Nedavno je dovršen drugi ciklus radionica dubrovačkoga govora za školsku godinu 2021./22. Prema izboru osnovnih škola koje su željele prisustvovati radionici, ona se odvijala u lapadskome prostoru Dubrovačkih knjižnica.

Proljetna je radionica imala zadatak analizirati fonološku, morfološku i sintaktičku jezičnu razinu teksta koji je prošlu jesen predstavljen po prvi put, u prvome ciklusu, kad je predmet analize bio leksik. Ove godine radionica nosi naslov U đir do Porta. U skladu s običajem da tekst učenicima pročita glumac ili autohtoni govornik, ujesen su učenici taj tekst prvi put čuli od amaterske glumice i nastavnice hrvatskoga jezika, Tajane Martić. Radionicu je osmislila dr. sc. Ivana Lovrić Jović, a izvodila ju je magistra edukacije hrvatskoga jezika Nikolina Kuraica. 

Sve je počelo 2017. godine kad je Dubrovkinju sa zagrebačkom adresom, Ivanu Lovrić Jović tadašnja ravnateljica Dubrovačkih knjižnica, Vesna Čučić, upitala bi li osmislila i vodila radionice dubrovačkoga govora za Dubrovačke knjižnice, (na poticaj Grada Dubrovnika, a uz financijsku potporu zaklade Caboga Stiftung).

– Rado sam to prihvatila, ali moja zamisao da ih održim u razdoblju od 10 dana nije bila ostvariva iz praktičnih razloga, nije se za sva nastavna odjeljenja mogao dogovoriti termin u tome određenom razdoblju – priča nam Ivana Lovrić Jović, viša znanstvena suradnica u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dodajući:

U to doba otvorila se i podružnica Instituta, sjetila sam se da mi se jedna osoba elektronskom poštom obratila sa željom za suradnjom, imala je odlične preporuke i životopis, nastavničko iskustvo i iskustvo u bavljenju dubrovačkom jezičnom temom pa sam joj ponudila izvođenje radionica. Tako Nikolina Kuraica, magistra edukacije hrvatskoga jezika, elemente iz dubrovačkoga govora tumači već šestu godinu, ali ih prije toga u tekstu i istražuje, uz moju mentorsku pomoć.

Kako izgledaju radionice, znate istaknuti kako se učenike dubrovačkom jeziku ne podučava, već im se on približava opisivanjem.

– Učenicima je uvijek ponuđen jedan stari tekst i jedan suvremeni. Neki to slušaju u petome razredu, drugi u šestome, tako da svi osnovnoškolci koji to žele, do kraja osnovne škole dobiju priliku sudjelovati na radionici. Učenike se dubrovačkomu govoru ne podučava, već im se on opisivanjem približava, a oni odlučuju što iz toga žele ponijeti kao znanje.

Kreće se od jednostavnoga, a stigne se do povijesnoga jezičnog sloja, potpuno nepoznatoga današnjemu dubrovačkom djetetu. Suvremeni sloj našega govora potražila sam u tekstovima Maje Skatolini. Ona nije jedina autorica koja piše na dijalektu, ali jedinstvena je po načinu na koji to radi – kao da joj jezik nije cilj, nego sredstvo – dok se drugdje može naići na obratne slučajeve, kojima je sadržaj samo sredstvo za osobno izražavanje dubrovačkoga govora. Kao znanstvenica posebno posvećena toj temi, lako procjenjujem tekstove koji ne zvuče stvarno, u kojima se nagomilava dubrovački element i izbjegava vokabular koji pripada i standardnom jeziku.

Najčešće se artificijelnost vidi i na drugim jezičnim razinama koje, pak, ne odražavaju očekivane lokalne značajke. Onda to nisu dobri tragovi, nisu primjereni kao dijalektološki korpus.

Posebna pažnja se posvećuje Držićevim djelima i jeziku, što ne treba čuditi, ali, koliko djeca u toj dobi uopće razumiju taj govor?

– Na radionicama se stari sloj dubrovačkoga govora dosad tražio u Držićevu jeziku, a izbor napornoga i neprohodnoga Negromantova monologa nije bio laka odluka. Učenike, dakle, valja privući nečim što je teško i njihovim roditeljima i roditeljima njihovih roditelja.

Tu je Nikolina imala ključnu pedagošku ulogu: objasniti im zašto je važno jednom pošteno i nedvojbeno razumjeti sve riječi i izraze iz toga teksta, a potom im nepoznate elemente rastumačiti s lakoćom i veseljem. Učenici se osjećaju dobro kad smo prema njima duboko pošteni pa i onda kad je gradivo teško.

Konačno su doznali da nije očekivano da razumiju Držićev dubrovački govor, a zatim su otkrili sva značenja nepoznatih riječi i sav značaj toga baštinom bremenitoga teksta. Bilo mi je drago vidjeti ih kako pri napuštanju središnje zgrade Dubrovačkih knjižnica pjevuše rečenicu: Ja, Dugi nos, negromant od velicijeh Indija… Nekima od njih to je bila i rijetka prilika posjeta stare gradske jezgre.

Zbog tog i takvog nerazumijevanja jezika kojim je pisana, prilagodba Marulićeve “Judite” standardnom hrvatskom jeziku se činila odličnom idejom. Pogotovo zbog učenika kojima je to lektira.

– Da, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje lani je izdao prerijek Marulićeve Judite, prvoga umjetničkog djela na hrvatskome jeziku. Premda to nije prva njegova prilagodba, dosad se to djelo čitalo samo s pomoću popratnih kratkih aneksnih rječnika koji ni izbliza nisu razrješavali sintaktičke zavrzlame koje otežavaju određivanje samoga subjekta u rečenici, a još manje njegove radnje, (tko radi kome), dok su arhaični gramatički oblici poništavali razumljivost i onom dijelu leksika koji je jednak suvremenomu.

Ipak, od učenika se očekivalo da to razumiju, a onda su, na kraju, postali i predmet poruge kad na maturalnome ispitu nisu znali koje je boje prsten jer nisu mogli odgonetnuti stih Svitlo čarljeniti ja rubin na parstih. Naravno da nisu mogli, nisu dobili osnove povijesti jezičnih oblika, jer to nije u programu, dobili su samo sažetke priče, nemušto prepričan sadržaj koji tradicionalno, rekla bih i ritualno, uče napamet i ne pitajući se više zašto.

S Držićem je isto. Njegovo najizvođenije djelo, Dunda Maroja, neki stariji Dubrovčani poznaju poput kakve molitve, radnja im je poznata na način na koji pamtimo libreto, naučili su malo pomalo – jer su glumci dobro odglumili – što bi koja rečenica, pa onda i riječ, mogla značiti.

Kazališni svijet, svi njegovi dionici, isto tako Držića uče duboko i slojevito pa uđu i u njegov jezik. Ali, očekivati od nešto mlađega naraštaja, već i samo malo mlađega od treće životne dobi, da dobro razumije Držića je neutemeljeno. Čak i nelogično – ni Talijani ne razumiju Dantea. Pa kako bi mogli razumjeti jezik star 700 godina? Na isti način nije očekivano da itko, pa ni Dubrovčani, dobro razumiju Držića i njegov jezik star gotovo 500 godina.

Nije problem što se ne razumije dobro, nego što se tvrdi da se razumije odlično. Onda pojedinac za sebe misli da je iznimka i to negativna, a učenici se osjećaju frustrirano i poniženo. Uče napamet o starcu Stancu koji dolazi u Dubrovnik prodati kozu. Napamet, jer kako razumjeti nešto poput: Obraza od bokare ka je triš opala!, a ta rečenica nije rastumačena u podrubnici ni igdje drugdje. 

Suvremeno izdanje Judite nudi djelo u izvorniku (ne lijevoj stranici) i prerijek na standardnome jeziku, nešto kao parafrazu, stilski neutralnu, koja se nalazi na desnoj stranici. Teku usporedo i daju mogućnost da se uz prerijek koji je nadomak ruke i koji stalno daje odgonetke, pomalo uđe u lijepi Marulićev jezik, da ga se zavoli jer ga se razumije. Kako bi akademik Luko Paljetak rekao: nije dobro samo hvaliti se svojom baštinom već je treba i razumjeti.

Što bi bio cilj radionica dubrovačkog govora?

– Radionica dubrovačkoga govora ponajviše želi probuditi ljubav za jezičnom baštinom, onu ljubav koja nije površna i nametnuta, nego se pojavljuje kao žar, potiče interes i pokreće učenika na aktivnost. Dok god pred učenikom stoji tekst koji nije moguće razumjeti, ljubav se neće dogoditi. Oduvijek sam bila za titlovane predstave, ako nismo sigurni da je jezik razumljiv. To sam rekla i povodom izvedbe Paljetkove ovovremene frančezarije Šmigalove furbarije. Nekoliko godina poslije toga, jedan mi je glumac iz predstave rekao kako je bio očajan kad je dobio tekst u ruke jer nije ništa razumio. Uzeo je Klaićev Rječnik stranih riječi i pomalo odgonetao značenja silnih talijanizama. To znači da je gospar Luko napisao dobru prilagodbu francuskoga predloška, ali to znači i da je komad jezično nerazumljiv.    

I tako su se djela koja su isprva bila namijenjena puku do današnjih dana od njega potpuno udaljila zbog neprohodnosti i nerazumljivosti sadržaja zapisanoga jezikom starim gotovo pet stoljeća.

Sažeto prepričavanje sadržaja kapitalnih djela hrvatske književnosti u školskim priručnicima tomu pridonosi jer ne potiče ni na kakav trud u ovladavanju jezikom, štoviše, odmiče pogled s vrijedna teksta na neki drugi knjižni prostor priređen za usvajanje gradiva napamet. Nisu tomu krivi nastavnici, dapače, imaju neugodnu ulogu približavanja učenicima teksta koji nije moguće dobro razumjeti. Nemaju dovoljno vremena zadržavati se na tekstu, a na kraju se učenike traži, na maturi, razumijevanje teksta, ne samo prepričavanje sadržaja.  

Zato me vesele izdanja poput prilagodbe Judite. To bi izdanje moglo poslužiti kao model kojim bi se čitateljima izvan užega akademskoga kruga mogla približiti i druga istaknuta djela hrvatske književnosti.  

FOTO: Slavica Subotić McCormick

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here