Knut Hamsun

Po zaraslim stazama

Nakladnik: Šareni dućan, Koprivnica, Listopad  2009.

Biblioteka: Život je lijep 11

Prijevod: Mirko Rimac

Čitanje je jedno od velikih zadovoljstava koje vam samoća omogućuje.

Harold Bloom

Ima pisaca i knjiga koje prihvatite na prvu, ali vam se može dogoditi da nakon određenog vremenskog odmaka te iste knjige i pisce sasvim drukčije doživite, bilo u negativnom ili pozitivnom smislu. U toj vremenskoj tranziciji (lat.: transire – prijeći, prelaziti), kako pisac s vremenom sazrijeva, tako i čitatelj, čitajući različita djela i žanrove, postaje zreliji, iskusniji i novim saznanjima sagledava pisca te ga stavlja u kontekst svojih moralnih, etičkih, političkih i inih načela. Čitajući, gledajući i življenjem stječući određena iskustva, čitatelj izgrađuje sebe i svoj stav prema životu i to prenosi na svoj literarni ukus. Pojedine pisce više cijeni, a poneke zanemaruje jer mu svojim načinom pisanja u njegovu sazrijevanju s vremenom postaju više ili manje zanimljivi. Na to mogu utjecati i piščevi javni istupi, politički stavovi, vjerska uvjerenja ili različite izjave u danas sveprisutnim medijima koji kreiraju našu stvarnost.

Ponekad, pisac napiše dobru prvu knjigu da bi kasnije pod pritiskom očekivanja još jednog dobrog djela doživio neuspjeh i čitatelja odvrati od čitanja nekih njegovih budućih djela. Naravno, takvi su stavovi subjektivne naravi i oni ne trebaju biti ispravni za nekog drugog čitatelja koji ima sasvim druga razmišljanja, poglavito u ovo doba svekolike relativizacije moralnih, vjerskih, političkih i inih pogleda na život. Pisac ovih redaka zastupa jasan stav da trajne moralne i etičke istine postaju primjenjive u svakom vremenu i prostoru. U tom su kontekstu pojedina djela vječna i nikakav vremenski odmak neće štetiti njihovoj vrijednosti (npr. Dostojevski, Tolstoj, Andrić), no o tome drugi put. Što vam želim reći? Upravo to da trebaju proći godine čitanja i življenja da bismo sazreli u literarnom smislu i imali svoj jasan stav prema određenom piscu i djelu (nadam se da ovo ne zvuči pretenciozno). To ću vam predočiti na sljedećem primjeru o kojem želim pisati u današnjoj kolumni.        

Sad već davnih osamdesetih godina, ne sjećam se kako, u ruke mi je dospjela knjiga za mene tada nepoznatog norveškog pisca Knuta Hamsuna Blagoslov zemlje koja je bila objavljena u kultnoj biblioteci Hit zagrebačkog Znanja. Zanimljivo, u izdavanju te knjige sudjelovala su tri velikana hrvatske književnosti; veliki hrvatski pjesnik, esejist, pisac i prevoditelj, Antun Branko Šimić, genijalni, neponovljivi urednik, prevoditelj i spisatelj, Zlatko Crnković i meni omiljeni pjesnik dugog trajanja, Dragutin Tadijanović. Sve je krenulo tako što je početkom 50-ih godina prošlog stoljeća Vinko Vošicki (koji je bio i prvi izdavač Krležinih djela), ugledni koprivnički tiskar Dragutinu Tadijanoviću dostavio rukopis Antuna Branka Šimića da bi trideset godina kasnije to djelo bilo izdano. Međutim, ovdje neću govoriti o povijesti Hamsunova djela u prijevodu Antuna Branka Šimića koju je potanko opisao Dragutin Tadijanović, nego o dojmu Knuta Hamsuna koji je ostavio na mene kao čitatelja od osamdesetih godina pa sve do danas.  

Dakle, kao što rekoh, tada je za mene Knut Hamsun bio doista nepoznati pisac. Uostalom, prosječan čitatelj ni danas nije dovoljno upoznat s norveškom književnosti. Doduše, u posljednjih nekoliko godina skandinavski pisci krimića postali su hit. Mogli bismo tu izdvojiti norveškog pisca Joa Nesbøa; sve njegove knjige postale su velike uspješnice. Načelno, većina djela skandinavskih pisaca odiše mračnim tonovima, to su trileri koji potanko analiziraju psihu  svakog protagonista i njihove moralne dvojbe. Uvjeren sam da klima i podneblje značajno utječu na pisca u psihološkom smislu koji se reflektira na njegovu kreativnost, odnosno na  pisanje. Međutim, ostavimo po strani skandinavske pisce krimića i recimo nešto o Knutu Hamsunu.

Mene je njegova knjiga Blagoslov zemlje, malo je reći, oduševila. To je za mene bilo pravo otkriće. Kratko, norveški seljak, gorštak imena Isak odluči na nekom brdovitom mjestu podići imanje i svoj dom. Uskoro mu se pridruži i žena imena Inger i oni nevjerojatnom energijom, snagom, trudom i međusobnom ljubavlju podižu svoj dom. U knjizi je opisana značajna veza čovjeka i zemlje, u kojoj je ideja povratka prirodi povezana s krajnjim individualizmom i antipatijom prema suvremenoj civilizaciji. Ovdje bih vam želio pojasniti i moj pristup nekom piscu. Konkretno, kada sam pročitao ovu knjigu nisam znao skoro ništa o Knutu Hamsunu, no kako mi se knjiga svidjela, tražio sam i neka njegova druga djela, pa sam tako nabavio roman Glad, Misterij, Pan, Victoria, August, Zavodnik i druge priče koje je priredio Mirko Kovač, još jedan veliki pisac koji je bio opčinjen Hamsunom. Usput me zaintrigirao i kontroverzni životopis Knuta Hamsuna, nobelovca, avanturista, lutalice, poljodjelca, svinjara, pisara, zidara, knjigovođe i ljubitelja nacizma (namjerno izbjegavam napisati nacista, nekako mi blaže zvuči ljubitelja nacizma).

Knut Hamsun je 1920. godine dobio Nobelovu nagradu za Blagoslov zemlje. Zasigurno je najpoznatiji norveški pisac, no i najosporavaniji; ne zbog književnosti, nego zbog svojih političkih stavova. Naime, podržavao je Quislinga i nacizam, osobno se sastajao s Goebbelsom i Hitlerom u Berlinu. Svoju je Nobelovu medalju poklonio Goebbelsu i u pismu mu iskazao divljenje. Nakon što se Hitler ubio u svom bunkeru, Hamsun piše tekst u posljednjem broju okupacijskog izdanja osloških novina Aftenposten 7. svibnja 1945. godine: Nisam vrijedan da svečano govorim o Adolfu Hitleru, a njegov život i djelo ne pozivaju na iskazivanje sentimentalnih osjećaja. Bio je ratnik, ratnik za čovječanstvo i propovjednik evanđelja o pravima svih naroda. Predstavljao je pojavu reformatora najvišeg stupnja, a povijesna mu je sudbina bila da je morao djelovati u vremenu najbesprimjerenije surovosti koja ga je na kraju oborila. Tako bi običan Zapadnoeuropljanin trebao gledati na Adolfa Hitlera, a mi, njegovi bliski pristaše, priklanjamo glavu pred njegovom smrću.

Nakon rata optužen je za veleizdaju, razočarani čitatelji mu poštom vraćaju knjige. S obzirom na to da je psihijatrijska komisija zaključila da su duševne sposobnosti Knuta Hamsuna trajno umanjene, biva oslobođen, a umire 19. veljače 1952. godine u 93. godini. Kako mi u ovim tekstovima nije namjera educirati, nego pak navesti vas koji ovo čitate da posegnete za djelom konkretnog pisca uz napomenu da tekstovi nemaju nikakvu pretenziju mijenjati vaš ukus ili literarni doživljaj, neću naširoko pisati o životopisu Hamsuna koji je uistinu zanimljiv, nego vas uputiti na Wikipediu ili enciklopediju, gdje to možete sami pročitati.

Međutim, ovdje ću se posebno osvrnuti na njegovo posljednje djelo koje je pisao znatno oštećenog sluha i vida – svojevrsnu autobiografiju Po zaraslim stazama. Hamsun je vodio dnevnik tijekom svog sužanjstva na temelju kojeg će nešto kasnije napisati gore spomenutu knjigu. Sužanjstvo treba uvjetno razumjeti. Naime, norveško ga pravosuđe, svjesno njegove uloge u ratu i njegova djelovanja za vrijeme okupacije Norveške, stavlja u svojevrsni kućni pritvor koji se nalazi u staračkom domu i psihijatrijskoj klinici na Vindernu u Oslu (uostalom, nakon hvalospjeva i panegirika Hitleru, nitko ga i nije mogao smatrati prisebnim). Njegov je boravak u psihijatrijskoj klinici za njega bio ponižavajući i krajnje uvredljiv, tu se razvila i patološka mržnja prema doktoru Langfeldetu koji ga je ispitivao i vještačio o njegovu psihičkom stanju. Hamsunov je predmet za norveško sudstvo predstavljao vrlo nezgodan slučaj. Ostarjeli nobelovac, gluh, slabovidan i svjetski poznat postao je teret pravosuđu. Njegova bi smrt ili dokazano ludilo bilo najbolje rješenje. Međutim, Hamsun je bio žilav i relativno dobrog zdravlja ako se izuzmu gluhoća i slabovidnost. Takvo zdravstveno stanje nije jamčilo skoru smrt. Jedino je rješenje bilo proglasiti ga psihički neuravnoteženim i ludim. Dio svjetske javnosti nije želio njegovu osudu, čak su i Rusi tražili pomilovanje.

Sam Vjačislav Molotov, ruski diplomat (to je onaj diplomat koji je potpisao sporazum SSSR-a i Njemačke o nenapadanju) zamolio je da se Hamsunu poštedi život s piscem koji je mogao napisati Victoriu i Pana ne može se postupiti kao s običnim nacistom. A Hamsun je uz to već toliko star, nastavio je Molotov, da bi trebao umrijeti prirodnom smrću. Kao što rekoh; Hamsun kao za despet nije umirao, nego je još, nakon što je bio oslobođen, napisao knjigu u kojoj je dokazao da ne pati od bilo kakvih psiholoških smetnji ili demencije.  

Nema u knjizi nikakvih naznaka kajanja zbog podrške koju je davao nacistima, ali dokazuje da nije psihički bolesnik, nego samo starac kojeg maltretiraju, progone i vrijeđaju njegov genij. Konačno, u knjizi je naveden tekst na temelju stenograma koji pisac nije ispravljao, a tiče se njegove obrane na sudu. Toliko je bio uvjeren u svoju istinu da ni u jednom detalju nije htio ni želio zataškati svoju priču u koju je duboko vjerovao.     

Ono što me tereti – jedino su i samo moji članci po novinama. Nema ničega drugoga što bi mi se moglo predbaciti. Utoliko je moj račun vrlo jednostavan i jasan. Nikoga nisam prijavio, nisam sudjelovao ni na kakvim sastancima… Njegova je obrana na sudu bila jednostavna,  jedna vrsta bijega od stvarnosti i zatvorenosti u sebe. I nitko u cijeloj zemlji nije mi rekao da ja pogrešno što pišem. Sjedio sam sam u svojoj sobi, upućen isključivo na samog sebe. Nisam čuo, bio sam toliko gluh da nitko nije mogao sa mnom ništa dogovoriti. Hamsun je za vrijeme okupacije pisao i pozivao mlade Norvežane da odustanu od bilo kakvog otpora: NORVEŽANI! Odbacite puške i vratite se kućama. Nijemci se bore za sve nas i namjeravaju slomiti englesku  tiraniju, kako prema nama, tako i prema svim neutralnim zemljama. On posredno optužuje sve one koji su napustili Norvešku, a za sebe tvrdi da je bio domoljub i zato ostao u zemlji. Mogao sam pokušati krenuti u Englesku, što su isto tako mnogi učinili, da bi se poslije odande vratili kao heroji jer su napustili svoju zemlju, pobjegli iz svoje zemlje. Ništa u tom smislu nisam učinio, nisam se pomakao, nikada mi to nije palo na pamet. Želio sam što je više moguće služiti vlastitoj zemlji ostajući gdje jesam i vodeći svoje poljodjelstvo na najbolji način u tim teškim vremenima kad je narodu nedostajalo svega, a uz to se služiti svojim perom u korist Norveške koja je imala dobiti tako visok položaj među germanskim zemljama. Ta me misao od početka privlačila. Još i više, oduševljavala me, obuzela me…  

Hamsun nije prihvaćao i shvaćao svoj krimen, njegovo je pisanje imalo veliki promidžbeni  značaj za okupatore jer se u cijelosti stavio na njihovu stranu, glorificirao je Njemačku i njihovu vojsku, prihvatio nacističku doktrinu novog europskog poretka, svoju mladenačku ljubav prema Dostojevskom zamijenio Nietzscheom, što je dodatna energija njegovu germanofilstvu. Zamjetna je patološka mržnja prema Englezima, isticao je kako od njih potiče svo zlo, pa i današnji rat i svu nesreću koju on nosi svijetom zahvaljujemo Engleskoj. Engleska je uzročnik! ENGLESKA MORA NA KOLJENA! Da, činjenica je da je ostao u zemlji, ali nije se povukao u tišinu, kako on sam kaže, nego se stavio na stranu okupatora, vjerujući da će Norveška postati istaknuta država u novoj Europi u kojoj će vladati nadrasa Germana predvođena Nijemcima.

Čitajući knjigu Po zaraslim stazama, ako niste upoznati sa životom pisca i njegovim političkim uvjerenijima, prihvatit ćete je kao jedno vrhunsko djelo koje piše starac pred konačan kraj svog života, koristeći hladne i racionalne rečenice: U ovim zapisima htio sam pisati o mnogo čemu, ali ipak nisam: Imao sam dosta razloga da se plašim neugodnosti, pa mi je zato draže – šutjeti… Međutim, knjiga je vrhunsko djelo koje se može čitati više puta i uvijek ćemo pronaći nešto što nas se mora dojmiti. Priuštit ću si ovdje jednu digresiju (lat. digressio – udaljavanje) – ostala mi je urezana u sjećanju rečenica kada piše o Martinu propovjedniku lutalici na kojeg je Hamsun naišao u svojim šetnjama, pa kaže: Bio je jednaka neznalica kao Isusovi apostoli. Stavljanje naglaska na ovo neznalica nije u negativnom nego u pozitivnom smislu jer apostoli nisu bili teolozi, ali su bili nadahnuti propovjednici.     

Hamsun je izgubio sve; imovinu, ženu, djecu, prijatelje, sluh i vid. Za života mu je objavljena knjiga u kojoj je branio svoju istinu. Često u memoarima pisac napada suprotna mišljenja ili stavove, brani ili opravdava svoje postupke, a u ovom je slučaju Hamsun napravio određeni odmak od uobičajenih memoara, te posebnim načinom branio sebe, nekim čudnim, rekli bismo, prikrivenim stilom. Ne, nije htio izazvati sažaljenje, ali je zasigurno uspio u literarnom smislu. Ta knjiga predstavlja posljednju riječ velikog pisca i lošeg političara Knuta Hamsuna, kada je objavljena u Norveškoj, rasprodana je istog dana.              

Vratimo se na početak ovog teksta i zaključimo da bi bila šteta da sam tih davnih osamdesetih godina naišao prvo na tu knjigu pa potom na knjigu Blagoslov zemlje jer da je bilo obrnutim redoslijedom, najvjerojatnije bi Hamsun na mene ostavio sasvim drugi dojam. Njegova zadnja knjiga od čitatelja traži zrelost i one potrebne godine životnog i čitateljskog znanja i iskustva. U mladosti čitate knjige brzog ritma, prožete akcijom, uzbuđenjem, strašću, avanturom, mistikom, a u kasnijim godinama kada postanete iskusniji, mirniji i staloženiji, uz ove prve knjige koje i dalje čitate, tražite i knjige koje će vam ponuditi odgovore na različita egzistencijalna pitanja koja sebi sve više postavljate kako godine prolaze. Hamsun je bio politički naivac i analfabeta, možda i gad ili hulja, kako za njega kaže Jergović, ali je isto tako  veliki pisac.

Još jedan mali detalj; Hamsun je boravio više mjeseci u Dubrovniku 1938. godine gdje je kupio i cipele, o svemu tome piše Mirko Kovač u svojoj knjizi Kristalne rešetke: Dugo su mu potrajale. U njima je posjetio Adolfa Hitlera 26. lipnja 1943. godine. Tu je sjedio i Goebbels. Taj je imao običaj gledati sugovornika u noge. Sagnuo se i prstom pritisnuo Hamsunovo stopalo.

  • Lijepe i mekane cipele – rekao je.

Naravno, ova je priča Kovačeva fikcija, no činjenica je da je Hamsun u Dubrovniku boravio i kupio cipele, koje i spominje u knjizi Po zaraslim stazama. Eto, s Hamsunom nas vežu kupljene cipele. Inače, mnogi kažu da je Knut Hamsun pisac kojeg su voljeli pisci. Thomas Mann Hamsuna je proglasio najvećim živim piscem, a Maksim Gorki nazvao je njegove junake iz romana Skitnice gospodarima svijeta. Isaac Bashevis Singer kaže da je njegova najveća ljubav bio Knut Hamsun, a za njegov roman Pan rekao je: taj je roman pravo remek-djelo. Međutim, voljeli su ga i političari; pored već spomenutog Molotova, navodno je Lenjin znao napamet čitave stranice iz njegova romana Viktorija, a kažu kako se i Staljin zauzimao da Knut Hamsun ne bude optužen kao kvisling. Ovim konstatacijama završimo tekst, a ako posegnete za knjigama Knuta Hamsuna, zasigurno nećete pogriješiti.              

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here