Napulj je grad koji živi na rubu permanentnog incidenta. Autentičan, nemiran, grad koji se ne pretvara, kaže ti odmah, bez uvijanja, što misli o tvom civiliziranom ponašanju, političkoj korektnosti i uviđavnosti. Da se sve u jednom trenutku može raspasti, da razgovor može eskalirati u svađu, vožnja u prometnu nesreću, da vas mogu prevariti i pokrasti, da religijska svečanost brzo može i prelazi u pogansko metaslavlje – sve vas to preplavi, dočeka pri izlasku iz neugledne i male aerodromske zgrade i prati cijelim boravkom.

Napisala: Marija Grazio

Tražeći taksi koji bi nas prebacio do centra, već smo bili usisani u konfuziju; karabinjeri su nervozno uvodili red u promet; dok nas je jedan od taksista dozivao rukom, ispred nas su letjeli najlonski saketi, ambalaže mlijeka i omoti sladoleda vukli se po podu; vozila non-stop trube kao da je vjenčanje; jedna je talijanska familija pokušavala smiriti bučnu djecu, naravno, ne smanjujući ni intonaciju svojeg glasa. Prva reakcija je bila – pa kako mogu ovako živjeti?

Trebalo je samo dva i po dana da me ovaj grad  preobrazi, pozitivno me izmanipulira, a moj osjećaj za sklad, mir i i skanjivanje od svađe i skukoba je postao upitan. Već nakon dva, tri sata zaboravila sam na smeće po ulicama, na grlate glasove, na tmice koje vrebaju i sveopći nered.

Još je oprez ostao samo za motoriste koji uvjerljivo doprinose kaosu vozeći svugdje i svagda. Od onog okvira mog Grada u kojem je nekad mudra falsitat bio temelj preživljavanja, a danas je to šuplja bahatost i ignorancija, ovaj grad nudi sve što moj nije. Raspuknuti šipak. Kao u filmu noir – glavni ženski lik se zaljubljuje u punokrvnog kriminalca, koji to u svojoj biti nije. E tako se i zaljubljivanje ovdje dogodilo. Sa mnom i Napuljem.

Ulica u kojoj nam je bila adresa stanovanja, opskurna i slijepa, nudila je opis većine uličica. Balkoni, stalak za vješanje oprane robe, neugledna, brkata žena iz prizemlja (zovu ih lokalci „i bassi“, jer oni koji žive u prizemlju su najsiromašniji) bez zadrške je otvorila prozor, naslonila se na okno i promatrala škiljavo tko to ulazi u portun, s cigaretom smještenom između stanjenih usnica, stisnutih u prezrivu grimasu.

Dok smo otključavali vrata, s lijeve strane gledao nas je Maradona, slika Srca Isusova, i okićene plastičnim cvijećem i svijećama fotografije stanara okolnih kuća koji su preminuli. Takvih malih, kaotičnih oltara posijano je po cijelom gradu. Prozori apartmana gledali su prema ulici u kojoj se legalno prodavala marihuana, a vrata do-katolička škola!

Prepustili smo se toboganu svega što nam se nudilo – mirisima, pogledima i zvukovima.

Ispred restorana koji smo zbog dobrih recenzija izabrali za gastro guste, iako je to nepotrebno, jer se svugdje dobro jede, dočekala nas je scena svađe. Šefica se derala, unosila u lice, gestikulirala tipično za Talijane skupljajući prste ili mašući zglobom gore-dolje prema svojoj pomoćnici.

Kad smo joj se obratili, okrenula je nasmijano i ljubazno lice, i bez okolišanja i pretjerane finoće nas uputila ka našem stolu. U trenu. Vjerojatno je za minut već zaboravila zbog čega je bila ljuta. Isto kao u Bosni – burek je od mesa, ostalo su pite, tako i u Napulju – pizze su samo margherita i marinera – probajte naručit koju drugu, kapaći su reći da nemaju TO jelo. Zaista je najbolja na svijetu!

Koleričnost struji niz zidove, tarace, kroz vrata, kroz razgovore uličnih prodavača obgrljenih na bancima limuna, artičoka, šparoga, sušenih pomadora, naranača, jabuka, jagoda; kroz muškarce koji sjede ispred kuća već sad u aprilu u sokolskim majicama i igraju karte i, iako sjede pet centimetara jedan od drugog, glasno govore i žustro raspravljaju o političkim temama ili nogometu. Vjerojatno o tome govore, jer napolitanski ne razumijem ni riječi, iako nešto talijanskog jezika koristim i razumijem.

Mračna tajnovitost se plete po kantunima španjolske četvrti gdje se skrivećki broje neki soldi, preuzima neka roba, oprezno se osvrće, gdje cure šetaju izbačenih dekoltea, gdje su restorani okićeni šarenim, ogoljenim žaruljama koje se uznemiruju uz puhanje vjetra, djeca raščupana plešu uz neki stari kazetofon, igraju nogomet ili vrište.

Tijelo grada izvrnuto iz unutrašnjosti prema vani, kao da ne postoji intimno, privatno, sve je javno i dostupno, svi se unutrašnji organi vide, bez rendgena. Toliko ima tog rublja, gaćica, majica, grudnjaka, šugamana, lincula na tiramolama, kao da je to neka vrsta neizbježne potvrde, stejtmenta da se danas čistilo u toj kući, i kao da se natječu tko će i kad imati više oprane robe. 

Stojimo pred grandioznim vratima neke bivše palače, takve su uobičajene po Napulju. Zapravo njihova veličina nadilazi to značenje. Ušuljamo se, kao svi radoznali, dosadni turisti, iza njih, u dvorište, ono je sad preobraženo u stanovanje običnih, malih ljudi, palača je ispregrađena, deformirana, na nju nadodani čudnovati arhitektonski oblici. I naravno, svugdje visi oprana roba.

Kao da je  u jednom trenutku stanovnicima ovog grada dosadila sva ta kraljevska megalomanija, pa su preplavili cijeli grad, opustili sve kočnice, i započeli neki glasni, nepristojni, proturječni život. Nevjerojatno je kako sve ipak funkcionira i kako izgleda da ljudima takav način života uopće ne smeta. Što se čini nevažno je važno, i obratno. Praznovjerje i religioznost, odanost i prevara, toplina i prezir, buntovništvo i rezignirana pomirljivost, užurbanost i mediteranska lijenost. I srčanost. Fellini.

Sjedimo ispred nekog usputnog kafića, iskrivljen pod, pa se stol i stolice culjaju svako malo, kad premještam nogu na nogu ili naslanjam lakat, pijemo najkraći espresso na planeti, visina kafe u maloj kikari je otprilike manja od normalnog gutljaja, tako naručujem stalno “doppio”. Nasuprot nas, ispred nekog portuna, naslonjen na vrata uz matricu sa zvučnika neugledno odjeven čovjek pjeva napolitanske pjesme. Usput rečeno, ljudi su uglavnom neprimjetno i neugledno obučeni.

Ne znam je li razlog taj što je Napulj već početkom 16. stoljeća imao četiri konzervatorija/muzičke akademije, je li razlog što je najstarija opera na svijetu koja djeluje kontinuirano baš u Napulju ili im je to toliko u genima, ali taj tenor, ah taj tenor je bezuvjetno divno pjevao, kao da mu je ovo zadnji nastup u životu, i potpuno me očarao i ganuo. Imali smo besplatan koncert, vjerojatno boljeg pjevača od mnogih profesionalnih.

Žaloste me na tren i ponekad ovakvi gradovi. Sjetim se moje kraljevske grobnice, moga grada kojeg su stanovnici pomoću sedacije svim raspoloživim sredstvima umrtvili i njegovu živost učinili neprepoznatljivom ili falsom, živost napravljena samo za profit.

A ni za to nismo previše maštoviti.

Zato moju tmurnost obasja misao da uru vremena avionom od Grada postoji ovakav grad.

Pođite u Napulj, ja ću sigurno ponovo i već znam gdje ću hodat, što ću i gdje jesti, što želim još otkrivat; hoću još pričati s taksistima, prodavačima, konobarima, slušati najbolje ulične koncerte. Gulit ću jedan po jedan sloj grada.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here