Povodom jubilarne proslave 45. godišnjice postojanja KUD-a Marko Marojica iz Župe dubrovačke, njihov član Matko Haićman, student Medija i kulture društva u Gradu, porazgovarao je s bivšim dugogodišnjim predsjednikom i voditeljem, Perom Srijemsijem.

Župa dubrovačka je malo područje smješteno između Grada i Konavala, ta tiha mala vala je mjesto puno povijesti, kulture i tradicije koja živi u srcima i duši njenih ljudi. Velika zahvalnost može se uputiti Kulturno – umjetničkom društvu Marko Marojica koje je tijekom skoro pola stoljeća njegovalo tradiciju te male sredine, a svaku priču o tome najbolje može započeti bivši dugogodišnji predsjednik i voditelj KUD-a, gospodin Pero Srijemsi. 

Kako se došlo na ideju osnutka KUD-a u Župi dubrovačkoj?

Ako se dobro sjećam na ideju osnutka KUD-a su došli Pasko Pendo, Mato Vlašić i Braco Grbić. Iako nisam među osnivačima, osjećam ponos jer sam bio među prvima koji su započeli ovo novo poglavlje u Župi. Oduvijek sam volio balat, moja najveća „mana“ je zapravo to što volim balat, sa 15 godina sam započinjao zabave u Gusara, dok sam na festama bio među prvima na podiju.

Gdje ste započeli i kako je to izgledalo u početku?

U najranijim početcima naše probe su se izvodile u prostorijama hotela Astarea, dok smo se kasnije prebacili u zgradu apoteke u Srebrenom. Prvi članovi su bili ljudi od zabave u Župi, oni koji su voljeli a i još vole balati i pjevati. Vjerujem da mogu nabrojati sve članove koji su tu bili, ali ne želim nekoga zaboraviti. Kad  imaš KUD  moraš imat i nekoga tko će postaviti i naučiti „bale“ –  nas je učio Branko Tadić. Gospodin Branko je bio bivši član folklornog ansambla Ivan Goran Kovačić, te mu je žena Anka bila porijeklom iz Župe. Tako smo došli s njime u kontakt, a ostalo je povijest.

Što je KUD sve pokrivao? Koji su se sve plesovi učili u KUD-u?

Pa u početcima smo imali više-manje iste bale kao i danas, izuzev župskih bala pod kojim spada polka, mazurka, dueta, čičak i poskočica. Znali smo balati i posavinu i bunjevac koju nas je naučio Branko. Ja sam dosta olako uhvatio korake i koreografiju, te malo po malo su mene počeli pratiti na probama. Ovom prilikom bi istaknuo zahvalnost ljudima iz Župe koji su nam dali svoje nošnje za nastupe, dok smo za slavonske bale robu naručili iz Zagreba. Naravno, kao i danas dok smo balali po smotrama koreografiju nismo izvodili.

Osim nas plesača, istaknuo bih tamburaški sastav i mješoviti zbor KUD-a koji su pjevali i svirali.  Iako relativno mladi, bilo nas je puno. S ponosom kažem kako je KUD pokrivao veliki segment tradicije i drugih događanja u okviru Župskog karnevala, limena glazba, likovna sekcija, filmska sekcija itd.  Svi su oni u jednom trenutku bili dio nas.

Kuda ste sve putovali?

Tijekom svojih 40 godina u KUD-u bili smo na mnogo putovanja. Dugo je prošlo od prvog nastupa do danas, ali svakako se valja istaknuti Zagreb, Beograd, Essen, Vinkovačke Jeseni, Sarajevo, Ohrid, Rimini, Prag, Beč itd.  Neizostavni Mikanovci s čijim KUD-om Šokadija već desetljećima dijelimo prijateljstvo. Lijepe uspomene koje su povezale generacije.

Za Beograd letjeli smo vojnim avionom, ne mogu vam opisati kako je to izgledalo. Propuh, škripi, nema stabilnosti i nebo se vidi jasno ko suza. Sva sreća živi smo se spustili.

Ima jedna zanimljiva priča na putovanju u Zagreb 1983. godine. Slavni Sule (Sulejman Muratović) bio je zadužen za područje južnog Jadrana, koordinator u organizaciji. Nije bilo puno organiziranih KUD-ova u današnjoj Županiji, te smo mi dobili poziv za smotru folklora u Zagrebu. Prihvatili smo poziv, ali pod jednim uvjetom – da idemo avionom. Odobreno nam je, i prilikom preuzimanja karata – 22 karte ( deset parova, lijeričar i voditelj), gospođa koja nam je uručila karte uhvatila se za glavu „Uff, što ste skupi“. Tada i sada kažem: kvaliteta je kvaliteta!

Koliko dugo ste vi bili predsjednik KUD-a?

U početku predsjednik KUD-a je bio Mato Vlašić, tj. tu poziciju u KUD-u je obnašao direktor turističke zajednice. Dok je direktor bio plaćeni posao, ovo je bilo volonterski. Nakon Mata, tu poziciju su obnašali Tonči Marega, Pavo Bego, Marin Mišić itd. A ja sam na poziciju predsjednika KUD-a došao 1997. godine na kojoj sam se zadržao sve do 2012. U to dugo, a opet malo vremena je prošlo mnogo generacija i osoba koje sam vidio kako odrastaju i oblikuju sebe i KUD.  Kroz skoro 40 godina prošlo je mnogo generacija, a zanimljivo je kako svaka za sebe kaže da je najbolja, u suštini sve i jesu najbolje jer društvo se održalo upravo zbog njih.

Gdje ste sve nastupali tijekom ljeta u lokalnom području?

Prije rata skoro cijelo ljeto svaku sedmicu smo imali nastup u Studencu, lijepih godina smo imali dva puta tjedno nastupe u Konavoskim dvorima. Iako ne zvuči puno, bilo je tu dosta posla. Muških plesača je uvijek falilo, dok je cura bilo na pretek. Nakon rata prvi nastup je bio na otvaranju Astaree – takvi se nastupi pamte. Po ugledu na Konavljane probali smo balati iza mise u Mlinima, na morskoj taraci, ali nažalost to nikada nije zaživjelo. Istaknuo bih Antuna Lisu, našeg lijeričara od početka, pa skoro do rata, koji bi tijekom nastupa, ako bi mu se svidjela atmosfera neke bale produljio svirati dok nama noge “ne otpadnu”.

Priča koje mogu „kazati“ je mnogo, te smatram da ih se ne može sve ni pokriti. Tijekom godina u folkloru, bilo je svega i svačega, ali uvijek volim reći da je bilo više lijepih stvari od svega drugog. Događaji i dogodovštine na probama, nastupima, putovanjima ostaju za života, i teško je sve to sažeti u priče, ali sve ostaje zapisano u srcu.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here