Božićno vrijeme, kako u crkvenoj godini tako i u pučkoj tradiciji, završava blagdanom krštenja Gospodinova. Ovaj se blagdan u Katoličkoj Crkvi uvijek slavi u nedjelju nakon Bogojavljavanja odnosno Sveta tri kralja ili Vodokršta. Zauzima istaknuto mjesto u novoj liturgiji te njime započinje crkveno vrijeme kroz godinu, dok u narodnoj tradiciji nastupa pokladno vrijeme, dani ludovanja i balanja. Sam blagdan obilježava se svečanijim nedjeljnim misnim slavljem, a u Konavlima se posebno slavi na Radovčićima.

Naime, neđeja po Vodokršte je prisluga u srednjem selu Radovčića: Tomaši, Cvjetkovići, Bekići, Vukovići, Đurišići…, a prisluga, kao i krsno ime, velika je svetkovina unutar konavoskih sela i obitelji te su to bili obavezni dani kad su se Konavljani i Konavoke redovito zabavljali i plesali. Također, unaprijed se znalo đe je i kad je koja zabava, ko što slavi i nije trebalo zvat. To se znalo i išlo se, Sveta neđeja na Grudi, Lučin dan u Komajima, Manita neđeja na Radovčićima… Iako svako selo, odnosno zaseok u Konavlima svečanim objedom ili večerom za mnoge uzvanike, a često i dernekom slavi svoje krsno ime i prislugu, ipak su određene proslave prerasle u prava seoska slavlja za svekoliki puk. Jedna od takvih je zasigurno proslava prisluge srednjeg sela Radovčića, čuvena Manita neđeja.

Radovčići

Već po samom nazivu kojim se prvenstveno obilježavala glazbeno-plesna zabava, jasno je da je riječ o značajnoj festi na kojoj se rado okupljala mladost iz cijelih Konavala, ne mareći za put koji moraju preći niti za jutarnje obaveze koje su ih čekale: Pričo mi pokojni ćaća da je ko mladić išo na zabavu, da su išli na Manitu neđeju, to je bila velika festa. I onda da bi došo kasno doma i da iako su stari znali da je kasno lego i sve da bi ga ujutro isto digli da ide u baštinu radit. I da bi on pošo i da bi lego neđe iza međe i zaspo. Ne bi ništa radio, ali da je moro jadan poć u baštinu. Išli su pješke, nije bilo auto ni ništa, dok bi se vratili možeš mislit koliko je to trajalo.

Ova dugovječna tradicionalna zabava bila je večer, odnosno neđeja zaizmanitat se, izbalat, iskakat, izludovat, iako je sam naziv feste neuobičajen jer je riječ o proslavi svetkovine. U Konavlima je bilo uobičajeno da se feste imenuju po svetačkom danu koji se slavi, a Manita neđeja zasigurno je primjer odstupanja od tog nepisanog pravila.

tradicionalna zabava, 2014.

Kako je nastao ovaj osebujan naziv nije poznato, no da je izazivao, i još uvijek izaziva interes javnosti, to je sigurno. Naime, manit odnosno mahnit u značenju lud, bijesan, pomaman, u Konavlima se i danas često upotrebljava u različitim kontekstima označavajući nešto divlje, žustro, ludo, pa tako možemo čuti uzrečice poput puva ko manito, manit Boga molio, manit vodu mutio ili jednostavno manito čejade. Zbog svog značenja u određenom trenutku naziv je naišao na kritiku od crkvene zajednice zbog nazivanja nedjelje, svetog dana katoličke crkve manitom te se u puku još pamti izreka ondašnjeg svećenika: Nije manita neđeja, nego je manit oni koji je to reko, što se može obrazložiti vjerskim uvjerenjem da ne more bit neđeja manita more bit samo sveta. No, naziv je, unatoč kritikama, općeprihvaćen u široj zajednici, a kazivači će o porijeklu naziva nagađati: Išli su se izmanitat na balima pa otole ime ili vazda činili skandale, ko maniti ili ja mislim da su stari promjere manitali na taj dan. Jednom u godini dali sebi oduška pa tako osto naziv.

U svakom slučaju, riječ je bila o veseloj zabavi i velikoj festi koju je malo tko propuštao, a sam naziv upućuje na činjenicu da su se i naši stari znali dobro zabavljati. Tako se tradicionalna zabava na Manitu neđeju utkala u ondašnji društveni život i tadašnjoj omladini predstavljavala veliko veselje, tim više što je označavala i kraj najradosnijeg doba u godini, božićnih festa.

Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here