Marko Vodopija slijedio je svoj osjećaj i pri izboru studija i pri odluci gdje će živjeti. Bez straha je odabrao povijest kao svoj životni poziv, a nakon diplome se vratio u zavičaj. Danas je kustos u Muzejima i galerijama Konavala. Uživa u svom poslu, a kad se umori od računala i proučavanja povijesnih dokumenata, odmara se u docu s motikom.

Marko Vodopija rođen je 1993. u Zagrebu. Osnovnu školu završio je u Cavtatu. Usporedno je pohađao , Klasičnu gimnaziju i glazbenu školu u Dubrovniku, a na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu diplomirao je povijest, specijaliziravši se za antiku i srednji vijek. Radi u Muzejima i galerijama Konavala kao kustos. A što ga je privuklo baš povijesti?

– Povijest me oduvijek zanimala, ali dugo je bila tek jedna od znanosti koju sam želio više upoznati. Što više, u osnovnoj i na početku srednje škole više su me privlačile prirodne znanosti, ali do četvrtog razreda nekako mi se situacija sve više iskristalizirala. Povijest kao znanost nudi istraživanje uvijek novih stvari i promišljanje. Tako, ako i po nekoliko puta pročitate isti dokument, u njemu se može otkriti nešto novo, neka informacija koja vam je promakla, ili je niste smatrali  važnom. Također, povijest treba promišljati, što me posebno privuklo jer neki problem nije trebao biti riješen isti tren, nego je to neprekidni proces i vaša početna ideja rješenja može se bitno razlikovati za nekoliko mjeseci ili godina.

Koja područja vas posebno zanimaju?

– Svako povijesno razdoblje ima svoje čari istraživanja. Ipak, najviše me zanima srednji vijek, što je vjerojatno povezano s odrastanjem u blizini fenomena kao što je Dubrovnik. Dijelom se tu dogodio i proces eliminacije jer za bavljenje antikom uglavnom trebate biti i arheolog. S druge strane, u novovjekovnoj povijesti za otkriti površinu problematike trebate dobro poznavati barem četiri strana jezika, dok je u srednjem vijeku većina dokumenata na latinskome. Novija povijest me kao i većinu laika nekada jako privlačila, ali čini mi se da je još uvijek prejak upliv dnevnopolitičkih faktora te na tržištu rada ima jako puno kolega koje se bave 20. stoljećem.

Vaš diplomski rad je proglašen najboljim na Festival povijesti – Kliofest. O kakvoj se točno nagradi radi?

– Festival povijesti – Kliofest, koji djeluje od 2014. godine, popularizira povijest među širom populacijom, a svake godine dodjeljuje i priznanja u nekoliko kategorija za bavljenje poviješću. Prva kategorija je diplomski rad, od kojih se na nivou Hrvatske biraju prema stručnoj komisiji dva najbolja, jedan iz novije povijesti i jedan iz starije. Tako je na neki način i moj rad odabran za 2019. godinu.

O kojoj ste temi pisali ?

– Budući da sam se čitavo školovanje vodio idejom „kampanja je majka znanja“ što bi često rezultiralo slabijom ocjenom od stvarno stečenog znanja, odlučio sam „prožvakati“ diplomski što je bolje moguće. To možda objašnjava zašto sam rad pisao dvije godine. Do pisanja rada došlo je zahvaljujući jednom kolegiju na kojem mi se svidjelo spajanje srednjovjekovnih dokumenata i Excel tablica, odnosno stvaranje baze podataka za brži i jednostavniji pregled. Cilj rada bio je proučiti obrtnike u Zadru sredinom 14. stoljeća. Temu sam odabrao jer se tek posljednjih dvadesetak godina ta problematika počela sustavnije proučavati, ali su se neki zaključci naslanjali na već dijelom odbačene ideje.

Nakon studija vratili ste u Dubrovnik. Mogli mladi nakon studija ostaju u Zagrebu. Jeste li se i Vi dvoumili o povratku?

– Promišljanja je naravno bilo. Tadašnja djevojka, a danas supruga, je iz Zagreba, većina prijatelja i to onih koji su iz Dubrovnika je odlučila ostati u Zagrebu, a činilo se i da ću jednostavnije naći posao. Ipak, na neki način mi je previše nedostajao zavičaj i vratio sam se u Konavle u nadi da će možda biti nekakvog posla.

Šire dubrovačko područje izrazito je orijentirano prema turizmu, je li vas, uvjetno rečeno bilo strah da se nećete uspjeti zaposliti su struci?

– Ne bih rekao da turizam ima previše veze sa zaposlenjem u struci. Veći problem je malo tržište rada, odnosno broj stanovnika županije ograničava broj osnovnih i srednjih škola, a institucije kao što su muzeji ili arhivi zahtijevaju tek određen broj ljudi. Tako se ljudi često prestraše da će morati čekati dok netko od kolega ne pođe u mirovinu. Mislim da većina ljudi nakon studija ima određenu dozu toga straha. Nisam se previše time zamarao jer sam bio spreman i kako bi rekli „kopati kanale“ ako treba za preživjeti. Mislim da ne treba ići sa stavom „diplomirao sam i očekujem posao u struci“ jer svaki posao koji radite srcem je dobar. Na sreću, dobio sam posao u struci, a kanale kopam samo iz hobija.

Danas radite kao kustos povjesničar u Muzejima i galerijama Konavala.

– Tako je. Cijela priča je zapravo jako neobična. Kao i većina povjesničara, tražio sam hoće li me neka škola uzeti na stručno osposobljavanje, ali je ravnateljica Muzeja i galerija Konavala tada okupljala mladi tim. Kako se jako mali broj visoko obrazovanih u humanističkim znanostima vraća u Konavle, brzo se za to dozna. Ukratko, u MigK tada nisu imali nekoga tko je završio povijest i trebala im je takva osoba, a ja sam bio nezaposlen i došao na razgovor.

Nakon par godina posla u struci, jesu li ispunjena vaša očekivanja, odnosno koliko se zapravo razlikuje studiranje povijesti i bavljenje poviješću?

– Rad u muzeju je bitno različit od studija povijesti, jer uz bavljenje poviješću treba odraditi i posao nevezan za moje osnovno područje. Naravno, kod istraživanja neke teme i pisanja o njoj zapravo nema većih razlika, metodologija je ista.

Muzeji bi trebali biti mjesta čuvanja tradicije i kulturne baštine, ali i okupljanja zajednice. Smatrate li da su Muzeji i galerije Konavala to uspjeli postići? 

– Malo mi je teško objektivno davati zaključke o radu u koji sam sam upleten. Ipak, smatram da je čuvanje baštine i uključivanje zajednice svakodnevni proces i da sve kolege iz Muzeja i galerija Konavala ulažu veliki trud da se to postigne. Naravno, taj proces nikad ne prestaje i dovoljno je da samo jednu godinu to zanemarite da sav trud bude uzaludan. Prema vanjskim vrednovanjima Muzeji i galerije Konavala rade vrlo dobar posao u uključivanju zajednice u očuvanje baštine, ali ponavljam to je svakodnevni proces.

– Povijest i posao u muzeju promatram kao hobi, odnosno ono što volim. Svi imamo u životu dana kada nam je svega dosta i mislimo da je sve uzalud, ali na sreću to se rijetko događa. Jedino što je stvarno mukotrpno u muzejskom radu je turistička sezona. MigK brine o tri muzejske jedinice, Mauzoleju obitelji Račić i Odjelu općih poslova, što je pet lokacija, a samo nas je 14 što znači da smo razvučeni na sve strane.

Vrednujemo li dovoljno našu povijest, baštinu, tradiciju? Jesmo li kao zajednica svjesni blaga koje nam je povjereno na čuvanje?

– Kao društvo, a pogotovo na širem dubrovačkom području, brinemo o baštini i tradiciji. Velik broj ljudi se sve više zanima za povijest. Ipak, ovo je proces dugog trajanja i nekad naiđe na zastoj. Usprkos stalnom trudu svih kulturnih djelatnika, nađe se pokoji pojedinac za kojega su povijest, baština i tradicija nebitni. Na sreću, devastacija spomenika i povijesnih znamenitosti se sve rjeđe događa.

Tijekom pandemije pokrenut je blog „Samonikle priče iz Konavala“, u čijem kreiraju i vi sudjelujete? Jeste li očekivali da će blog tako zaživjeti?

– Kad je pandemija zatvorila vrata muzeja, ostali smo bez povezanosti sa zajednicom i na sastanku stručnih djelatnika smo razmotrili što možemo učiniti po tom pitanju. Došli smo do zaključka da bi kratki tekstovi o nekoj temi mogli očuvati tu povezanost barem preko društvenih mreža i interneta. Tako su nastale „Samonikle priče“, podijeljene u one iz muzejske struke i one iz prirode. Gotovo svi stručni djelatnici sudjeluju u kreiranju bloga i zbog toga su teme raznovrsne i iz različitih gledišta. U početku smo svi mislili da će blog uspjeti u Konavlima i eventualno u županiji, ali tijekom prve godine imali smo sve više čitatelja iz ostatka Hrvatske i svijeta.

Nedavno ste u Kući Bukovac održali predavanje na temu Bukovčeva Cavtata. Koliko kao povjesničar, jer često se povjesničare percipira kao „knjiške moljce“ koje u nekom sobičku iščitavaju dokumente, volite neposredan kontakt s publikom?

Vodopija je nedavno u Kući Bukovac održao predavanje Povijesni kontekst Bukovčeva Cavtata”, izvor: Muzeji i galerije Konavala

– Velik dio povjesničara zapravo voli pričati i publika im ne predstavlja problem, ali to zahtijeva tihi rad „knjiškog moljca“. Drugim riječima, čitanje, promišljani i još čitanja omogućuje kontakt s publikom jer dobro predavanje se može postići tek kada rečenice same od sebe izlaze, a ne da ih čitate s prethodno napisanog teksta. Naravno, ovo se nekada zna obiti o glavu pa završite u digresiji, zbog čega je dobro imati i napisani plan izlaganja.

Pripremate i jednu zanimljivu izložbu koja bi uskoro trebala ugledati svijetlo dana – izložbu o konavoskom iseljeništvu? Zbog čega ste se odlučili baviti tom temom i što se prilikom kreiranja postava, odnosno istraživanja otkrili. Možete li s nama podijeliti poneku zanimljivost?

– Konavosko iseljeništvo je jako važan faktor u životu Konavala u posljednja dva stoljeća. Prije pandemije nastao je plan da se otvori poseban muzej na tu temu. Nažalost, pandemija je taj plan zaustavila, barem na kratko vrijeme i izložba je zapravo „utješna nagrada“. Već se velik broj domaćih znanstvenika, ali i iseljenika počeo baviti ovom problematikom i za razliku od prije 20 godina danas postoji znatna literatura upravo o iseljenicima iz Konavala. Izložba je koncipirana na prikazu situacije u Konavlima u 19. stoljeću, putovanja i dolaska iseljenika na odredište te povezanosti s Konavlima koja je ostala. Neka zanimljivost? Osobno mi je jako bio zanimljiv podatak da je većina Konavljana u SAD putovala preko Francuske i Njemačke, a ne preko Trsta, najveće austro-ugarske luke. Također, parobrode kompanije su zapošljavale ljude koji bi reklamirali njihovu firmu po europskim selima (na lokalnim jezicima). Ti zaposlenici bi seoskim mladićima govorili o bogatstvu koje mogu zaraditi u inozemstvu, nakon čega se bez problema mogu vratiti kući. Naravno, ovaj marketinški trik upotrijebljen je jer su zaposlenici dobivali određeni postotak za svaku prodanu kartu s njihova područja djelovanja.

Školska godina je pri kraju, uskoro kreću ispiti državne mature, što bi poručili onim maturantima koji se možda premišljaju upisati studij povijesti ili ne?

– Ukratko, upišite ono što volite, a ne ono što je trenutno najcjenjenije. Trudite se što bolji biti u tome što volite i jednoga dana će vama se to isplatiti.

Načuli smo da vas zanima poljoprivreda i da se s njome bavite u slobodno vrijeme. Jesmo li dobro slušali?

-Većina djece iz Konavala se od malena odlično snalazi u „baštini“ i pomaže roditeljima. Neki to zavole malo više, pa im to postane hobi. Jako mali broj ljudi iz našeg kraja danas živi od poljoprivrede, više se bave time iz ljubavi. Osobno se malo „igram“ po docima nakon posla jer osam sati za računalom traži neku fizičku aktivnost u slobodno vrijeme. Također, kako sve više živimo u razdoblju GMO-a, umjetnih gnojiva, pesticida i herbicida, ljudi počinju uviđati vrijednost onoga što sami proizvedu ekološki. Naravno, ne možete potpuno utjecati na sve svjetske zagađivače, ali barem im ne treba doprinositi. Lijep je i osjećaj kada sami nešto posadite i od uroda imate za odnijeti prijateljima nešto što znate da nije „kemija.“  

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here