Jasen Boko

Za Aleksandrom velikim u srcu Azije

Izdavač: Profil Multimedija

Zagreb,2014

Moram priznati da sam dijelom (kažem dijelom) zadovoljan načinom na koji me poštovana urednica predstavila na početku pisanja mojih kolumni (oprostite mi ako riječ kolumna djeluje pretenciozno). Slažem se s konstatacijom da nisam kritičar, nisam spisatelj, nisam publicist i ni na koji način nisam profesionalno vezan uz knjigu. Međutim, sama riječ pasionirani čitatelj djeluje mi ekstremno jer je korijen riječi pasioniran pasija (franc. pasion) što bi moglo značiti i muku, patnju i stradanje pa i jako uzbuđenje, uzrujanost, gnjev, srdžbu, jarost i bijes, no isto tako pasioniran može značiti i da sam strastven i oduševljen, a u ovom je slučaju urednica vjerojatno mislila čitanjem. To bi se dijelom moglo i prihvatiti, ali kako ne volim i ne prihvaćam nikakve ekstreme, mislim da je trebalo reći zaljubljenik ili pak ljubitelj knjige; to je nekako blaže i umjerenije.

Dakle, posebno naglašavam kako moje tekstove nikako ne smijete shvatiti kao osvrte profesionalca jer su ovo razmišljanja jednoga običnog i prosječnog zaljubljenika u lijepu riječ, ovo su subjektivne preporuke koje mogu biti u suprotnosti s Vašim dobrim ukusom, poštovani štioče. Ovdje neću pisati isključivo o novim izdanjima, iako će biti i takvih. Preporučit ću i klasike jer su klasična djela one knjige koje svi hvale, a nitko ih ne čita. 

Danas ću to potvrditi pa neću pisati o jednoj knjizi nego o pasioniranom, pardon, velikom i strastvenom putopiscu Jasenu Boki i njegovim izvanrednim, duhovitim, zanimljivim i nadasve poticajnim knjigama i putopisima. Smatram da su pisci koji žive svoje knjige najbolji pisci i upravo je takav pisac i Jasen Boko. Kada pročitate njegove knjige, počinjete se pitati kako je uspio sve to prohodati, vidjeti, organizirati i, na koncu, preživjeti. Njegova su putovanja strahovito izazovna, da ne kažem, rizična. Boko sebe predstavlja na sljedeći način: radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao masline Qubecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao se u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone… Imam ja i ozbiljni dio života. Diplomirao sam dramaturgiju, urednik, novinar, ravnatelj drame splitskog HNK, kazališni producent…      

Prva njegova knjiga, koju sam pročitao, nosi naslov Za Aleksandrom velikim u srce Azije, zapisi iz zemlje gdje mitovi još žive. Knjiga me toliko oduševila da sam je u relativno kratkom razdoblju (tri godine) opet pročitao. Boko u ovoj knjizi prati tragove Aleksandra Velikoga, koji je u osvajanju svijeta krenuo iz Pele na sjeveru Grčke, a Boko u potragu za njim iz Skopja u Makedoniji prošavši Grčku, Tursku, Iran, Afganistan, Uzbekistan, i Egipat. Boko istražuje kakav se čovjek krije iza mita, koliko je Aleksandar doista bio tašti megaloman i što ga je tjeralo da ide dalje. Pritom razmišlja o značenju globalizacije, o spajanju kulture Europe i Azije, o predrasudama koje se putovanjem ukidaju te koliko je sjećanje na najvećeg vojskovođu još živo. Boko donosi zabavne priče o ljudima koji se nakon sedamdesetak godina sjećaju jezika svojih djedova, o onima koji mogu nabaviti gotovo svaku sitnicu, o onima koji žele pobjeći iz svoje zemlje i onima koji grobnicu žele zamijeniti za Mercedes.  

E sad, trebao bih napisati nešto i o njegovim ostalim putopisima i knjigama, ali kako je moje slobodno vrijeme zbog niza ostalih obveza ograničeno, a vaše vrijeme kao štioca dragocjeno,  to ću zaobići, ali ću istaknuti knjige: Kazališni sat i druga drama (1995.), Nova hrvatska drama (Znanje, 2002.), Tin: Trideset godina putovanja (Vuković & Runjić, 2005.), Peta strana svijeta (V.B.Z., 2006.), Zapisi iz kazališnog (su)mraka (Književni krug Split, 2007.), Na Putu svile: Kako nam je lagao Marko Polo (Profil, 2009.), Priče iz muzeja (2010.), Tragovima Odiseja (Profil, 2012.), Za Aleksandrom Velikim u srce Azije (Profil, 2014.), Dioklecijan (Profil, 2016.), Latinskom Amerikom uzvodno (Profil, 2019.), Život i smrt uz svetu rijeku (Profil, 2020.). Zadnja navedena knjiga mi je naročito važna jer mi ju je poklonio  prijatelj s  posvetom o njegovu istinitom sagledavanju prijateljstva prema meni, no vrijedno je pročitati sve navedene knjige. 

Boko se nije samo istaknuo svojim putopisima, nego i biografskim radovima, te je objavio biografije Dioklecijana i Tina Ujevića. Opet je tu unio svoju duhovitost, znanje i propitivanje tko su zapravo te osobe. Konkretno, on u Tinovoj biografiji, između ostaloga, istražuje do kraja nerazjašnjenu priču o ljubavnoj vezi Tina s Lucille, pokćerkom srpskog veleposlanika u Parizu. Kao u najuzbudljivijem špijunsko-ljubavnom trileru, Ujević je izgnan i napušten, doživljava mentalni slom te se zauvijek odriče politike, malograđanskog života i žena. Postaje boem.

Boko u cijelosti razotkriva život i djelo velikoga hrvatskog pisca  Augustina Tina Ujevića (Ujević nije volio ime Augustin radi značenja uzvišen, zato ga je i kratio u Tin). Biografija nije zaobišla ni političke prijepore vezane uz njegov život i nije uljepšana kako bi odgovarala vremenu i mitovima u kojima danas živimo. Uostalom, Boko razumije kako uljepšavanje povijesnih događanja šteti sadašnjosti i budućnosti. Naime, činjenica je kako je Ujević bio opijen jugonacionalizmom, kao i niz tadašnjih pisaca koji su u  Austro-Ugarskoj Monarhiji vidjeli sva zla za naš narod, a Srbija je bila pijemont slobode oko kojeg se trebalo okupiti i stvoriti novu državu koja će cijeniti nacionalne težnje Hrvata. Nakon što je nastala nova država, dolazi do otrežnjenja i mamurluka (kada je u pitanju mamurluk, glava strašno boli) koji će različito djelovati na pojedine književnike i političare. Neki će se otrijezniti, a neki će nastaviti život i dalje opijeni. Ujević se očito oslobodio opijenosti, ali se nikada nije uspio riješiti mamurluka.

Na kraju, koja bi bila najbolja preporuka za čitanje Jasena Boke? Duhovit, iskren, zanimljiv, čovječan, hrabar i, nadasve, vječni tražitelj istine u ovom modernom i globaliziranom svijetu, pa Boko ima hrabrosti reći: Između nekadašnjega veličanstvenog Perzepolisa, čudesnog Samarkanda ili babilonskih vrtova, s jedne strane, te američkih kulturnih postignuća, Coca-Cole i Michaela Jacksona, nekako nisam u nedoumici što izabrati.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here