Hard rock cafe u privatnoj kući – to je prvi dojam koji vam se i ne htijući nametne kada uđete u dom Neška Miljana Popovića u Cavtatu.

Jer, na zidovima više nema gotovo ni centimetra slobodnog prostora, od eksponata savršeno posloženih u staklenim kutijama koje nisu samo vizualno zanimljive, budući su još zanimljivije i neobičnije priče i doživljaji koji se vezuju uz njih.

Ukratko, Neško je strastveni kolekcionar rock artefakata, a koliki je zaljubljenik u glazbu i koncerte, najbolje svjedoče njegove priče kako bi dolazio do potpisa na svim tim instrumentima koje su koristili vrhunski glazbenici. Među potpisanim gitarama ima originalnih instrumenata na kojima su svirali veliki gitaristi, ali ima i onih koje bi Neško kupio pa bi ih nosio sa sobom, prelazio bi granice, putovao do odredišta i na koncertima onda pokušavao doći nekim čudim do glazbenika da mu ih potpiše. Koja je to upornost i ljubav, strast, znaju vjerojatno samo rijetki.

Do priče o toj iznimnoj bogatoj kolekcije u njegovoj kući u Cavtatu gdje živi sa svojom suprugom Ines i sinovima Ivorom i Rokom i o Nešku kao kolekcionaru, došli smo “šetajući” okvirom priče o jednoj drugoj strasti cijele njegove obitelji. To je bila fascinantna kolekcija puževa i školjaka koje su nedavno prezentirali i postavili u prostoru cavtatske pinoteke, privukavši ogromnu pažnju javnosti.

Kako i ne bi! Preko 2,5 tisuće primjeraka od kojih su neke vrijedne i po nekoliko desetaka tisuća eura.

Ali, Neška i u tom hobiju vodi emocija.

– Za mene je najvrjednija u ovoj kolekciji prva školjka koju je izronio moj sin, jer se sjećam njegovog ushićenja kada ju je donio na površinu – uz smiješak će odgovoriti na naš pomalo i dosadni i stereotipni upit koja je školjka najvrjednija u njihovoj kolekciji. Osobito nakon informacije kako su se za neke od tih primjeraka svojedobno mogli kupiti i automobili.

Neško Miljan Popović se rodio u Cavtatu prije 46 godina i vazda je bio vezan uz more. Završio je nautiku na dubrovačkom pomorskom fakultetu gdje je sreo i svoju suprugu Ines, ali je nakon kadeture i godine i nešto sitno provedene na brodu zaključio kako navegavanje nije njegov životni poziv. Otada radi u ugostiteljstvu i nije mu, kaže, žao. Ne misli kako je promašio svoj život vezujući se uz tu djelatnost. I čvrsto tlo.

Kad su stigli klinci, još se više učvrstio u toj ideji – jer otac mu je bio pomorski kapetan i dobro zna što znači djetetu odrastati u obitelji u kojoj je jedan roditelj rijetko doma.

Nekako se odlično posložio. Ugostiteljstvom osigurava egzistenciju, ispunjava ga život uz more, na barci, a onda se izrealizirala i ta njegova ljubav prema ronjenju koju dijeli sa cijelom svojom obitelji, te nezaobilazna putovanja – uvijek, osim jedan jedini put, vezana uz koncerte.

Prije desetak godina završio je tečaj ronjenje s bocama, uron u dubinu…

– Moj je posao vezan uz buku, gužvu, puno ljudi, dosta stresa, a kad zaroniš otkrivaš novu dimenziju postojanja – tišinu, nema mobitela, nikoga, osim partnera s kojim se sporazumijevaš mimikom. Ronili smo na koraljnom grebenu u Australiji, na Kubi, zapadnoj obali Amerike, Evropi, svugdje je lijepo, ali vjerujte mi, naš Jadran u svojoj ljepoti ne postoji nigdje na svijetu. Boje, svjetlost, na nekoj dubini izmeđi 15 i 20 metara, to ne postoji nigdje – zaljubljeno o našemu podmorju priča Neško

Da istu fascinaciju dijeli i njegova supruga Ines, pokazala je prekrasnim fotografijama koje je izložila nedavno u prostorima Dubrovačke knjižnice.

-Ma, možeš svaki dan ići na isto mjesto i svaki put ćeš vidjeti i biti fasciniran nečim drugim, Neško će poput zanesenjaka.

Mrkanu, Bobari, Supetru dodaje i Molunat čije podmorje krije brojne priče o brodolomima i njihovim ostacima, što donosi novo uzbuđenje u cijelu tu ronilačku priču.

Što se tiče kolekcije školjaka i puža, kaže kako mu nije bitan kvantitet, nego kvaliteta izloška. Da ono ima muzejsku, a ne suvenirsku vrijednost. Dodaje i kako je danas puno lakše doći do izuzetnih primjeraka iz cijeloga svijeta, zbog interneta i veza s osobama koji su zaljubljenici poput njih. Jer, iskrenost se u toj strasti brzo međusobno prepoznaje, kao što je bila njegova povezanost s jednom starijom gospođom u Španjolskoj koja ima respektabilnu zbirku koja joj osigurava teške dane treće životne dobi.

Što je s onečišćenjem mora, vidi li se to u ljepotama našeg podmorja?

-Lani smo ronili na našemu ovdje području i vjerujte nismo vidjeli nijednog puža bačvaša, a bilo ih je prije svugdje, a naletio sam na pet tritona koji je bio puno rjeđi, tim više što nam on stiže iz tropskih područja.Ali, očito, kako se more zagrijava ima ga sve više i kod nas. Na srednjem i sjevernom Jadranu ih nema, jer je tamo more hladnije, a i teren je pjeskovit, dok on voli kamen i stijene. Svaki put kad ga nađemo, poljubimo ga i sakrijemo u dubine. Naime, on se tijekom kolovoza pari i dolazi u plićinu, a tada je najviše kupača koji ih onda vade vani.

Nije vam žao ipak ih vaditi iz prirodnog okruženja i sa njihova staništa?

-Prolazi mi to kroz glavu, ali uzeti jedan primjerak nije grijeh. Najveći ekocid je izgradnja hotela, zagrijavanje svijeta gdje se ubijaju čitave populacije, uzeti jedan primjerak mislim da nije šteta.

I tako iz te tišine podmorja u kojoj uživate dolazimo do vaše druge strasti, a to je glazba… dobra glazba, rock, blues, jazz….

Svirate? Otkud ta i takva ljubav prema glazbi, koncertima?

-Ne, ne sviram ništa, a glazba mi je nešto najvažnije u životu. Svaki dan mi počinje isto – glazbom, a onda kreću svi ostali jutarnji rituali. Otkud ljubav prema glazbi? I meni je to veoma teško dokučiti, ali u mom životu je to kao virus kojega se ne mogu riješiti. Imam starijeg brata koji je prije navegavao i uvijek bi s vijađa donosio hrpu cd-ova, kaseta odlične glazbe… i nije mi dao ni da „primirišem“ tome. To nisam smio dirati jer sam bio dijete i to mi je bilo strogo zabranjeno.  Ali, kad bi on izašao vanka, ja bih naravno prekršio zabranu i našao bih se u pravom carstvu dobre glazbe, a kada sam prvi put čuo novi album The Rolling Stonesa 1989. godine u meni se pokrenula neka revolucija. Imao sam tada 13 godina, a zaražen sam istim virusom do danas.

Mnogi vole glazbu i ona im je sastavni dio života, ali ta strast koju Neško ima rijetko se sreće. Kolekcija gitara s potpisima vrhunskih glazbenika, trzalice s kojima su svirali ili brojne udaraljke za bubnjeve, posteri, potpisani vinili,  mogu se susresti zasigurno u veoma malenom broju stanova ljubitelja glazbe koji ni na kakav način nisu profesionalno vezani uz nju.

S ponosom pokazuje primjerke gitara s potpisima BB Kinga, Johny Wintera, Joe Bonamassa, Johny Lee Hookera, Jimmy Pagea, Les Paula, Janick Gersa (Iron Maiden), J. J. Calea, Deep Purplea, Buddy Guya, Keith Richardsa, Pink Floyda, Kenny Wayne Sheparda… Najvrijednija trzalica je od Les Paula iz 1950’s, puno toga je u kolekciji od Claptona itd…Između palica izdvaja one s kojima je svirao Charlie Watts iz The Rolling Stonesa.

A  s kojim samo ushitom priča o susretima s nekima od njih!

– Rukovanje s velikim BB Kingom u Beču na njegovom koncertu prije nekih desetak godina zacijelo je moj najveći doživljaj, potpisao mi je gitaru, još i danas osjećam stisak njegove ruke u svojoj. Poseban mi je doživljaj bio i četiri dana zaredom biti u Chicagu, na -30 stupnjeva, ali s toplim srcem ugrijanim blues glazbom velikog Buddy Guya. On, naime, u svom blues klubu u Chicagu nastupa svakog siječnja četiri dana u tjednu i to je bilo moje nevjerojatno iskustvo. Neke stvari vam se dogode jedanput i oplemene vaš život zauvijek. Susreti s nekim od velikih glazbenika momenti su koji se ne mogu ni kupit ni unaprijed isplanirat, ali su kada se dogode, tim dragocjeniji.

Eto tako Neško gleda na glazbu, sve je sažeo u tim rečenicama.

-S glazbom rasteš, širiš vidike, stječeš uspomene i stvaraš neke osjećaje i sve te to čini boljim čovjekom. O tome tako razmišljam. Iako volim sakupljati instrumente i sve te ostale predmete vezane uz glazbu, ipak je najljepše što imaš i što ostaje ta emocija i doživljaj koji se u tebe usjeku zauvijek. To je nešto što ti baš nitko ne može oduzeti.

Neško je sa svojom Ines u svoj spomenar putovanja posebnom emocijom zabilježio jedan.

Nevjerojatni prvi koncert The Rolling Stonesa u Havani na Kubi.

– I, znate otkud smo pratili koncert? Iz prvog reda! A, znate što to znači? To znači da smo došli ujutro u 9, prvi i da smo čekali do navečer, dok koncert nije počeo. Ali, onog momenta kada band izađe na pozornicu i kad počne svirka, sve zaboraviš i temperature i iscrpljenost čekanja cijelog dana, sve, ma sve.

Upravo zato ga sadašnji sistem s ulaznicama na koncertima ljuti.

-Smeta mi što ako imaš tisuću eura ili ne znam koliko, možeš biti u prvom redu. I onda oni koji imaju novac tamo stoje i tipkaju po mobitelu, a pravi istinski zaljubljenici su negdje drugdje… meni se sviđala ta ustrajnost čekanja na nevjerojatnim uvjetima, primjerice na Kubi, na +40 i 80% vlage u zraku.. jer mi je bio važan taj osjećaj da budem što bliže bandu koji obožavam. U prvim redovima su uvijek bili istinski zaljubljenici u glazbu.

A bilo je slučajeva da niste morali iz svog Cavtata pa da isto „pokupite“ potpis Bono Vox-a…

-Da, znali smo da njegov brod dolazi u Cavtat i kad smo ga ugledali prišli smo mu. Nije bio nimalo prepotentan, fotografije koje sam mu donio da mi potpiše su mu bile zanimljive jer sam ih kupio u jednom cd shopu u Dublinu u kojemu je radio kao mladić dok je tamo bila prodavaonica cipela. I sam se iznenadio tim fotografijama, bilo je zabavno vidjeti koliko je iznenađen. A prije nekoliko godina mi je u rođaka bio Janick Gers iz Iron Maidena, zamolio sam ga da potpiše jednu moju gitaru i pitao sam ga za trzalicu. Tada ju nije imao uz sebe, ali mi je donio jednu sutradan. Sjetio se i donio je. Sve su mi to neki posebni momenti u životu.

I znate što još? Kad ide na neki koncert i nosi sa sobom neku gitaru sa željom da pokuša doći do glazbenika koji bi je potpisao, uvijek sa sobom nosi bocu dobrog vina i dobru monografiju Dubrovnika. Kao poklone. Pa, ako uspije, uspije. A sudeći po kolekciji, često uspije,što je samo znak da se ljubav i strpljenje uvijek nekako vrate na najljepši način.

Bi li voljeli i da vaša djeca postanu ljudi poput vas?

Život će ih odvesti gdje ih odvede… mi ih učimo da poštuju druge, da brinu o okolišu, mislim da su na pravom putu… a kako će finut, na njima je.

Jeste li Vi pomalo neobičan čovjek za ovakvu sredinu,  malo primorsko mjesto uz more?

Ne, pa zašto bi bio?

E, pa sad….dalo bi se razgovarat o tome….

I, da, Nešku je sutra, 13. lipnja rođendan.

Hoće li ikoga začuditi da je pošao na koncert The Rolling Stonesa koji se održava sutra u Amsterdamu?

A vjerojatno svi već znaju i odgovor na pitanje – postoji li za Neška ljepši rođendanski poklon?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here