Viktor E. Frankl

Čovjekovo traganje za smislom

Nakladnik: Planetopija

Zagreb, listopad 2010.

Doista dobra knjiga nauči me više od onoga što samo pročitam. Moramo je odložiti i početi živjeti po njezinom nagovještaju…Ono što sam započeo čitanjem, moram dovršiti djelom.

  • Henry David Thoreau 

Većina nas u nekom trenutku života sebi postavi pitanje o smislu života i boravka na ovom malom plavom planetu. Filozofi, teolozi, psihijatri i ostali znanstvenici na postavljeno pitanje nude različite odgovore, ali se većina slaže kako ne postoji univerzalni odgovor koji bi zadovoljio svakog pojedinca. Postoje različita rješenja koja polaze od stava kako je sve bez ikakvog smisla do onoga kako u svemiru vlada savršeni sklad i kako svako živo biće ima određeni smisao svog postojanja.

Ako vas muče ovakva pitanja, svakako morate pročitati knjigu Čovjekovo traganje za smislom autora Viktora E. Frankla (1905. – 1997.), poznatog i vrlo cijenjenog psihijatra i neurologa, koji svojim iskustvom svjedoči kako je u nevjerojatnim uvjetima sužanjstva, progona i torture u koncentracijskim logorima kroz patnju pronašao smisao postojanja, spasio se od očaja i sačuvao život. Njegova logoterapija (logos je grčka riječ za smisao) postala je poznata kao treća bečka psihoterapijska škola. Knjiga, koju vam predstavljam, prodana je u milijunima primjeraka i proglašena je jednom od deset najutjecajnijih knjiga u Americi.

Ovdje nema potrebe razglabati o logoterapiji kao pravcu u psihoterapiji; to ćete lako pronaći i pročitati u literaturi ili, pak, na danas sveznajućem i svemogućem internetu gdje su nam informacije stalno dostupne, samo treba željeti i htjeti znati. Dakle, u knjizi ovaj vrsni psihijatar opisuje osobno iskustvo iz koncentracijskih logora i kako je unatoč poniženju i patnji, uspio reći da životu. Ova nas knjiga uči i oplemenjuje. Stvara se osjećaj neugode kada shvatimo kroz kakav jad, poteškoće i osobnu tragediju pojedinac prolazi i tu priču onda uspoređujemo s vlastitim životom. Ujutro ustajemo iz ugodnog kreveta, odlazimo u kupaonicu, imamo toplu i hladnu vodu, ovisno o navikama, doručkujemo, obavljamo ostale poslove koji slijede, često gunđajući, ljutimo se na vlastitu egzistenciju, jednostavno nismo zadovoljni zbog ovog ili onog razloga, crnim mislima uvjeravamo sebe kako je život težak, pa nas i najmanji nepredviđeni događaj izbaci iz uobičajene kolotečine. Ljutimo se na prijatelje, djevojku, suprugu, djecu, punicu, roditelje, prijatelje ili koga već imamo. Koji je razlog tome? Kada bolje promislimo, sasvim je nebitan.   

Frankl opisuje jutarnje ustajanje u logoru: Najmučniji trenutak u dvadeset četiri sata logoraškog života bilo je buđenje, kad bi nas, još u noćni sat, tri prodorna zvižduka nemilosrdno iščupala iz umornog i čeznutljivog sna. Tada bismo započeli hrvanje s mokrim cipelama u koje jedva da smo mogli nagurati izranjavanja i otekla stopala. Slijedilo je uobičajeno gunđanje i prigovaranje zbog sitnih problema, kao što je pucanje žice koja je zamjenjivala vezice. Jedno sam jutro čuo čovjeka, kojeg sam poznavao kao hrabrog i dostojanstvenog, kako plače kao dijete što je i on sad morao bosonog marširati po snijegu jer su mu se cipele stisle pa ih više nije mogao obuti. I u tim jezivim minutama nalazio sam malu utjehu; u komadiću kruha koji sam izvlačio iz džepa i žvakao potpuno zaokupljen zadovoljstvom.   

Vrijednostknjige nije u opisivanju patnje, torture i ljudske zloće, nego u njezinom terapijskom djelovanju na čitatelja, svaka stranica, riječ i rečenica oplemenjuju na jedan poseban način, nemate osjećaj mržnje, iako bi autor itekako imao razloga mrziti jer su njegovi otac, majka, brat i supruga umrli u logorima, jer je izgubio sve što je imao i posjedovao, jer su ga bez ikakvoga razloga terorizirali, mučili i doslovno gazili.      

Način na koji čovjek prihvaća sudbinu i svu patnju koju ona donosi sa sobom, način na koji nosi svoj križ, pruža mu golemu priliku – čak i u najtežim okolnostima – da svojem životu da dublje značenje. Može ostati hrabar, dostojanstven i nesebičan. Ili, u nemilosrdnoj borbi za samoočuvanje, može zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i ne biti ništa više od životinje. Ovdje se čovjeku pruža prilika da iskoristi ili propusti mogućnost da dosegne moralne vrijednosti koje mu teška situacija pruža. I to odlučuje je li dostojan svoje patnje ili ne.    

Kod Frankla, bez obzira na patnju, oduševljava sveprisutni optimizam koji zrači u svakom trenutku, knjiga ima literarnu i filozofsku vrijednost. Frankl citira Nietzschea: Onaj koji ima zašto živjeti, može se nositi s gotovo svakim kako.

Patnja nije besmislena, samo je u pitanju odabir; moguć je preobražaj osobne tragedije u pobjedu, preokretanje vlastitog neugodnog položaja u ljudsko dostignuće: Zatvorenici su bili prosječni ljudi, no neki su barem, izborom da budu dostojni svoje patnje, dokazali da je čovjek sposoban izdignuti se iznad svoje izvanjske sudbine.

Frankl ne odgovara na pitanje što je smisao života, nego nam pokušava pomoći kako bismo i mi pronašli svoj smisao života. Na to je pitanje teško odgovoriti. Zato što se smisao života razlikuje od čovjeka do čovjeka, iz dana u dan, iz sata u sat. I stoga nije važan smisao života općenito već smisao života određenog pojedinca u danom trenutku. Frankl zaključuje kako je smisao života u odgovornosti, tj. odgovornost je bit ljudskog postojanja.

Iskreno preporučujem ovu knjigu; ona ima svoju književnu i filozofsku vrijednost, nju ne možete posuditi, nego morate imati u svojoj biblioteci i uvijek za njom posegnuti kada vam je teško, kada mislite kako je sve gotovo i besmisleno, kada izgubite vjeru u svoje najbliže, sebe, prijatelje, posao koji radite, ova knjiga je antidepresiv u doslovnom smislu; ona će vas spriječiti da posegnete za bilo kojom tabletom koja vam samo privremeno može odagnati loše misli. Ovaj bih osvrt završio posljednjom rečenicom u knjizi: Vrhunsko iskustvo za čovjeka koji se vratio kući predivan je osjećaj da se, nakon svega što je propatio ne mora bojati više ničega – osim Boga.  

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here