“Mala” Mara, kćer Tonćija Vlašića, nekadašnjeg kolege s kojim sam dijelila redakcijsku sobu u “Dubrovačkom”, počela je radit kao profesorica matematike u dubrovačkoj Gimnaziji – vijest je to koja poput tuša osvijesti protok godina u kojima mališani kojima smo tepali narastu, a mi…. mi, recimo to utješno, postajemo zreliji i mudriji. Dakle, Mara Vlašić, nedavno se zaposlila u dubrovačkoj gimnaziji kao profesorica matematike i to nakon što je u roku s iznimnim uspjehom i Dekanovom nagradom završila matematiku i fiziku na PMF-u Zagrebu. Ova 24-godišnjakinja u istoj je školi prije samo pet godina maturirala, a sad predaje učenicima od kojih je jedva malo starija. To, zasad, drži svojom prednošću. Otkrila je i zašto.

Diplomirala je u rujnu prošle godine na temu Razumijevanje poteškoća u primjeni nekih matematičkih koncepata. A kad je i kako odlučila studirati matematiku i fiziku?

– Uvijek sam s lakoćom i uživajući rješavala zadatke iz matematike. Ako bi naletio i neki koji ne bih znala, dala bih sve samo da ga riješim. Čak i kad je to značilo jedan duži period vremena s mozganjem nad jednim te istim zadatkom. Jednostavno nisam mogla dalje, ako se baš taj zadatak na kojem sam zapela ne bih riješio. Ali za odabir studija, mislim da je najviše zaslužna moja profesorica iz matematike u osnovnoj školi, Ivanka Ucović. Jednom je na satu izjavila nešto što bih htjela zadržati za sebe i u tom trenutku sam znala kuda želim ići. A fizika… došla je naknadno, kao bonus.

Odabrala si pedagoški smjer, je li kojim slučajem na to utjecao poziv tvoje mame koja je učiteljica?

-Podsvjesno sigurno jest. Mama još uvijek negdje u ormaru čuva čitanku iz prvog razreda gdje sam u kućicu kraj koje je pisalo: “Kad odrastem želim biti…” nacrtala sebe i napisala Želim biti učiteljica. Uvijek je bila priča ja i škola. Kako sam prolazila razrede tako sam samo mijenjala predmete koje želim predavati i na kraju je odabir pao na matematiku i fiziku.

Je li studij ispunio tvoja očekivanja?

-Kada bih opet upisivala fakultet, odabrala bih isto. Tako da mogu reći da je to bilo to što sam htjela i ispunio je moja očekivanja. Iako je to bilo daleko od onoga što sam mislila da me čeka. Bio je to velik skok promjene, prelazak iz srednje škole na fakultet. Dok se u srednjoj svi brinu oko svakog pojedinog učenika, na fakultetu si samo broj, jedan od njih stotinjak koji “prozuje” profesoru kroz predavaonicu kroz tri mjeseca.

Trebalo se naviknut na tempo rada i učenja. Na prvoj godini je bilo dosta nespavanja, učilo se dan i noć. Kasnije je već postajalo lakše, navikla bih se i znala sam već otprilike što me čeka. Smatram da je mom uspjehu najviše pridonio upravo taj start, dobra organizacija na prvoj godini.

Rekla si mi kako si već odlaskom u Zagreb planirala povratak u Grad. Zagreb te nije uspio privući i zadržati?

-Prije upisa i nakon upisa, uvijek je bilo riječi o povratku u Grad. To je bio prvotni plan i savršeno se slagao sa svim ostalim planovima. U Zagrebu je bilo odlično, pružao je mnogo mogućnosti. Grad je kao stvoren za studentski život. Nikad nije kasno za promijeniti mišljenje, ali trenutno se sigurno, još neko vrijeme, vidim doma.

Početkom ove godine počela si predavati u Gimnaziji. Kakva su tvoja prva iskustva, kako učenici prihvaćaju tako mladu profesoricu?

-Vjerujem da je učenicima na prvu bilo neobično koliko i meni, ipak je još uvijek jako mala razlika u godinama. Trebalo mi je vremena dok se nisam navikla da, kad kažu profesorice, zapravo zovu mene. Tijekom sata pitaju i više puta, ako im neki dio nije jasan, što smatram da ne bi bio slučaj kada bi situacija bila drukčija. Smatram da je zato dosta opuštena atmosfera, svjesna sam da će se to s vremenom promijeniti.

Je li tebi bilo imalo neobično vratiti se u tu školu kao profesorica?
Kako te je prihvatio kolektiv?

-Jest, vrlo. Iako je prošlo pet godina, opet su tu bila razmišljanja je li me se sjećaju još uvijek. Naravno, velika većina profesora koja je meni predavala me prepoznala i odmah su svi pohitali u pomoć. Čim je bilo nedoumica ili problema oko papirologije i popunjavanja ednevnika, prva profesorica ili profesor, koji se nađe u blizini, vrlo rado mi je pomogao. I danas još uvijek zaustavljam profesore raznih predmeta sa sto i jednim pitanjem.

Što se tiče mog predmeta, kolegice iz matematike su i više nego susretljive oko raznih pitanja o svim tipovima zadataka i sastavljanjima testa kao i svemu ostalom. Zapravo najviše što mi je bilo neobično jest činjenica da sam u Gimnaziju stigla kao zamjena upravo svojoj profesorici Tajani Sesjak iz matematike, kojoj ovim putem čestitam na lijepim vijestima. No, naravno, sam povratak u Gimnaziju bio je puno lakši uz kolegu Stijepa Uroša, prof. fizike. Zajedno smo studirali, diplomirali s razlikom od jednog dana i počeli raditi s početkom ove školske godine.

Kakav je interes učenika za matematiku?

-Danas je zainteresiranost učenika dosta smanjena. Matematika jest način razmišljanja, potrebno je samo potaknuti učenike na razmišljanje. Trebalo bi više poticati učenike na razmišljanje, nego na suhoparno rješavanje zadataka koje vodi konačnom cilju: položiti državnu maturu.

Nažalost, sve se svelo samo na polaganje mature te je potrebno odraditi zadanu normu s kojom će učenici naučiti dovoljno za maturu, u nastavi nema baš vremena za dodatno produbljivanje o kojem su nama govorili na fakultetu. Do sada se teorija i praksa nisu poklopile.

Ovo je tek početak tvog nastavničkog puta. U kojem se smjeru vidiš u budućnosti?

-Trenutno sam u Gradu i podučavam učenike matematiku, želja mi je početi predavati i fiziku. Iako je za početak, dok se uhodavam, jedan predmet i više nego dovoljan. Svakako bih htjela još unaprijediti svoje znanje, pogotovo iz fizike. Tko zna gdje će me sutrašnji dan odvesti.

Na završnoj godini studija si nagrađena kao najbolja studentica, koliko je u to uloženo truda?

-Na našem fakultetu dijeli se dekanova nagrada na zadnjoj godini za najboljeg studenta na svakom pojedinom studiju. Za svoj studij, smjer matematika i fizika, ta čast je pripala meni. Poseban je osjećaj, nakon svog rada, truda i neprospavanih noći, dobiti priznanje da sam fakultet odradila najbolje od svih kolega sa smjera.

Koliko studenata u prosjeku upiše matematiku i fiziku, a koliko ih završi?

-Pri upisivanju fakulteta na prvoj godini studija nas je bio rekordan broj do tada, nas 20. Smjer nije pretjerano popularan, ostali studenti se većinom opredijele samo na matematiku ili samo na fiziku, svi bježe od kombinacije ta dva predmeta.

Do zadnje godine nas je “preživjelo” četvero. Nas četvero se odmah našlo na prvoj godini i zajedno smo polagali svaki kolegij, tako da je ovo priznanje donekle i njihova zasluga. Također, već sam spomenula kolegu Stijepa Uroša koji je dobio dekanovu nagradu za najboljeg studenta svog smjera, fizike.

Koje kriterije je trebalo zadovoljiti za Dekanovu nagradu?

-Kod dodjele nagrade gledale su se ocjene, prosjek, upisani kolegiji, ects bodovi kao i višak ects bodova upisanih van obaveznog programa, prolaženja na kolegijima, održavanje demonstratura mlađim studentima, apsolutno sve.

Kako učenicima približiti matematiku i fiziku da im ne bude bauk….

-Učenici najčešće dođu s pitanjima „Što će to meni u životu?“. Cijela matematika im je apstraktna, čini im se dosadna i teška. Možda danas sutra neće svi koristiti sinus kuta ili računati s logaritamskim funkcijama, ali će svakako razviti logičko razmišljanje. Puno djece uči formule napamet kako bi prošlo ispit, a zapravo do rješenja se može doći na mnogo različitih načina, dok god je proces pronalaženja rješenja logičan.

Matematika je vrlo kreativna te je potrebno puno mašte. Tek kad učenici shvate i vide kako se matematika ne sastoji samo od šablone s kojom dolaze do rješenja, shvatit će kako zapravo ona i nije toliko dosadna i teška. Za razliku od matematike, mislim da profesor fizike ima puno lakši način učenicima sat učiniti zanimljivijim. Mnogi učenici šestih razreda ni sami ne znaju što je fizika, a već su u strahu od fizike pa i kemije koja ih čeka nagodinu. A kako ih približiti učenicima? To jednostavno treba krenuti od samih početaka.

Je li matematika način razmišljanja, obično se oni kojima “ide” čude kako ostalima to sve nije logično i razumljivo….

-Dok sam išla u školu čudila sam se i sama kako nekima to sve nije logično kad je meni bilo. Ali nema tu meni ide, njemu/njoj ne ide. Tijekom studiranja shvatila sam da se sve može naučiti, ako se dovoljno zagrije stolica i ako su kvalitetni temelji, odnosno ako je učenik tijekom cijelog školovanja kvalitetno podučavan. Škole ne završavaju samo pametni, već i oni uporni koji su spremni uložiti dovoljnu količinu truda da uspiju. Smatram da svatko može savladati matematiku bez imalo poteškoće, samo će svakome do toga trebati različito vremena.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here