Jose Mauro de Vasconcelos

Moje drvo slatke naranče

Nakladnik: Dobra knjiga, Sarajevo, 2014.

Prijevod: Nina Karić

Knjiga je kao čovjek – pametna i glupa, hrabra i kukavička, lijepa i ružna.

  • John Steinbeck

Kažu da je pisanje strast, a ja kažem da čitanje jednako tako može biti strast. Ako bih morao birati jedno ili drugo, svakako bih izabrao ovo drugo. Negdje sam pročitao da je netko rekao kako se neki hvale koliko su knjiga napisali, a ja se hvalim koliko sam ih pročitao.

Razgovarajući neki dan s urednicom portala, ona mi onako spontano kaže: pitao me jedan gospar kako više nemate kolumnu O knjigama i piscima? Pa je tako usputno, onako nenametljivo, pitala kada ću opet napisati neki osvrt. Očito je pitanje smišljeno kako bi proradila moja taština i uspjelo je – evo me opet!

Bez obzira na to postoji li ili ne postoji gospar knjigoljubac ili je razlog neki drugi, ishod je isti – pukla me inspiracija! Nekako kao da sam se ulijenio u posljednje vrijeme te me to sputavalo u pisanju, ali u čitanju nikako nije.

Danas ću vam predstaviti jednu knjigu koju sam sebi priuštio prije četiri godine kupivši je u knjižari izdavačke kuće Buybook u Sarajevu. Usputno, riječ je o zanimljivoj izdavačkoj kući koja nas često iznenadi vrlo zanimljivim izdanjima nama manje poznatih književnosti. Spomenuta knjiga privukla me ilustracijom na koricama gdje možemo vidjeti nasmijanoga dječaka koji grli stablo naranče. Tada nisam ništa znao o piscu, a ponajmanje o kakvoj je knjizi riječ.

Trebale su pune četiri godine da se odlučim na čitanje te knjige, i to tek kada sam gledajući televizor i sjedeći na kauču ugledao svoju suprugu koja je suznih očiju završavala s čitanjem knjige. Melodramatična slika uplakane supruge zainteresirala je moj čitalački nagon te sam se prihvatio čitanja knjige naslova Moje drvo slatke naranče i nisam pogriješio.

Knjigu je napisao brazilski pisac Jose Mauro de Vasconcelos, riječ je o klasičnom djelu nama manje poznate brazilske književnosti. Istražujući o kojemu je piscu i djelu riječ, utvrdio sam kako je gore spomenuti pisac imao tegoban i težak život poput maloga Zezé, junaka knjige naslova Moje drvo slatke naranče.

Knjiga je i obvezna lektira u brazilskim školama, a po predlošku knjige snimljeni su serija i cjelovečernji film. Dakle, riječ je o zaista prekrasnoj priči u kojoj je junak petogodišnji dječak Zezé koji odrasta u siromašnoj obitelji koja može biti toliko siromašna samo u Brazilu. Dječak živi u okrutnom svijetu te se svojom maštom i imaginacijom bori kako bi sebi olakšao i uljepšao tegoban život, a prijatelj mu postaje stablo naranče kojemu povjerava sve svoje tajne, avanture i razočarenja.

Međutim, sasvim slučajno podršku nalazi u Manuelu Valadaresu, Portugalcu, u kojemu vidi zamjenu za oca. Iskreno, priča me opčinila i rastužila (Suze? To neću otkriti!). Čitajući knjigu, postavio sam sebi brojna pitanja egzistencijalne naravi.

Uspoređivao sam odgoj i život nas, naše djece, unučadi, odnosa u obitelji i sve ostalo što iz toga proizlazi. Siromaštvo, neimaština i glad za većinu naše djece su nepoznanice i neka je, Bogu hvala, tako. Međutim, nastaju li u obilju korisniji i bolji ljudi za zajednicu?

Čini li obilje čovjeka boljim u intelektualnom, sadržajnom, vrijednosnom i emotivnom smislu? Nikada nismo imali bogatije društvo, a toliko depresivno, nezadovoljno i egoistično. Imam osjećaj da pomažemo u bljeskovima kada se dogodi neka strašna tragedija, te se onda stavimo u trenutku kako bismo pomogli u nevolji da bismo kasnije zaboravili da te iste tragedije postoje na svijetu u kontinuitetu, a često egzistiraju tu među nama.

Čitajući navedenu knjigu, osjetio sam sram, tugu, razočarenje jer i danas milijuni djece gladuju, škola ili bilo kakav vid obrazovanja, njima su nepoznanica. Pazite, ovdje nije riječ o tisućama, nego milijunima djece. Naši političari, mediji i društvene mreže stalno i uporno zazivaju gospodarski rast.

Međutim, dokle, gdje su granice? Kada nam se nešto iznenada dogodi (pandemija, bolest ili blizina rata), počinjemo sebi postavljati pitanja.

Zaključujemo, kako se ne možemo ravnati prema onome što smo postigli, ni prema uspjehu, ni prema posjedu, ni prema svojoj obitelji, ni prema svojemu zdravlju. Zapamtimo, sve nam je darovano. Sve nam se može oduzeti.

Maleni Zezé je predstavnik milijuna obespravljene i gladne djece svijeta koja vapi za boljim životom, ali vjerujte, oni, iako su gladni, imaju smisleniji život od bilo kojega djeteta zapadne hemisfere koje živi u obilju. Autor ovih redaka sjeća se svojega djetinjstva, u kojemu nije bio gladan, ali nije ni plivao u izobilju, imao je dvije do tri igračke, nužnu odjeću i obuću i bio je sretan i zadovoljan time što je imao. Današnji klinci posjeduju hrpe igračaka, obuće i odjeće, roditelji u očaju sve čine kako bi im priskrbili još više od vlastitih mogućnosti.

Zaključujem, mjera, mjera nam je potrebna!

Na kraju ću citirati jednu preporuku za ovu knjigu: ova knjiga je najbolja investicija koju možete napraviti. Uči nas kako je jednostavno biti sretan čak i kad nemate skoro ništa osim mašte. Knjiga je fantastična.

Zbog nje sam se osjećao razmaženo sjećajući se svih situacija u kojima sam zanovijetao da mi se kupe različite stvari dok neka djeca nisu mogla priuštiti ni par novih cipela i nisu dobivala poklone, čak ni za Božić. Ova knjiga opisuje suze, osmijehe i radosti dječaka s nevjerojatnom maštom.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here