Ljetnikovac Skočibuha – Stjepović na Boninovu u kojemu je smješten vrijedni fundus Znanstvene knjižnice, prošli je tjedan zatvoren zbog opasnosti od urušavanja. Kao i svaki takav arhitektonski biserčić, star preko 500 godina, krase ga priče o prebogatoj povijest, jedinstvenoj arhitekturi, ali i nezaobilazne priče koje njegovom postojanju daju dimenziju mističnosti, koju uvijek vezujemo uz stara zdanja, a u ovom slučaju, o ruskoj kneginji, spiritualističkim seansama i okupljanjima masona. U svakom slučaju, Ljetnikovac Skočibuha – Stjepović je istaknuti spomenik kulture u samom centru grada, ali mu ni činjenica da je u njemu smješten vrijedni fond dubrovačke Znanstvene knjižnice nije pomogla u obnovi. Budući je zaborav ipak najgora sudbina povijesti i kulture, u ovom članku donosimo tri priče – tri slike o ljetnikovcu – od nastanka, načina života u takvim zdanjima do tužne mu sudbine koja je ovih dana “okrunjena” njegovim zatvaranjem zbog opasnosti od urušavanja. O njemu su pisale povjesničarke umjetnosti Maja Nodari i Nada Grujić.

PRVA PRIČA iz znanstvenog članka Ljetnikovac Vice Stjepovića – Skočibuhe kod Tri crkve u Dubrovniku – Ishodište arhitektonskog tipa Nade Grujić.

-Bogati pomorac, pučanin rodom iz Suđurđa na otoku Šipanu Vice Stjepović Skočibuha, promotor renesansnog načina života i razmišljanja, sagradio je (1574.-1588.) ljetnikovac na predjelu Boninovo – Između tri crkve. Od svih dubrovačkih ladanjskih zdanja dvorac Skočibuha ima najljepši položaj. S njegove terase pogled se stere uzduž dubrovačkih otoke.  

Vice se u ranoj mladosti okrenuo pomorstvu i ubrzo postao jedan od najbogatijih ljudi u Dubrovniku. Skočibuhe, iako nisu bili vlastelinskoga roda, posjedovali su svoj obiteljski grb (naga djevojka na dupinu) koji i danas krasi ulazni portal ljetnikovca. Ljetnikovac je građen po stranim uzorima te podsjeća na vilu Farnese u Capraroli. Stoga je vrlo moguće da je djelo nekog talijanskog arhitekta. 

Čitav sklop položen je na dvije vrtne terase, a naglašena simetrija svih njegovih dijelova odaje duh zrele renesanse. Prednja zapadna fasada rastvorena je dvjema ložama (u prizemlju i na katu) dajući ovom ljetnikovcu specifičnost, a kapelica Gospe od Loreta smještena je bočno do samog zdanja. Pred pročeljem se proteže duga prostrana šetnica porubljena balustradom, odakle se rastvara široki pogled na gruški zaljev. Na krajevima šetnice postavljene su kamene krune gustijerne naglašavajući pristup donjem vrtu.

Raskošni kameni stupovi na balustradi mogu se usporediti s onima u vrtu ljetnikovca Crijević-Pucić podno Graca i stoga ih pripisujemo istome klesaru, Vicku Lujovu. Šetnice u stražnjem dijelu gornjega vrta porubljuju jednostavni kameni stupovi za odrinu, za razliku od onih u donjem vrtu, koji su kićenije izvedeni. Donjoj vrtnoj terasi pristupa se s dvije strane preko kamenih stepenica postavljenih bočno uz ogradne zidove. U podzidu donjeg vrta (“basis vilae”) bila je izgrađena umjetna špilja iz koje je izvirala voda. Mnogo je priča vezano uz Skočibuhin ljetnikovac. U njemu je od 1772. do 1774. boravila ruska princeza Jelisaveta Turakanova spremajući urotu protiv Rusije, tražeći da se kao nasljednica ruskih careva vrati na prijestolje.

Početkom 19. stoljeća, kad je ruska i crnogorska vojska prodrla sve do Grada, ljetnikovac Vice Skočibuhe bio je potpuno opljačkan i spaljen, kao i mnogi ostali ljetnikovci i kuće na širem području Dubrovnika. Tek tridesetih godina 20. stoljeća kupio ga je i obnovio jedan bogati Rus. Tada su obavljene i neke promjene u kompoziciji vrta, pa su na gornjoj terasi izgrađeni neprimjereni betonski rubnjaci, kao i pregradnje unutar samog ljetnikovca.

Knjižnjičar Matija Bete u Skočibuhi krajem 70-ih

Godine 1979. Skočibuhin ljetnikovac je udomio Znanstvenu biblioteku, u čijem je vlasništvu i danas, s tim da je glavna biblioteka ponovno preseljena u povijesnu jezgru.

DRUGA PRIČA iz pera konzervatorice, povjesničarke umjetnosti i novinarke, čuvarica naše baštine, gospođe Maje Nodari.

Što su dubrovački ljetnikovci?

-Najljepši primjer dosega dubrovačke arhitekture, hortikulture i urbanizma – fenomen ne samo domaće povijesti umjetnosti, već iznimno kvalitetan doseg europskog dometa. Njima bi se Hrvatska itekako morala ponositi, pa ih sukladno tome i održavati, obnavljati i smisleno upotrebljavati (neovisno o vlasničkim “tegobama”, neriješenim situacijama, svemu onome što sudbinu tih zdanja prati!()

Fenomen ladanjske izgradnje dubrovačkog područja, gdje je diljem teritorija u rasponu stoljeća nastalo oko tristotinjak ljetnikovaca, a koji su nastali kao posebna potvrda obiteljskog statusa – uvjetovali su i ekonomski i povijesni razlozi, no snažni intenzitet ladanjske izgradnje u 15. i 16. stoljeću može objasniti novi renesansni svjetonazor koji u tim stoljećima mijenja okolice i drugih velikih gradova, a tradicija njihove izgradnje u Dubrovniku će se nastaviti i u kasnijim stoljećima.

Ljetnikovac Skočibuha prije Domovinskog rata

Svojim dominantnim položajem u krajobrazu, svojom arhitekturom i vrtovima, bez obzira jesu li bili gospodarsko-ladanjski ili samo ladanjski, ljetnikovci su se izdigli iznad puke gospodarske funkcije. Obrada zemlje, pa i osobni rad vlastelina i njihovih radnika dobivaju na tim mjestima i moralni smisao, a stanovnici grada izvangradski i seoski prostor i život u njemu smatraju ispunjen novim vrijednosti, s notom idiličnosti. Ljetnikovci su nekada bili rasadišta kulture i znanosti, umjetničkih domjenaka, intimna sastajališta vlastele i njihovih gostiju, u njihovim se perivojima čitalo, recitiralo, razmišljalo, sviralo, pjevalo, kupalo, gostilo, ljubilo.

Koncert Zagrebačkih solista u sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara u ljetnikovcu Skočibuha

Uz obale Gruškog zaljeva, Rijeka dubrovačka bijaše omiljeno ladanje dubrovačke vlastele oko čijih se ljetnikovaca razvilo deset naselja. Palazzi di delizie ogledali su svoja gotička, renesansna i barokna pročelja izravno na vodenoj površini. Rijeci su pružali svoje terase, skale, orsane, “pavijune”. Podignuti su na pretpostavci neodvojivog jedinstva arhitekture, vrtova i krajolika čemu su najviše pridonijeli trjemovi i lođe, šetnice, odrine drvenih gredica sa sjenicom vinove loze, nasadi bujnoga zelenila dubrovačkoga kraja. Brojni opisi koji su nam se sačuvali izazivaju danas nevjericu kada ih čitamo u ambijentu najčešće transformiranih, zapuštenih ili čak porušenih ljetnikovaca. Od arhitekture i nature nije mnogo ostalo, a najmanje je ostalo “zaštićenog krajolika” Rijeke dubrovačke.

Ljetnikovac Skočibuha na Boninovu nadahnuo je Vojnovića da napiše “Prolog nenapisane drame”

No i dubrovački je predjel Boninovo, kako je netko dobro opazio, cijeli arhipelag opustošenih i arhitektonski potpuno izmijenjenih drevnih ladanjskih zdanja.

Među njima je i ljetnikovac Skočibuha, za dubrovačku matricu ladanjske izgradnje dosta nestandardni ljetnikovac u prigradskom predjelu, negda na predjelu Gruškoga polja. Prostran mu je areal, već je desetljećima, nakon raznih intervencija, u nedopustivo zapuštenom stanju. Tu je nekada bilo carstvo knjiga, pisanoga blaga dubrovačkoga, a sada je ulaz u njega zabranjen, iz sigurnosnih razloga. Mogao bi se urušiti. A usred je Grada!

Pseća kućica u vrtu ljetnikovca Skočibuha

Taj mali ladanjski arhipelag bio je poprište mnogih zbivanja u povijesti, u nekima od njih događale su se spiritističke seanse, a i “framasuni” su se tamo okupljali.

Među tim negdašnjim ladanjskim zdanjima Skočibuha ima najljepši položaj! S njegovih terasa pogled se stere uzduž dubrovačkih otoka, pa i dalje!

Prostor ovog ljetnikovca nadahnuo je Iva Vojnovića da napiše “Prolog nenapisane drame”. Radnja se napaja na bizarnom,  zagonetnom, romantičnom i tragičnom događaju iz ruske povijesti 18. stoljeća. Neznanka iz Skočibuhe zapravo je kneginja Tarakanova, tobožnja kći carice Katarine II. Ova mlada žena stigla je u Dubrovnik potkraj 18. st. zajedno s litvanskim dvorskim službenikom, Poljakom Radziwillom. Svoje je kraljevsko podrijetlo neznanka izmislila, kako bi lakše dolazila do novca, dok je njezin ljubavnik Poljak politički mešetario. Zajedno su napustili Dubrovnik, palatin i lažna princeza. Njena je sudbina tragično završila, jer je godinu dana nakon odlaska iz Dubrovnika, a za vrijeme ljubavne afere s ruskim admiralom Orlovom, namamljena na ratni brod i po nalogu ruske carice poslana u petrogradsku tamnicu, gdje je ubrzo umrla. Po biografskim podacima ove žene stvorio je Vojnović  “Prolog nenapisane drame”.

-Eto, prave nam i autentične povijesti ne nedostaje (ne moramo je izmišljati), a autentična nam i karakteristična, vrhunska arhitektura propada, zajedno s povijesnim vrtovima, zaključuje Maja Nodari.

TREĆA PRIČA je odgovor iz dubrovačke Gradske uprave na pitanje – zašto su nam takva zdanja prepuštena zubu vremena i propadanju.

-Ljetnikovac Stjepović- Skočibuha na Boninovu već se duži niz godina nalazi u lošem stanju, a današnje stanje direktna je posljedica granatiranja iz 1992. godine.

Šteta u ljetnikovcu, nakon granatiranja 1992.

U međuvremenu su se događale izmjene zakona i postupanja Države koja je tada podnijela zahtjev za povratom ovog ljetnikovca u vlasništvo RH. S obzirom da je proces bio u tijeku i da se očekivao povrat imovine (sukladno članku 77. Zakona o naknadi) u ljetnikovac se  godinama nije ulagalo.

Tek prije par godina Država je omogućila da jedinice lokalne samouprave podnesu zahtjev za predaju u vlasništvo objekata koji su u funkciji javnog interesa, poput knjižnica, muzeja i slično. Grad je započeo s tim postupcima, u koje je bi uključen i ljetnikovac Skočibuha. U onom trenutku kada ljetnikovac postane neosporno vlasništvo Grada, jer se sada još uvijek vodi proces povrata, moći će se krenuti u smjeru uređenja tog prostora. U ovom statusu, kada su još uvijek nerazriješeni imovinsko-pravni odnosi, projekt obnove ne može se ni prijaviti na EU fondove, na koje računamo.

Ljetnikovac Skočibuha – likovna kolonija

Grad Dubrovnik smatra da kao sveučilišni grad mora imati svoju znanstvenu knjižnicu i da je prostor ljetnikovca Skočibuha odličan za tu svrhu. Međutim, dugogodišnja nebriga i neriješeni imovinsko-pravni odnosi su spriječili Grad da ovo pitanje riješi ranije, odgovaraju na naš upit iz Grada Dubrovnika.

Nadamo se da će i ovaj članak doprinijeti čuvanju sjećanja i upozoriti na važnost ovog ljetnikovca i važnost njegove obnove.

FOTO: Arhiva Dubrovniknet, Dubrovačke knjižnice, blog UN TEMPO, DLJI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here