Kada sam radio istraživanja za svoju knjigu o američkim Hrvatima naišao sam na ime i podatke o Petru J. Diviziću, spomenuo sam ga u knjizi, no nisam o njemu dosta znao. Jednog dana javio mi se telefonom iz svog ureda u Ducoru, a 1976. poslao mi je i knjigu koju je o njemu napisao Amerikanac Henry A. Foley. Naslov joj je “Zvali su ga kraljem grožđa”, stoji u uvodu tekst o Petru J. Diviziću, prijeklom s Grude, objavljenom na portalu Dijaspora.hr.

Foley je intervjuirao našeg zemljaka kroz godinu dana, snimao ga i onda s njime napisao tu povijest zanimljivog života jednog od najuspješnijih naših useljenika u Sjedinjenim Državama

Na samom početku autor piše: “Ovo je povijest o jednom mladom hrvatskom useljeniku koji je došao u Ameriku 1920. i sam samcat s nekoliko teško zarađenih dolara stvorio milijunsko vinogradarsko carstvo koje je postalo glasovito u našoj zemlji i drugdje. Ime mu je Petar J. Divizich, legendarna osoba u kalifornijskoj San Joaquin dolini. Od pustinje, pijeska i guštare stvorio je produktivnu poljodjelsku zemlju i ostavio svoj neizbrisivi trag u američkoj agrikulturi”.

Petar se rodio 16. lipnja 1897. u velikoj i dosta imućnoj seljačkoj obitelji u selu Gruda, u Konavlima. Imao je još dva brata i sestru. Od oca Ivana naučio je razne poslove oko voćki, vinograda i na poljima. Od majke Marije naslijedio je strpljivost i skromnost. U dobi od deset godina Petar je napustio školu kako bi pomogao ocu oko zemlje i gospodarstva. Za vrijeme Prvog Svjetskog Rata služio je u austrijskoj vojsci. Godine 1920. u novoj državi SHS služi vojsku kratko vrijeme i onda odluči iseliti u Ameriku kamo je otišlo na tisuće njegovih susjeda i zemljaka. U studenom 1920. iskrcao se u luci New York kroz koju je prije njega prošlo na stotine tisuća Hrvata.

U jeseni 1924. preselio se u mjesto Porterville u srednjem dijelu ogromne San Joaquin Valley. S istočne i zapadne strane nalaze se planinski lanci. Iskustvo je donio s jadranskih obala. San mu je bio: tu u pustinjskim i polupustinjskim krajevima zasaditi svoje vlastite vinograde i voćnjake. Bio je mlad i pun poleta. Za njega je Amerika bila “land of opportunity.” Nije se ženio i ostao je samac cijeli svoj život, a to je po našem mišljenju bila velika šteta, jer bi danas vjerojatno njegova djeca bila na njegovoj zemlji. S tisuću dolara ušteđevine i zajmom od jedne lokalne banke kupio je blizu grada zemlju i voćnjake.

Učlanio se u mjesnu katoličku župu sv. Ane. Za vrijeme velike gospodarske krize (Depression), Petar je iz svojih voćnjaka prodavao šljive, ostalo voće i grožđe uz vrlo niske cijene. Izdržao je unatoč velikim poteškoćama u vrijeme kada su mnogi izgubili sve. Živio je u lijepoj kući koju si je sam sagradio. U ljetu 1930. sazidao je sušionicu voća. Grožđice je izvozio čak u Englesku. Uskoro je kupio novi posjed: jedan ranč od 160 akera (64 hektara) zapadno od grada Portervillea. Sada je već imao šezdeset akera (24 hektara) vinograda.

Dana 18. svibnja 1934. Divizić je postao američki građanin. U vrijeme berbe grožđa i voća zapošljavao je do 150 ljudi. Godine 1934. – usred teške gospodarske krize – kupio je još četrdeset akera (16 hektara) voćnjaka sa šljivama, breskvama i narančama. Tu je zasadio još 24 akera (10 hektara) vinograda. U Portvilleu je na glavnoj ulici za vrijeme 1936. i 1937. sagradio cijeli kompleks komercijalnih zgrada koje je iznajmljivao. One još i danas stoje u tom gradu.

Za vrijeme rata godine 1943. njegova tvrtka se zvala “P. J. Divizich Fruit Corporation.” Postala je poznata po cijeloj Kaliforniji, američkom zapadu i u svijetu. Glavni financijer bila mu je Bank of America, s kojom je između 1941. i 1968. imao 28 milijuna dolara prometa. Tijekom najvećeg posla radilo je za njega oko 350 ljudi, a bili su to kroz godine najviše Filipinci. Nakon rata sagradio je nova skladišta, sušionice, hladnjače, otpremališta, a uz to je imao ogroman broj potrebnih strojeva i teretnih automobila.

Kajem 1950. nakon trideset godina izbivanja posjećuje domovinu. U veljači 1951. vraća se u Ameriku s nećakom i nećakinjom. Mislio je na nasljednike! Kasnije je dopremio još nekoliko svojih bližih rođaka, no ni jedan nije ostao s njime na posjedu. Prema svima je dakako bio širokogrudan i darežljiv, ali imao je i svojih razočaranja. U svibnju 1953. kao delegat mjesne organizacije bio je na međunarodnom sastanku Rotarijanaca u Parizu. Krajem svibnja posjetio je domovinu, a prigodom posjete Matici iseljenika Hrvatske zagrebački Vjesnik u Srijedu donosi na 27. svibnja 1953. o njemu veliku reportažu pod naslovom “Kralj Grožđa svratio u domovinu”.

U ranim 70-im godinama veliki poljoprivredni kombinati nastojali su na sve moguće načine potisnuti nezavisne rančere kao što je bio naš Petar. Između 1970. i 1972. izgubio je skoro sve svoje posjede. U nagodbi je za sve dobio samo 600 tisuća dolara. Tenneco-West je preuzela njegovu zemlju, njegove vinograde, njegov “agricultural empire” u koji je on uložio 50 godina rada i mnogo milijuna dolara. Ostavili su mu da živi u svojoj kući okruženoj njegovim bivšim vinogradima. Slično se dogodilo i nekim drugim rančerima pa je taj skandal uzvitlao prašinu, i u Washingtonu su se o tome držale rasprave američkog Senata. Petar je išao tražiti pravdu, no u glavnom gradu je nije dobio.

Tijekom naših posljednjih telefonskih razgovora Petar Divizić je još uvijek živio sam u svojoj bivšoj kući. Iako je skoro sve izgubio još uvijek je milijunaš. Ostao je i dalje veseo čovjek s dosta smisla za humor. Kani se nastaniti na obalama Pacifika. U starom kraju bio je 1972. i 1978. S posljednjeg puta u Hrvatsku vratio se dosta nezadovoljan i razočaran. Održava veze s mnogim prijateljima u ovoj zemlji. Velika korporacija koja je preuzela njegov posjed daje mu lijepu plaću kao svom savjetniku.

Petar Divizić preminuo je 1. lipnja 1989. godine u Delanu.

Više pročitajte ovdje.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here