Nikolina Šimunović, Nina, kako je zovu svi koji je poznaju, nije mogla sakriti uzbuđenje i tremu na otvaranju svoje velike izložbe u Umjetničkoj galeriji povodom dvadesete obljetnice umjetničkog rada. Ništa čudno. Oči brojnih Dubrovčana na taraci Palače Banac bile su fokusirane na nježnu figuru svestrane umjetnice koja je sve posjetitelje oduševila kolorizmom, ali i formatima svojih izloženih djela. I sama umjetnica priznaje kako je doživjela ushit kada je vidjela svoje velike radove izvan skučenih zidova svog ateljea, te kako joj se učinilo da započinju novi život, tako “oslobođeni”.

Je li izbor dubrovačke Umjetničke galerije za izložbu 20-te obljetnice od prve izložbe bio tek puki „slučaj“?

Od trenutka kada sam uvrštena u program Umjetničke galerije Dubrovnik intenzivno sam razmišljala kako obilježiti 20 godina izlaganja, s čim se predstaviti u najboljem mogućem svjetlu u svom Gradu, u prostoru Palače Banac. To promišljanje je rezultiralo odabirom veličine formata s obzirom na impozantne galerijske prostore. Kao i svaku izložbu koju pripremam, a ovu posebno, neumorno sam promišljala bilježeći sve te misli, stvarajući tako izložbu dnevničkog karaktera.

Možete li odrediti onaj trenutak kada je umjetnost i potreba da stvarate počela živjeti u Vama?

To je simbioza otkad znam za sebe. Iskreno moram priznati da se ne sjećam vremena kada nisam stvarala.

Koliko je Vaš odgoj utjecao na to, mama je profesorica hrvatskog jezika…za pretpostaviti je da ste imali samo potporu za ono što Vam je predodređeno?

Slikarstvo je moj poziv. Potpora je bila prisutna da razvijam svoj talent kroz obrazovanje. Obje nas veže i pedagoški rad i tu je za mene uvijek sa dobrim savjetom. Otkad znam za sebe mama je u rukama uvijek imala neki ručni rad: od zavjesa do napica sve je izrađivala kukičajući, pletući, vezući. Sestra i ja se često znamo zapitat kako je baš svaki trenutak slobodnog vremena imala volje nešto izrađivati. Uz mamu sam se zaljubila u materijale, vunu i konac koje apliciram i prošivam na svoja platna. Tata je također bio vrlo vješt s rukama, posebno s drvom.

– Zahvaljujući nazivu Vaše izložbe mnogi su naučili što je Lapis lazuli….otkud ta fascinacija plavom?

Plavu boju koristim nesvjesno. To je boja prisutna u dubrovačkim jutrima i predvečerjima. Upila sam je kroz djetinjstvo i mladost. Ona je moj vlastiti „mediteranski brevijar“. Bez nje ne mogu zamisliti svoje stvaralaštvo. Ne razmišljam o plavoj, samo je koristim. Ona se nekako uvijek iznova sama nameće.

– Nedostaju li Vam u Zagrebu dubrovačke boje? Ono što fascinira u Vašemu slikarstvu su boje, a potom formati djela…zašto tako velike dimenzije i odmah potom posve praktično pitanje…koliki mora biti atelje u kojem nastaju?

Trebam oba mjesta, oba su dio mene. Iako su Dubrovnik i Zagreb u potpunom kontrastu, upravo u toj raznolikosti pronalazim ravnotežu. Zagreb osjećam svojim domom isto kao i Dubrovnik koji je moj početak. Njegova ljepota je nenadmašna i jedinstvena i uvijek me iznova inspirira.

Veliki formati mi daju slobodu. Mali me sputavaju. Međutim, tek 2020. godine sam se odvažila raditi platna od četiri metra. Znala sam da mi treba nešto monumentalno za prostore Palače Banac pa sam imala dobro opravdanje za tu „ludost“. Atelje od 70 kvadrata dijelim s kolegicom slikaricom. Imala sam dovoljno mjesta za rad, ali moram priznati da me malo hvata panika kada pomislim da sve te radove moram vratiti u atelje koji će biti potpuno zatrpan. Ipak, neki radovi su već našli novi dom pa ću ipak biti rasterećenija.

– Iznenade li Vas Vaša djela u ovakvom izložbenom prostoru kakva ja naša
Umjetnička galerija? Oduvijek me zanimalo kako se umjetnik osjeća kada
njegovo djelo krene u svoj neki samostalni život, kada zna da je na toj
svojoj slici “rekao”, izrazio sve što je potrebno, te povukao posljednji
potez kista?

Kada smo donijeli radove u prostor, kustosica Anita Ruso, ravnatelj Tonko Smokvina i ja smo komentirali kako radove doživljavamo u potpuno drugačijoj perspektivi. U atelje su mi skučeni, ne dolaze u potpunosti do izražaja. Ovdje su doslovno prodisali i moram priznati da sam osjetila baš neki ushit kada sam ih vidjela tako oslobođene. Možda bi se osjećaj mogao usporediti s onim kada vidite kako vaše dijete samo može izvesti nešto što do jučer nije moglo. Radovi izvan atelje, u postavu izložbe kao da dostižu svoju zrelost. Ne trebaju vas više, samostalni su. Treba se emotivno „otkinuti“ od njih što nije lako jer su ta djela izašla iz moje unutrašnjosti. No, sve su to uobičajeni životni procesi kroz koje i sam umjetnik raste i sazrijeva.

– Kažete da svaki dan stvarate, radite i u prosvjeti i u ateljeu ste,
majka ste….kako sve stignete da postignete tu ravnotežu u sebi?

Svaki dan pronalazim vrijeme za boravak u ateljeu uz stalan rad u školi. No kako bi uspjela dovršiti radove poput ovih za izložbu Lapis lazuli ključna je uloga moga supruga. On preuzima gotovo sve obaveze oko djece i time mi pruža nesmetano vrijeme za stvaranje.

– Predivno mi je i iskreno kada kažete da u Vašim slikama nudite isključivo estetski užitak, da nema nikakvih skrivenih značenja i dvosmislenosti….kako započinjete svoje slike, skicom, planom ili tek stanete ispred praznog platna i krenete….

U mojim djelima nema ničega što treba iščitavati, nema skrivenih značenja. Ništa nije kodirano pa ne treba niti dekodirati. Ona su stvorena za čisti estetski užitak i moj jedini cilj je priuštiti ljudima osjećaj blaženstva, nesputanosti, lakoće i živosti. Imaginarni motivi potpuno su nesputani naracijom i odraz su stvaranja u dahu.

Neke slike su djelomično planirane, neke izlaze odmah u jednom dahu, u velikom naletu. Često započinjem s apstraktnom idejom, a dok radim motivi se pojavljuju i nestaju. Ono što tražim je ono što me iznenađuje.

– Gledala sam neke vaše preinake namještaja, otkud ta svestranost,
potreba da oblikujete prostor i stvari oko sebe? Kada ste to prvi put
otkrili u sebi?

Potreba za oblikovanjem prostora koji me okružuje je dio mog kreativnog izražavanja i moja želja da unosim stalne promjene. Preinake namještaja sam radila iz vlastitog zadovoljstva iz čega su se razvili čitavi projekti.

– Radite s djecom, čemu ih učite, čemu ih želite naučiti kroz likovni
odgoj i kulturu, čemu biste voljeli naučiti vlastitu djecu, idu li vašim
stopama?

Djecu s kojom radim potičem na kreativnost. Pomažem im da steknu samopouzdanje tako da ih ne sputavam u onome što rade. Potičem ih da radimo zajedničke projekte koji im razvijaju i timski duh. Učim ih da razmišljaju izvan zadanih gabarita. Želim da barem na satu likovne kulture mogu biti ono što zaista jesu. Jednako postupam sa svojom djecom, ništa im ne namećem. Prepoznajem u nekim segmentima sebe kao umjetnicu, a u nekima supruga kao sportaša. Bitno je neka idu svojim stopama, a suprug i ja biti ćemo im potpora jednako kao što je i meni moja obitelj.

.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here