Prosinac je mjesec, ne samo jer je posljednji u godini, vrijeme idealno za neka preispitivanja, senzualnosti, propitkivanja tih nekih mjesta u nama, granice gdje se susrećemo s nekim ili nečim većim od nas. Kao dijelom nas samih. Albert Gregov Grunf nam je pisao putopise s planina, možda i ne sluteći kakva sve pitanja postavlja dok je na visinama. Eho njegovih riječi dopirao je do nas na specifičan način. Zbog toga je i nastao ovaj razgovor.

U putopisima koje si nam pisao sa svojih planinarenja “zvonila” je duhovnost, prisilno odustajanje od ega…koji bi želio nadrasti granice vlasitih mogućnosti.

Ego je uvijek prisutan i mora biti, kako bi bilo što fizički zahtjevno uspio izvući, kao i za penjanje koje zahtjeva onaj neki i kompetitivni i tvrdoglavi dio osobnosti. Planinarenje je uz još neke aktivnosti i sportove, jako zeznuto u procjeni do kada je riječ o upornosti, a od kada ludosti i opasnosti po zdravlje, često i život? To je jako bitno pitanje, a odgovor više nego misterij, toliko se tu puno varijabli mijenja velikom brzinom da je često jako teško procijeniti. Kvaka je što je dovoljno samo jednom pogriješiti, iskustvo poznavanja vlastitih mogućnosti tu poprilično zalazi u 100 nijansi sive. Nekad je instinkt jedino što preostaje

Možeš li prepoznati ključni moment u kojemu se probudila tvoja duhovnost ili svjesnost o Bogu ili religioznost (kako je god želimo nazvati) ili si to oduvijek nosio u sebi?

– Odgojen sam u katoličkoj vjeri, ali se nisam mogao tu “ukalupiti” i svoju duhovnost prakticirati na taj jedan po meni previše sistematičan način, mislim da je svaka organizirana religija manje više ista, čini mi se da su često grobnice spoznaje s previše tromih mehanizama koji su sami sebi svrha. Ne smatram se religioznom osobom, ali moram priznati da me takav odgoj usmjerio prema duhovnosti koju osjećam. To vidim kao putovanje, uvjeren sam da mi svi to nosimo u sebi, priznali ili ne, nebitno je. Mislim da ne postoji sijedi starac koji sjedi na oblaku pa nekog čuje, nekog ne, općenito mi se čini da su ljudi tu pogotovo lijeni, jer kopanje po sebi zna boljeti, lakše je voziti po tračnicama. Premda tu često pitanja nemaju odgovor, nego otvaraju samo nova pitanja, ja odavno ne sumnjam da li postoji nešto veće od nas, siguran sam da postoji. Sijedi starac, mlada žena ili beba crnac nebitno je.

Kad si se počeo baviti planinarenjem i zašto?

– To mi je oduvijek bilo interesantno, ali nekako rubno. Ne postoji jedan trenutak, ima ih više. Prva baš artikulirana misao je bila za vrijeme ratnih vremena kad smo između 1993. i 1995. ratovali i po Velebitu. Tu sam spoznao ljepotu tih vidika i visina, pa sam nekako sam sebi rekao: Ajde ti ovo preživi, pa se vrati i uživaj, bez da razmišljaš koga ćeš sresti putem i hoćeš li upasti u minsko polje. Drugi moment je bila spoznaja kako vrijeme jako brzo prolazi, kroz tešku bolest kroz koju sam pratio majku, ona je umrla s tek punih 69, ja sam tad imao 45, šok mi je bila spoznaja da ja možda više nemam vremena kako bih mislio: “Nije preša, život je pred tobom”. Mislim jest, ali iskoristi to vrijeme kvalitetno, ne roni po izgovorima. Treći i finalni moment je najčešći okidač, slomljeno srce hahaha. Mogu samo reći da su mi sva ova tri glavna koraka iznimno pomogla u osvješćivanju ljepote planinarenja kroz spoznaju – sve je i svi smo povezani.

U jednom putopisu si spomenuo kako znaš osjetiti Božju prisutnost u određenim teškim trenucima, poput putokaza ka mudroj odluci…

– Osjećaj je na usponima nešto što je jako teško objasniti, kao što sam napisao u jednom putopisu, istovremeno si jako malen, ali i jako velik, šašav osjećaj, ali je možda najbolje reći da se u tom trenutku osjećaš u sinhronizaciji sa svemirom, sve je baš onako kako treba biti, svakodnevni problemi koje inače živimo ne samo da zaboraviš, oni doslovno prestanu postojati. Jedino što tad osjećam je ljubav. Osjećam i teški umor također, ali ima nešto poetično u patnji, teško mi je to predočiti i opisati. Prisutnost Božju osjećam stalno, a u teškim trenucima još i više, valjda se kroz koncentraciju otvaraju neki unutarnji portali. Kao kroz duboko stanje molitve ili meditacije.

Znamo da si bio u ratu, tek onoliko koliko si nam dopustio da zavirimo u sve proživljeno, te traume koje prate svako ljudsko biće u užasima rata, znamo o “demonima” koji ostaju utisnuti u reljef tvoje čovječnosti. Koliko su te ta i takva iskustva oblikovala ili preoblikovala, koliko si morao raditi na sebi da nastaviš sa životom, tamo gdje si stao, da pobijediš te krugove pakla ako su se otvorili u tebi?

– Ratna iskustva su posebna priča. Ja sam bio obučen već s 21 godinom, zaratilo se kad sam imao 22. Kad sam se “skinuo” imao sam 27. Dok sam skontao da je gotovo već 30.-ti rođendan na leđima, ali i rođenjem djeteta nekako sam osjetio da je moment da sve to potisnem negdje duboko. To je bilo u jednu ruku ispravno, u drugu jako loše. Tek sam u 45.-oj, nakon što mi je umrla majka, prisvijestio kako bih se s tim trebao nositi. Ok, ne negiraj, to je integralni dio tebe, ali isto tako Ok, ne dozvoli da ti ta trauma bude nešto oko čega se vrti ostatak života. “Demone” spomenem i sam, ali mi se nekako čini da i s njima treba nježno, ne ih negirati, niti ih ići ubiti na silu. Demoni nisu strano tijelo, to je zabluda.

Kakve su tišine u planinama?

-Na nekom bazičnom nivou, na planinama si nekako odmaknut od svega, ne samo fizički, što je logično, nego i psiha drugačije funkcionira. Živiš neki drugačiji život, gore su ljudi u principu staloženiji, fokusiraniji, rekao bih, sretniji. Vrijeme protječe drugačije, što sam već prije osjetio kod ronjenja i bavljenja speleologijom, ali kod ekspedicija kad si u planini danima, tad se nekako kalibriraš na takvo stanje i ukratko…osjećaj je divan. Meni se to nekako manifestira da sam povezan sa samim sobom puno dublje. Slike, zvukovi i boje su kristalno čisti, frustracije svakodnevnim – ma, što je to? Nije tišina u planini, u nama je. Ljudi obično dožive sam vrh kao nešto što je vrijedno, a to je zabluda. Prava je vrijednost upoznavanje druge kulture, dragih suputnika s kojima dijeliš dobro i zlo, iskustva koja ti od jedne male sobice u glavi otvore čitav svemir. To sam prvi put tako doživio u Iranu kad smo se penjali na Damavand, to je moja prva planina preko 5000 metara. Premda sam se na usponu propisno ispatio i par puta što bi mi rekli “počeo opraštati s životom” tu sam nakon svega bio siguran, to hoću, Perzija me zarobila svojom mistikom, recimo nekom baš posebnom tišinom, tamo bih se definitivno volio vratiti. Za kraj, pojam u planinarenju “osvojiti” ne postoji. Planine mi ne osvajamo, prije će biti da one osvoje nas, mene, recimo, definitivno jesu… 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here