Svašta se krije u ljudskim glavama, to je istina i nikad ne možemo znati što netko misli,  jer čak i ako želi reći istinu najvjerojatnije to nije u stanju. Umjetnost je velikim dijelom pokušaj da se pokaže istina, njih ima mnogo, kako je rekao Meša Selimović, i ne slažu se uvijek između sebe. (55)

Napisala: Marjana Leventić

Za vrijeme trajanja Europskog prvenstva u nogometu junakinja romana ustanovljuje da je trudna s mužem s kojim ne želi imati dijete (možda ni vezu), abortira bez da ga je informirala o tome, ponekad kuha, prestaje jesti meso, čisti, zadirkuje časne sestre, hoda, putuje, pliva.

Ne zove se Marta, možda se zove Vesna, kaže da ima smeđu kosu i plave oči i da je privlače mjesta na kojima je boravila kao dijete, na krevetu ima štipaljkom zakačenu reprodukciju Annunziate (Navještenje Djevici Mariji), u dometu oka: svoje cipele, knjige, kućni mantil, svoje začine, svoju šalicu za kavu i svoju kavu u njoj i svoju Bibliju.

Ona sakriva kantu za polijevanje koja stoji u dvorištu samostana preko puta kojega stanuje i promatra jesu li je časne sestre pronašle; dan iza brižno spravljen i spakiran kolač od višanja odnosi pred vrata samostana i opet promatra, hoće li ga tko uzeti. 

Ona iskazuje sklonost k mitskom, ritualima, duhovnom životu, zvonima, romaničkim samostanima i istovremeno odbojnost prema religijskom, katoličkom okviru i njegovim pripadnicima koji „posjeduju“ te za nju važne stvari i kojima, zbog licemjerja koje doživljava od njih, ne želi pripadati: „Definitivno ne volim nastrojene duše. Naravno da nije ugodno naći se uvezan u čvor s nečim što smatraš greškom. Matricom. Biti zdjela za matricu.“ (27)

Nije jasno je li neželjena trudnoća, odnosno abortus, s početka priče okidač neke psihološke promjene junakinje. Mi o njoj ne znamo ništa prije tog događaja, samo se da naslutiti da se ne snalazi u stvarnosti,  pogotovo kad ona nosi promjene.

Zabrinutost pred svakom mogućom promjenom, makar ona bila i promjena na bolje, paralizira me kao kada stojim pred potokom koji moram u dva koraka preskočiti, a ne mogu se pomaknuti i ne znam kojom nogom kročiti i hoću li u sljedećem trenutku skliznuti, pasti i sjediti slomljene noge u vodi koja teče. Sposobnost da osjećam bol koja se još nije dogodila čini me nategnutom sjenom. Idem na živce samoj sebi takva neodlučna, zabrinuta i slaba.“ (9)

Takva, u svijet u kojem ne osjeća da pripada, ne želi dovesti dijete.

A onda kao da ukazuje na izbor obrambenog mehanizam kojim će se poslužiti da se obrani od nemoći koju osjeća pred promjenama kaže: „Lako bi se moglo dogoditi da jednoga dana svi počnemo jedni drugima toliko ići na živce da jednostavno počnemo prešućivati bitne stvari u životu. Apstrahirati, zaobilaziti, preskakati, ne govoriti istinu ni prijateljima. Namjerno zadržati za sebe. Postati sitni gadovi kao da je život  neka igra koja nema veze sa stvarnim, nego u njoj možeš raditi što te volja, glumiti, izvoditi nešto drugo nego što si uistinu.“ (10)

U nastavku priče lako je pronaći elemente u kojima je vidljivo njezino poigravanje s ostalim s likovima priče, kao i s čitateljem koji postaje sudionikom igre, može osjećati kao da mu se povjerava a u sljedećem trenutku, da i od njega nešto skriva i njime manipulira.

Mi smo se rodili s perspektivom krletke. Kažu mi za pisanje: „Nađi uporište u stvarnosti!“ Kao da mi kažu: „Nađi uporište u živom blatu. (8)

Sebe osjeća u prostoru, van društvenog konteksta: na mjestima koja je vežu s djetinjstvom, u sjedenju na klupi i promatranju prolaznika, plivanju. Iznimke se dogode, poput trenutka spontanog, ljudskog razgovora sa ženama u pošti.

U nametnutoj stvarnosti se ne snalazi, ne može (nije joj privlačno) ispuniti je na očekivani način, osjeća ispraznost, što ipak ne znači da osjeća i strah od praznine. „Kao što sam rekla, ako definiramo stvari lakše ćemo se suočiti s njima. Pa i s tom prazninom koja je sastavni dio svemira. Koliko je dana, toliko je noći. Koliko punine, toliko i praznine. Možda se sve vrti oko straha, ali zašto ja onda nisam prihvatila puninu.“ (62)

Strah od praznine, horror vacui, možda je više svojstven društvu u kojem živi?

„Znači to je strah pred pustim, jednoličnim, besciljnim, neosmišljenim životom. Je li zbog toga nogomet? (62)

Upravo Europsko prvenstvo u nogometu, tanku crtu takozvanoga stvarnoga svijeta, Aras postavlja kao okvir za isječak života protagonistice i baš taj okvir drži da priča ne iscuri preko ruba istoga u koji autorica, pišući u prvom licu, uvlači čitatelja. Nogometno prvenstvo i politička farsa koja se istovremeno događa blješte umjetnim svjetlom i stvaraju privid stvarnosti, junakinjin lik titra, pojavljuje se i gubi, neuhvatljiv je i koliko god se naprežemo, ona izmiče.

No, opet, pitam se: zar nije ona takva, nestalna i nestvarna, stvarnija od stvarnosti koja je okružuje? Povlačeći se u svoju staru kuću u kojoj je provela djetinjstvo i u kojoj osjeća da postoji, ona ostavlja dojam rezignirane osobe; Petru (mužu) se obraća kratkim rečenicama ili šuti. No, šutnjom ona upravlja situacijom, bilo da se brani, osvećuje ili se samo poigrava.

Osjećaj nepripadanja društvu u kojem živi i osjećaj nemoći da legalnim sredstvima utječe na promjene, njezinu borbenost usmjerava u oblik pasivne agresivnosti, ili kako ona kaže, u jednom je trenutku njezina „borbenost  prešla u ilegalu i pretvorila se u miša koji smišlja kako podvaliti grešku u taj nametnuti sistem koji je u jednom trenutku proizveo bol.“ (20)

Dok se junakinja nametnutoj stvarnosti  suprotstavlja šutnjom i sitnim diverzijama,  glas pripovjedačice poput sirenskoga je zova: rečenice su zamamne, bogate, raskošne, pametne, imaju moć stvarati atmosferu i oblikovati prostor. Omađijan njima čitatelj se sunovraćuje u njezin kaotični svijet i od tamo traži izlaz ili smisao.

Kao što ponekad nova lica ljudi povežemo s već poznatima, tako često biva i s knjigama. Osjećaji poznati iz iskustva čitanja Carollove Alise u zemlji čudesa, Sartreove Mučnine i Vegetarijanke južnokorejske spisateljice Han Kang, pripremile su me valjda na čitanje ovoga romana, pa se nisam potpuno izgubila.

Horror vacui Staše Aras uznemirit će svakoga čitatelja i to na drugačiji način. Pokušavajući se povezati s junakinjom, izoštriti titrajuću sliku, povezati oprečne činjenice, mnogi od nas praznine će popunjavati svojim pričama. Naravno, ako prestrašimo se praznine.

(Ili u slučaju da zbog koincidencije, o ovom romanu odlučimo napisati osvrt.)

IZVOR: Dubrovačke knjižnice

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here