nije, dolazili su “gore” za dana, u osvit kakvih novih lokalnih izbora. 

A onda bi im, danom izborne pobjede, “pao mrak na oči”. Ništa više ne bi vidjeli. Na azil bi gotovo i zaboravili. Jer svi su oni dobro znali kako pasa kroz Grad neće biti. Manje je njih bilo na ulicama grada nego ispred vrata na Žarkovici. 

Znali su da je Sandra na brdu. Iznad njih.

Nekima su, prema vlastitom nedavnom priznanju, trebale godine kako bi progledali. Vidjeli.

Kroz oćale prebacivanja krivnje. Pranja vlastite odgovornosti. Vlastite nemoći da se uzdignu iznad vlastitog licemjerja.

Jer, voda je došla do grla. 

Je li zato Sandra kriva?

Pokazalo se još jednom – nezahvalnost je ljudska plata. Tako je govorila baba moga muža. I tu se ništa ne mijenja.

Izvukle su se fotografije, dopisi, mailovi. Ne od jučer, ali sa željom da se šokira javnost.

I krenulo je.

Govore za Sandru kako je čudakinja. 

Zacijelo jest, onima koji ne vole na način da toliko vole da osjećaju kako ne mogu ništa izgubiti. 

Čudakinja je. 

Kao i svi oni volonteri koji su joj pomagali. 

Čudakinja je koja je godinama vapila za pomoć. Vikala je s brda da Dubrovniku treba azil. Po zakonu, ne njenom osvetoljubivom pohodu na savjest onih koji odlučuju.

A oni bi, lukavci, dolazili svaki put u osvit izbora.

Da, čudakinja je. Koja je sve slabije razumjela jezik političara.

I Sandra bi im otvarala vrata. 

Prolazile su godine, pasa je bilo sve više… i Sandri su se taložile godine. Umora od očekivanja. Umora od nošenja kanta s vodom. I osvjetljavanja putova Žarkovice samo svojom svjetlošću. 

Jedino u čemu se Sandra sa svojom obitelji volontera nije umorila bila je njihova potreba da pomognu napuštenima koji bi se našli ispred njihovih vrata ili u kakvom šipražju pored puta.

Cijela je situacija nadrastala mogućnosti jedne žene i njene ekipe, ali može li itko tek tako prekinuti svoje poslanje u životu koji na jedan način gradi već desetljećima?

Sandri Žarkovica nije posao, nije računica… jedan pas x toliko kuna = y kuna. 

I zato su iritante izjave nekih Kolumba koji su tek nedavno otkrili neotkrivenu zemlju Žarkovicu. U njihovoj je glavi sve posloženo : jedan pas x toliko kuna = y kuna. To i jest jezik koji je mnogima u ovom svijetu razumljiviji. 

A volonteri funkcioniraju na način da ono što rade, nema cijenu.

I nema.

Stanje na Žarkovici daleko je daleko, ne od idealnog, nego od dobrog.

Ne od jučer.

Tako je bilo i u onim danima u osvit kakvih izbora.

Ali, misli li itko da Sandra i njene dvije obitelji to ne znaju? 

I, jesu li Sandra i njene dvije obitelji, iz koje je potekla i koju je stekla, krive za to? 

Ne, gospodo koja odlučuje i koja drži ključ rješenja.

Odlučno, ne! 

Svojim ponašanjem prema Sandri, jučerašnjim istupima na sjednici Gradskog vijeća propuštena je možda zadnja šansa da se oni koji drže ključ rješenja za ovaj problem nazovu gospodom.

Put kojim već dvadeset godina ovaj Grad vozi prema azilu još je na početku.

I biti gospodin znači to priznati.

A ne se skriti iza inspektorata i nabacivat blatom jedinu ženu koja je čitavo vrijeme, ne iz hira ili računice, htjela da se konačno krene tim putom.

Sandra će jedanput, kada bude odlazila sa Žarkovice, otići uz glasni pljesak ovoga Grada.

Jer su ljubav i pravda uvijek podržane iz svemira.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here