Momčilo Popadić

Život u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš

Izdavač: VBZ Zagreb

Zagreb,2005

Steći naviku čitanja jest stvoriti za sebe utočište od gotovo svih životnih jada

W. Somerset Maugham

Djetinjstvo je doba koje mi je ostalo urezano u pamćenje u segmentima, ne mogu ga povezati u jasnom vremenskom kontinuumu gdje su uključene godine ili mjeseci. Ponekad me na djetinjstvo podsjeti miris, neka pjesma, televizijska serija, stara fotografija, predio zavičaja, neki predmet, sjećanje na majku, oca, baku, djeda, rođaka. Uglavnom godine djetinjstva ponekad izgledaju daleko, a ponekad vrlo blisko. Sliku djetinjstva imam u glavi u nekakvom neodređenom vremenskom segmentu bez jasnih razdjelnica, često ostanem zadivljen kada netko priča o svojem djetinjstvu s izrečenim godinama, mjesecima pa čak i danima u tjednu. Tada me zabrine moje sjećanje i strah od eventualne nadolazeće demencije. Međutim, sve sam više uvjeren da ti i takvi pripovjedači izmišljaju godine ili ih približno govore kako bi u svoju priču unijeli dramatiku ili pak uvjerljivost onoga o čemu govore. Ipak, moju generaciju mogu smatrati onom koja je bila obuhvaćena počecima revolucije vizualnih elektroničkih medija, pa me reprizirane televizijske serije podsjećaju na djetinjstvo, primjerice, kultna serija Naše malo misto ostala mi je urezana u sjećanju i uz nju vežem djetinjstvo.

Sjetim se kako smo je gledali, nas nekoliko obitelji kod susjeda jer je tada samo on imao televizor (u to je vrijeme televizor bio rijetka pojava i pravi luksuz). Orili su se smijeh i priča, a iščekivanje svakoga nastavka bio je pravi doživljaj za nas djecu. Ipak, sama programska shema iz toga vremena bila je više nego siromašna u odnosu na danas, čak neusporedivo; jedan do dva filma tjedno, puno emisija o pobjedama socijalističkoga radnog naroda i sveprisutnost velikoga sina naših naroda i narodnosti, ali bilo je poprilično zanimljivog i vrijednog domaćeg dramskog programa, inspiriranog književnim djelima, koji su danas televizijske kuće zamijenile negledljivim i stupidnim televizijskim serijama.

Pored svega nabrojanog, i knjiga kao medij zasigurno može izazvati i potaknuti sjećanje na djetinjstvo. Neka knjiga ili pisac može imati univerzalno, generacijsko sjećanje. Poput Ivane Brlić Mažuranić s njezinim svevremenskim pričama, Branka Čopića s Ježevom kućicom ili Ratka Zvrka s Grgom čvarkom. Isto tako, pisci mogu opisom svoga djetinjstva izazvati asocijacije i potaknuti čitateljevo sjećanje na djetinjstvo. Između pisca i čitatelja nastaje dvosmjeran odnos, pisac pišući prenosi svoje misli čitatelju, a one imaju učinak na pisca i na čitatelja, može nastati i svojevrsni psihoterapijski učinak. Pisac prenosi svoje misli i sjećanja na papir, a čitatelj čitajući postaje svjestan univerzalnosti nekih svojih sjećanja ili postupaka.  

Na tom je tragu pisac Momčilo Popadić napisao i svoje veliko djelo Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš za koje će Tonko Maroević napisati da je imao osjećaj da se susreo s malim remek-djelom. Svi znamo za pjesmu Olivera Dragojevića Oprosti mi pape ili pak Roko i Cicibela iz istoimene drame koju je napisao Miljenko Smoje, a režirao Stipe Delić, a u kojoj su glavne uloge igrali Boris Dvornik i Semka Sokolović Bertok. Upravo je te pjesme napisao Momčilo Popadić. Momo je rođen u Blatu na Korčuli 1947. godine, a preminuo 1990. godine u Splitu. Popadić je bio novinar, književnik, pjesnik i esejist. Uz dvije spomenute pjesme napisao još niz drugih jednako popularnih: Što učinila si ti, Svoju zvizdu slidin, Zbogom ostaj ljubavi, Adio kumpanji, Imala je lijepu rupicu na bradi, Skitnica, Ne znam koji vjetar puše, Ne budi me mati, Kad bi samo ljubit znala, Čuješ li me, jel’ ti drago, Ključ ispod otirača, Košulja plava, Momo, zašto plačeš, Tonka, Reci mi tiho, tiho i još mnoštvo drugih, a sve su odreda veliki hitovi domaće estrade.

Davne 1986. godine izdao je i knjigu Život u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš, a ja sam do nje došao 2005. godine, kad je VBZ ponovio izdanje. Knjiga je memoarskoga karaktera, sjećanje autora na rano djetinjstvo. Pisana je blajskim, korčulanskim dijalektom. Možda će nekome na početku to predstavljati problem, ali što više čitate, uranjate u samu knjigu i doslovno je ne ispuštate iz ruku. Knjiga miriše na Mediteran, prohujalo vrijeme, djetinjstvo, nostalgiju, humor i tugu. Kada pisac na jednom mjestu sublimira sve nabrojano i u tome u cijelosti uspije, uistinu je riječ o vrhunskom dijelu i Tonko Maroević zaista ne griješi kada kaže da je riječ o remek-dijelu. Probudilo me škrabanje u dvoru. Biće zaškripala korta, zareva tovar, uskainikala se guda. A može biti sunce me probudilo… Nema više ni magarca, ni gude u našim dalmatinskim mjestima, ali Popadić svojim opisima vraća naše sjećanje na ranija vremena kada je turizam bio u povojima, kada nije bilo kuća za odmor s bazenima i kada guda, tovar i kokoš nisu smetali našem, sada već urbaniziranom, seljaku koji je u međuvremenu evoluirao od poljoprivrednika do rentijera.

Popadićeva knjiga ima dvadesetak priča i nije velika (što je dokaz da obujam i broj stranica ne jamče značaj i vrijednost knjige), svaka je priča zasebna, ispričana je naivnim dječjim narativom koji ponekad izaziva osmijeh na licu, ali i tugu ovisno o događaju koji je opisan. Kukuriknu je kokot i jan san zna da je vele rano, da će se baka brzo dignut, a i Did, da će svarit bilu kafu i da će me doć probudit, a to hoće reć da mogu još spat barenko uru vrimena. Jerbo vaja vrimena dokulen se naloži špaher i sve. To mi je najdraže, kad znan da san se probudi i znan da još mogu spat: i spiš i spiš! Spiš, ma znaš da spiš. Zapravo ne spiš…

Naslovi priča govore sami za sebe: Impoštali smo pismo, Kako san se popiša u teću, Kako san se najidi, U masline, Došlo je Radio, Riba za večeru, Kako smo varili Konserbu, Lito, itd. Govore o nestalom načinu života u našim dalmatinskim mjestima. Sve su te priče samostalne i na jedan poseban način nježne, većina njih započinje bakinim buđenjem gdje osjećate onu bezgraničnu i gotovo kozmičku ljubav naših baka prema unucima. Popadić svoje djelo započinje sljedećim riječima: Počen san bi pisat onako, kako da neću. Siti san se Dide, siti san se Bake, siti san se svega i se san za makinu, a kad čovik  sede za makinu, oli kad vazme lapis u ruku, oli pero (sve isto) – ne može nikako stat! Uistinu, Momčilo Popadić uvjerljivo je i jasno opisao svoje odrastanje, to je sjećanje na pedesete godine prošloga stoljeća. Odužio se baki i djedu na njihovu trudu i strpjenstvu koje su imali dok su ga odgajali. To je vrijeme kada nije bilo teta i vrtića, nego je postojala u obiteljima generacijska solidarnost koja danas nažalost izostaje pod pritiskom vremena u kojem živimo. Danas se solidarnost kupuje novcem, bake i djedovi završavaju u staračkim domovima, a djeca započinju život u jaslicama i vrtićima. Zapitajmo sebe jesmo li jednima i drugima nešto uskratili? Možda ljubav.

Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš jedno je od nemimoilaznih djela hrvatske proze – ne samo one iz osamdesetih godina, kada je tekst nastao, nego i unutar višedesetljetne produkcije – pa s razlogom zahtijeva prevrednovanje nudeći neporeciv čitateljski užitak. Zato dragi štioče, pođi do biblioteke i potraži ovu knjigu!       

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here