Naša današnju sugovornicu, Mateu Šunjić, kako sama kaže životni put je uvijek vodio u smjeru “pomagačkih” struka. Za vrijeme srednjoškolskih dana, ova danas 25-godišnjakinja, volontirala je u ljetnom kampu u kojem se upoznala s djecom s poteškoćama u razvoju. Svoje daljnje obrazovanje usmjerila je upravo u navedenom smjeru, završila je magisterij edukacijske rehabilitacije: modul – Inkluzivna edukacija i rehabilitacija, a od 2021. godine radi kao stručna suradnica u DV Župa dubrovačka, odakle je preselila iz rodnog Mostara. Osim zbog mogućnosti zaposlenja u struci Župu je izabrala zbog lijepog krajolika i predivnog mora.

Učestalo se i sve glasnije unatrag nekoliko godina počelo govoriti o sve većim poteškoćama djece u dječjima vrtićima – iz vašeg iskustva o kojim je poteškoćama najviše riječ?

– Istina da se u zadnje vrijeme više govori o teškoćama kod djece u dječjim vrtićima u odnosu na prošlost. Jedan od razloga je napredovanje u znanosti, medicini, ranom otkivanju i samom dijagnosticiranju teškoća. Javljaju se različite vrste teškoća poput: usporenog psihomotornog razvoja, govorno-jezičnih teškoća, poremećaja iz spektra autizma, disfunkcija senzorne integracije i dr., ne mogu izdvojiti neku posebnu kao dominantnu. 

Mnogi problemi nastaju, možemo pročitati, iz nedovoljne komunikacije roditelja sa svojom djecom pa se djeca ne nauče ni pravilno govoriti niti imaju potreban fond riječi…. kako roditelji reagiraju na probleme svoje djece i jesu li svjesni toga da je dosta toga u njihovim rukama te organizirate li kakve radionice s njima?

– Roditelji, odnosno zajednica obitelji  je prvo mjesto u kojem se dijete razvija, raste, odgaja i stječe iskustva. Vjerujem da je cilj svih roditelja da razviju potencijale kod svoje djece, da im djeca žive u podražavajućem okruženju, zadovoljna i sretna. Mislim da su roditelji svjesni svih odgovornosti koje nosi roditeljstvo. Danas, život je postao užurban, mnogi roditelji su zaposleni i svakodnevno se prilagođavaju i nastoje uskladiti obiteljski i poslovni život. Izazovi su brojni. Poteškoće nastaju zbog različitih uzroka poput: genetskih, okolinskih, organsko uvjetovanih, a za neke uzrok je nepoznat. U novije vrijeme sve se više govori o negativnom utjecaju prekomjernog korištenja ekrana kod djece. Što se tiče reakcije roditelja, one su individualne. Roditelji prolaze različite faze od negiranja, odbijanja preko traženja pomoći do prihvaćanja teškoća kod djece. S roditeljima najviše surađujem putem individualnih razgovora.

Koliko se djeca iz spektra autizma mogu uklopiti u redoviti vrtićki program i koliko ih imate?

– U našem Vrtiću njeguje se inkluzija kao najviši stupanj uključivanja djece s teškoćama i vršnjaka tipičnog razvoja. Djeca s poremećajima iz spektra autizma, sukladno Državnom pedagoškom standardu uključuju se u redovne odgojno-obrazovne skupine uz podršku i individualizirani pristup. Ponekad se pruža i dodatna podrška u obliku zapošljavanja osobnih pomagača ili asistenata. Trenutno je uključeno troje djece s poremećajem iz spektra autizma.

Kako druga djeca reagiraju na njih i koliko se pažnje poklanja tome da im se objasni koliko je važna tolerantnost i prihvaćanje drukčijih osoba?

– Druga djeca  ih bez problema prihvaćaju kao ravnopravne vršnjake. Često pružaju podršku vršnjacima te im spontano pomažu ukoliko primijete da za to ima potrebe. Tolerancija, uz humanizam je jedna od vrijednosti koje se naglašavaju prema Nacionalnom kurikulumu za rani i predškolski odgoj i obrazovanje.  Navedene vrijednosti se njeguju u dječjim vrtićima već od ranog doba. Veliku ulogu u poticanju tolerancije i humanizma imaju odgojiteljice i smatram da su u našem Vrtiću izrazito uspješne u tome. Humanizam i tolerancija se ostvaruju senzibiliziranjem djece za potrebe drugih i prihvaćanje drugih. Također, razvijanje i njegovanje modela inkluzije  u dječjim vrtićima ključan je čimbenik za ostvarivanje jednakih prava za sve.

Upozorava se na potrebu stjecanja funkcionalnog znanja kod djece – roditelji primjerice, se hvale kako djeca znaju brojati do 100, a ne znaju koliko imaju ruka, noga, oči i sl. Kako se usmjeriti na način i znanje koje dijete treba imati, primjerice do polaska u školu?

– U dječjim vrtićima naglasak se stavlja na poticanje cjelovitog razvoja kod djece što podrazumijeva funkcionalna (praktična) znanja ali i dugi niz dobrobiti za djecu poput: usvajanja higijenskih i prehrambenih navika, samopoštovanje i samosvijest, ,inicijativnost, kreativnost, osjećaj prihvaćenosti, pripadanja te još mnogo toga.  U dječjem vrtiću provodi se program predškole koji je prema Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju obvezan za djecu u godini dana prije polaska u školu. No sama priprema za školu provodi se od najranije dobi putem odgojno-obrazovnog rada i poticajnih aktivnosti, a za djecu u godina dana prije polaska u školu intenzivnije se radi na usvajanju predakademskih vještina ( predmatematičke, predčitalačke, grafomotoričke, održavanje pažnje i koncentracije…)

Koliko se u vrtiću, obzirom na prenatrpanost grupa uspije s djecom raditi na tom edukativnom i odgojnom momentu, a ne samo na “čuvanju”?

– Kao što sam prethodno i spomenula u dječjem vrtiću provodi se odgojno-obrazovni rad, navedena dva aspekta su neodvojiva i kontinuirano se radi na tome.  Što se tiče „prenatrpanosti“ grupa,  ističem da se dječji vrtić kroz godine razvija i raste,  kako po pitanju broja djece tako i  po pitanju odgojno-obrazovnih djelatnika, ostalog osoblja i prostora. Cilj je svakom djetetu omogućiti jednaka prava i kvalitetan rani i predškolski odgoj i obrazovanje, što mislim da u DV Župa dubrovačka ostvarujemo.

Što vam je najdraže dosad što ste radili obzirom na rezultate koje ste postigli?

– Jedan od najdražih trenutak, koji ću zasigurno pamtiti jest kada sam čula jedno dijete da broji do 6 na glas tijekom grupne aktivnosti uz smijeh i uživanje s vršnjacima. Možda to sada ovako zvuči banalno, no tada mi je mnogo značilo budući da prije toga duži vremenski period dječak nije verbalno komunicirao zbog govorno-jezičnih teškoća.

– I općenito mi je drago kada šetam ulicom i pozdravi me neko dijete, nakon čega sam jedanput čula kako mami šapuće: „to je ona teta što nas je vodila u čarobnu sobu“. Naime u suradnji s psihologinjom provodim aktivnosti u manjim grupama koju čine djeca s teškoćama i njihovi vršnjaci iz skupine. Cilj je poticanje suradnje, tolerancije ali i predakademskih vještina, sve ovisno o dobi djece i individualnim osobinama i potrebama. 

Zašto ste izabrali baš taj poziv?

– Lijepo ste naglasili da je to poziv, pa nekako životni put me je uvijek vodio u smjeru „pomagačkih“ struka. Tijekom srednje škole sam volontirala na jednom ljetnom kampu za mlade i djecu, bio je to inkluzivni kamp gdje sam se upoznala s djecom s teškoćama u razvoju. Nakon završetka srednje škole, na Sveučilištu u  Mostaru, FPMOZ-u otvorio se novi smjer: Edukacijska rehabilitacija i tako sam odlučila upisati ga i biti dio prve generacije magistara edukacijske rehabilitacije u Mostaru.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here