10 omiljenih djela, prilično težak izbor za bilo koju umjetnost i nekad mi se čini da bi lista, da sam je radio dva dana ranije ili dva dana kasnije, bila posve drugačija. Posebno u ovakvom slučaju kad se na popis može staviti sve – i poezija i beletristika i drama i publicistika. Ipak, kad gledam ove knjige na polici, dosta sam siguran da većina nije pitanje trenutka i inspiracije. Možda bih u nekom drugom slučaju promijenio dva ili tri naslova, ali sedam-osam komada sigurno bi ostalo ovdje i tokom dužeg vremena. Ili mi se tako čini samo danas? Evo abecednim redom.

Napisao: Ivan Salečić, spisatelj i publicist

Mihail Bulgakov: Majstor i Margarita

Da se sad umjesto za 10 moram odlučiti za jednu knjigu, to bi vjerojatno bila ova. Ezoterija, politika, povijest, tajna društva, Isus, Sotona, Margarita koja zbog ljubavi pravi pakt s Vragom… Sve to uzima – bez ostatka. Gledao sam i film Saše Petrovića, i predstavu koju je u HNK u Zagrebu režirao Horea Popescu s Enom Begović u ulozi Margarite i bez obzira na sve to ispričavam se na malo maglovitim uspomenama. Ovaj roman za mene nosi prokletstvo literature koju ste čitali u formativnim godinama i koja vas je jako obilježila. Malo me zato strah čitati ga opet, jer je čak i opasno kad nam se knjiga uz koju smo stasali više ne svidi kao nekoć? A svidjeti nam se više na taj način vjerojatno više i ne može. Zato za mene vrijedi – ne diraj, barem do daljnjega, a za vas – pročitajte što prije.

Luis Buñuel & Jean Claude Carriere: Moj posljednji uzdah

Veliki sam fan Buñuelovog opusa i knjige njegovih memoara. Posebno volim dio s uspomenama iz Pariza, u vrijeme nadrealističkog pokreta. Ne samo zbog sjećanja na brojne umjetnike i njegove prve filmove, nego i zbog živih opisa burnog i slobodnog života na Montparnasseu dvadesetih. Slavna mjesta za izlaske kao što su Le Select, La Coupole i La Rotonde postoje i danas. Inače, Buñuel je napisao svoju verziju Shakespearovog Hamleta, koja se izvodila upravo u bistrou Select. Mnogo kasnije, ova drama postavljena je i na Lovrjencu u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, u režiji Harisa Pašovića i sretan sam što sam je imao prilike vidjeti. Obišao sam sva mjesta u Parizu koja se spominju u ovom djelu. Mislim da bih i danas mogao voditi turističku turu – Pariz stopama Luisa Buñuela.

Dobriša Cesarić: Slap, izabrane pjesme 

Još jedan naslov koji prvi put stavljam u svoj Top 10. Cesarića sam rano otkrio stjecajem okolnosti – on je bio bratić mojeg djeda tako da je njegova poezija bila uvijek tu negdje oko mene. Ne sjećam ga se osobno, ali moja mama čuva nešto njegovih pisama i novogodišnjih čestitki. Odakle te pjesme na listi? Mislim da su jednostavne da ih može razumjeti dijete, a opet mogu dirnuti i odrasle i – naravno – otkriti se u novim značenjima. Tako su „pra-dundo“ Dobriša i njegov opus, iz raznih razloga koji nisu vezani samo uz poeziju, najduže ostali sa mnom, zapravo kroz cijeli život. Ali vole ga i drugi –  evo, 40 godina nakon njegove smrti, na Facebooku još naletim kako netko objavljuje njegove stihove. I to nije rijedak slučaj. Ostao je utočište u kolektivnoj uspomeni ljubitelja poezije, koju evo – i moja kaplja pomaže tkati.

Joyce Elbert: Lude žene

Jako sam zadovoljan što napokon stavljam ovu knjigu na listu. Nastala pola stoljeća u sferi „niskih“ žanrova, bez ikakve ambicije da bude išta osim toga, ova knjiga ipak dobiva ponešto od zaslužene slave. Autorica je do danas misterij, ne zna se je li još živa i nije li to samo pseudonim? Roman vjerojatno spada u one koji su pripremili teren za „chick lit“, ali vrhunski je napisan, potpuno opaljen, bolji i u socijalnom smislu liberalniji nego chick lit. Četiri klasno segregirane junakinje čiji se putevi isprepliću u „down and dirty“ New Yorku šezdesetih, su i Seks i grad prije Seksa i grada, sa sidrom u literaturi, a ne u televiziji. Lude žene sve više čitamo kao što gledamo fotografije studentica u minicama na kampusu u Teheranu negdje u isto vrijeme, prije konzervativnog preokreta, koji nam je donio i Homeinija i – chick lit.

Euripid: Medeja

Tekst kojeg se bojim i koji mi je neodoljiv. Medeja daje sve za Jasona, u najosobnijem smislu, izdaje bez ostatka vlastitu obitelj, ubija vlastitog brata, sudjeluje u pljački sebe same. I zatim je izdana jednako okrutno kao što je izdala. Doživljava izdaju od tog istog Jasona, osobe koju voli, zbog koje si sve to napravila, koji je ostavlja. Zatičemo je na mjestu s kojeg ne može natrag, ne može naprijed i ne može ostati tamo gdje jest. Toliko pregažena životom da više zapravo ne postoji, u trenutku u kojem joj je ostao jedan jedini identitet – onaj majčinski, ona, poništena, kako bi se osvetila mužu, kreće u masakr vlastite djece. Da me pitate koji dio grčke književnosti najviše volim, vjerojatno bih rekao Tebu i tamošnje lude priče, ali evo za ovu listu nešto drugo – neopisiva tuga, bijes i gigantska osobna nesreća.

Francis Scott Fitzgerald: Veliki Gatsby

Mala knjiga o najvećoj lovi i najvećim tulumima, koja je pritom i najveća literatura. Misteriozni Jay Gatsby polako otvara vrata svojeg svijeta u kojem, barem kad gledamo površinu, dokoličare bogatuni s Long Islanda. Doduše, Gatsby se ne uklapa do kraja. Iako mlad, on je „self-made“, nije „old money“, komunicira čak i s „nižim“ klasama, čak se i iskreno zaljubljuje i ta ljubav će ga koštati oho-ho. Roman je izvrsno napisan i beskonačno zanimljiv već i po sadržaju, po tome što otkriva vrata nevidljivog svijeta koji nam kroji živote. No, on nosi i ultimativnu atrakciju – djelo je „s ključem“ i inspiracija za njegove junake bili su stvarni likovi, „socijaliti“, „nasljednici“ ili „personifikacije američkog sna“ – to su njihove profesije. Nakon što ga u hipu pročitamo zabavi nije kraj – treba otkriti tko je tko u stvarnom životu?

David Mitchell: Atlas oblaka

Jedini autor na ovom popisu za kojeg sigurno znam da je živ i jedini za kojeg sam još tokom čitanja njegovog romana znao da će se naći na mojoj listi najomiljenijih knjiga. Ova distopija, zastrašujuća i zadivljujuća, perverzno je imaginativna, strukturirana čvrsto poput tamnice, i u jednom i u drugom aspektu superiorno inteligentna. Pacifički paraziti izjedaju mozak, klonirane konobarice hrane se šamponom dobivenim iz tijela njihovih recikliranih kolegica, jedna od njih slučajno postaje božanstvo onih koji su regresirali u primitivna plemena nakon propasti civilizacije. Vjerojatno ste gledali film s Halle Berry i Tomom Hanksom, ali topla preporuka – pročitajte i knjigu. Izdavači mojeg romana ujedno su i hrvatski izdavači Davida Mitchella – pa je ispalo da je on također i jedini pisac s ove liste s kojim sam bio na večeri.

Fritz i Laura Perls: Ego, glad, agresija

Proteklih godina pohađao sam specijalistički studij psihoterapije i najviše čitao knjige iz ovog područja. Perls bio je njemački liječnik na fronti u 1. svjetskom ratu, nagledao se krvi i masakara za nekoliko života. Nakon rata svjedočio je usponu nacističke diktature. Kao Židov pobjegao je u Južnu Afriku, i ondje zatekao drugu diktaturu – apartheid. Odande se preselio u Argentinu i treću diktaturu – peronizam. I zatim u SAD, gdje je vladao makartizam, četvrta diktatura. Nakon klaonice „velikog rata“ i iskustva s četiri totalitarizma 20. stoljeća, osnovao je najhumanističkiju od svih psihoterapija – Gestalt terapiju. Ova knjiga, koja je doduše danas već pomalo zastarjela, opisuje njezina načela. Dva poglavlja napisala je i njegova tadašnja supruga Laura, i iako nije potpisana kao ko-autorica, svejedno je ovdje navodim.

William Shakespeare: San ivanjske noći

Blesava, simpa, zabavna, briljantna priča zaljubljenim klincima, čarobnim napitcima, kapricioznim vilama i vilenjacima za najkraće, najburnije i najljepše noći u godini – noći kada počinje ljeto. Tekst je moderan, seksi, kao da je pisan danas, matematički precizan u svojim ljubavnim rotacijama koje će se do kraja zaokružiti tako da se svatko nađe na pravom mjestu i da ljubav pobjedi. U kombinaciji antičkih protagonista s jedne te vila i vilenjaka s druge strane, jedini i drugi ipak non-stop plešu granicom tuđeg svijeta – ljudi vilinskog, a vilenjaci ljudskoga. U toj igri stvarnosti i prikaza, koja je i iskrena i lažna, i zavodljiva i odbacujuća, i njegujuća i okrutna, kao da se oslobodilo neko golemo pagansko slavlje života, spontano i samorazumljivo seksualno, snažno i – autentično. Tu bismo i danas imali što naučiti. 

Henry David Thoreau: Walden ili život u šumi

Ur-tekst o prvom, recimo, sistemskom eksperimentu s onim što danas zovemo održivim življenjem. Sredinom 19. stoljeća u SAD, autor je sam, u šumi, u blizini jezera, za svotu koja bi danas iznosila oko 6000 kuna, od recikliranih materijala sagradio – hipsterskim rječnikom rečeno – „tiny house“. Kolibicu od 13.5 kvadrata u kojoj je živio 2 godine, dva mjeseca i 2 dana, proizvodeći na zemlji sam hranu (vegetarijansku), te obavljajući neke sitne fizičke radove po okolnim selima. I bilježeći sve što se događa, te svoje refleksije o važnosti šume i prirode, iz pozicije osobe s klasičnim i humanističkim obrazovanjem. Pohvala skromnosti i zazor od nepotrebnog rasipanja, ovo je knjiga čija aktualnost raste u doba klimatskih promjena, suša i poplava, oluja i požara. Bilo bi dobro povesti se za ovim primjerom.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here