Doris Bender, djevojka iz Dubrovnika, koja se već mjesecima liječi u zagrebačkoj bolnici, napisala je najdirljiviju posvetu upućenu svojoj majci, uz Majčin dan. Prenosimo je u cijelosti uz želju da se Doris ispuni sve ono što ona želi.

Danas na Majčin dan, vidim, iako ne pratim puno da se sve vrti oko Mirele Čavajde. Svatko ima pravo na svoju odluku pa tako i ona.

Neću o tome pričati nego o svojoj majci i mom “slučaju”.

Moja majka je rodila relativno zdravo dijete, jedinicu, malo prije vremena, uvijek sam bila slabog imuniteta ali ništa s čime se nismo mogli nositi. Ne bi prošla jedna zima, jesen da ja ne bi bar 2-3 puta bila u bolnici ili kod doktora… unatoč svemu sam se bavila sportom, intenzivno plivanjem, kasnije svime i svačim. Dok se ponovno nisam razboljela malo više te je moja majka išla sa mnom po bolnici, česte hospitalizacije zatim Klaićeva bolnica u Zagrebu…

I tada je došla dijagnoza astme s 12 godina koju smo uspješno kontrolirali do prije dvije godine. Tada sve ovo sportašica, dobra učenica pada u vodu i sve ti se okrene naopačke. Postala sam slučaj. Takav slučaj da kad kreneš pričat nekome tko nije upoznat, blijedo te gleda. Ako je taj netko iz medicine, reče: “S takvim slučajem nisam se nikad susreo od kada radim”. Pa te boli još više.

A ako je netko van medicine, onako te sažalno pogleda, klimne glavom kao da razumije (a ne razumije ništa), vjerojatno se promisli “ne daj Bože”, ili “ova je luda, što ovo govori” ili u najboljem slučaju “dobro je prošlo, Bogu hvala da je živa”. Svi pljuvaju naše zdravstvo. Istina, možda sustav ne funkcionira, ali ljudi rade. Srca rade. Umovi rade. I čine fenomenalne stvari. Vraćaju život u što sam se uvjerila nebrojeno puta.

Znanost je divna. Imam toliko divnu, empatičnu profesoricu koja me vodi kroz sve ovo i koja ne odustaje čak i kada mi svi pomislimo da više nema nade, koja je čovjek, podrška i prijatelj prije svega.

Plakala sam sto puta. Dvjesto se smijala. Što od smijeha, što od muke. Ležala sa puno babica, naslušala se svakakvih priča. Rate za avionske karte bile su zastupljenije na kartici moje majke od bilo kojeg drugog troška. Gadi mi se Zagreb. A divan je. Gadi mi se sve jer sam slučaj za kojeg još uvijek nema rješenja. Tako kako je meni, koja sam provela posljednjih 7 mjeseci u bolnici, koja ima preko 30 hospitalizacija u posljednjih 2 godine, 15 dijagnoza, koja guta tablete kao bombone, tako je i mojoj majci.

Moja majka iako kilometrima daleko isto to proživljava samo na svoj način. Ide na posao na dan kada ja kolaboriram, kada ne mogu disati, kada sam najlošije i mora odraditi taj dan na poslu kao da je bilo koji drugi iako je mislima totalno u drugom svijetu.

Kada sam i kod kuće moraju paziti, strepe svaki trenutak, mjere kisik, davaju tablete, kisik, inhalacije na vrijeme, dovode fizioterapeute, sve u njihovoj moći dok još uvijek unatoč svemu dođe najčešće noć, te odlazak na hitnu te ponovni strah i tako u krug. Ali znate nije odustala, unatoč svemu ni ona ni ja, ni moja obitelj, koliko god je teško. Govore da ću naći mir. I ja i ona. Isfiltrirat će se sve bitno I nebitno. Neću više biti slučaj.

Slavit ćemo opet život. I treba ga slavit. Jer je divan. Bit ću opet sve ono što I sad jesam. Kćer. Prijateljica. Ljubav. Susjeda. Kolega. Borac. Uvijek borac. Bit ću sretna zbog onog što imam, iskoristit ću ono najbolje.

Jer ću znat cijenit život. Tako kažu a mi ćemo vjerovati. Nikada ne znaš u kojoj dobi te što može snaći, a za sve se vrijedi boriti pa tako i za mene. Ja sam za svoju majku još uvijek dijete, njeno dijete.

Sretan majčin dan

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here