Elbrus je najviši europski i kavkaski vrh s 5642 metra visine. To je neaktivnivulkan, smješten na zapadnom Kavkazu, u ruskoj autonomnoj republici Kabardino-Balkarija, nekoliko kilometara od granice s Gruzijom. Elbrus ima dva vrha: istočni i zapadni. Zapadni vrh je i najviši, odnosno 5642 metra, dok je istočni nekoliko metara niži, tj. 5621 metar. Iako tehnički uspon na vrh nije prezahtjevan, Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih svjetskih planina. Na Elbrusu je 2004.  godine poginulo 48 penjača – čitamo na Wikipediji opis vrha na koji se nedavno popeo, ali i sretno s nje sišao, naš sugrađanin, planinar Albert Gregov Grunf. “Počastio” nas je svojim putopisom s tog puta na velike nadmorske visine, te poniranja u osobne dubine. Kao što je i sam zapisao, ovaj je uspon posvetio tek rođenoj djevojčici svojih prijatelja.

Napisao: Albert Gregov (Grunf)

U Mineralnie Vodi nas je dočekao Miško (Tko to tamo peva). Premda je bilo oko dva ujutro i naše je putovanje već trajalo preko 24 sata razbudili smo se trenutno. „Ovaj vozi kao Miško“ sam trenutno izbacio iz sebe nakon što je šofer počeo rezati bogene neumoljivo poput Nika Pulića u najboljoj formi, nadimak se uhvatio isti moment.

Iza nas je ostao beogradski i istanbulski aerodrom, iza mene i tivatski kao i dionica autom iz Grada u koju sam se uputio u tri ujutro prethodnog dana. Bio sam uzbuđen i jedva čekao zakoračiti u rusku avanturu koju sam već lani prijavio ali se radi Covida tad nije dogodila. Sad se događala, ali uz punu fasciklu dokumenata. Vize, potvrde, garantna pisma, termovizijske provjere bez obzira na cijepljenost plus posebno zadovoljstvo u razgovoru s mladom službenicom policije koja mi se obraća imenom u „sve mi znamo Alberte“ tonu. Ona meni na ruskom kojeg ne znam, ja njoj na engleskom kojeg ne zna ona.

Nema veze, sad smo tu. U Terskol stižemo oko pet ujutro u svitanje i svjedočimo koliko je Kavkaz impresivan masiv. Trio gradića od našeg interesa Terskol, Cheget i Azau se nalaze na glavnom putu koji prolazi kroz Karabadako-Balkarsku regiju koja se nalazi na jugozapadu Rusije blizu Gruzijske granice, a na pola puta između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Cesta ide u očitoj klimatskoj granici vrhova preko 4000m tako da su s jedne strane snježni a s druge zeleni vrhovi. Sve je tako ogromno, nepregledno i izaziva divljenje od kojeg zaboraviš disati.

Nakon kratkog odmora obilazimo obližnji Cheget kojeg najviše pamtim po legendarnim obračunima s babuškama na pijaci koje te uvjere da si dobio odličan skonto. Nisi, pretplatio si, ali nema veze. Cijeli dio je više ruralni nego urbani i mi smo kao turisti poprilično egzotični. Sve je puno ruskih planinara i trekkera, na njih deset bar šest imaju na sebi nešto maskirno. Većinom su nekako tvrdi u komunikaciji, očito su godine tvrdog uređenja ostavile trag koji će u njima živjeti jako dugo. Tamo se skoro svaki službenik ponaša otprilike kao Ilija Čvorović (koji je to film valjda znate). U Rusiji upozorenja za nošenje maski imaju slike ministra policije koji te hladno gleda, ajde je ne nosi. Slatko.

Dan drugi počinju pripreme. Na rasporedu je prvi aklimatizacijski uspon kad penjemo dio planine Cheget s polaznom točkom na oko 2000m a završavamo na oko 3400m visine. Dužinski oko 12km, za prvo razgibavanje optimalno.

Dan treći je na redu drugi aklimatizacijski uspon kad idemo u smjeru Obsevatorie Pik Terskol kojeg visinski prelazimo još nekoliko stotina metara. U konačnici smo savladali oko 1300m visine ali zato preko 22km dužine. Vodopadi koje vidimo Devich i Kosy su ljepota prirode u svom najboljim izdanjima. Tu nas je atmosfera nagradila od jakog sunca do magle, hladnoće i kiše. Naporno, ali jako korisno.

Dan četvrti je dan kad idemo u sam Elbrus. Elbrus je s 5642m najviši vrh Europe, u biti neaktivni vulkan. Penjemo se relativno kratko s polazne točke prema planinarskom domu Pryut 11 koji se nalazi na 4050m. To će nam u idućim danima doslovno biti dom. Visina se već poprilično osjeća, kretnje i disanje nam postaju jako usporene, glava boli u drugoj prostoriji.

Noć protiče u snježnoj oluji koja se ujutro nešto smiruje točno toliko da u treću završnu aklimatizaciju idemo pod zimom, vjetrom i snijegom. Točno na granici adrenalinske ugode i neugode. Penjemo se na gornju policu Pashtuhove stijene gdje na nekih 4600m boravimo otprilike oko 20 min. Maksimalno koliko je neumoljivo pothlađivanje dopustilo.

Šesti dan je dan za maksimalni relax, odluka je pala da na završni uspon krećemo oko ponoći. Vremenska prognoza je poprilično dobra za uspon i svi smo uzbuđeni. Kao i svi iz tima osjećam laganu tremu, ali to je normalno čak i poželjno. Dan kad se prestanem tako osjećati bit će dan kad ću pokloniti i rasprodati svu opremu.

Nakon dijela noći gdje smo jedva uhvatili par sati sna u nekoliko rata, krećemo. Vrijeme je 00,15. Beskrajno nebo iznad je prepuno zvijezda i ugođaj je savršen, ali neki članovi već imaju probleme što je također očekivano. Hrabrimo se, tu ne postoje nacije, spolovi ili ograničenja kojim inače robujemo. Tu smo jedno.

Napredujemo u uigranom ritmu dosta kompaktno. Vodič Radomir M. lijepo kontrolira situaciju i neophodno samopouzdanje raste. Način na kakav te netko vodi kroz uspon je od krucijalnog značaja. On to radi jako dobro, ima drugačiji stil nego Raša iz Turske i Irana od ranije, ali podjednako kvalitetno.

Svitanje oko 5 kao i uvijek prije, smo jedva dočekali. Kad nam se počelo crveniti iza leđa znak je da treba skidati slojeve, prelazak je na srednje debele rukavice i kape kapuljače. Tu smo već savladali jako dugačak relativno strmi uspon i već smo poprilično prešli 5100m visine. Tu nas iza čeka dugačka traverza (u planinarskom žargonu prečnica) na kojoj ja imam laganu krizu uz neizostavan unutarnji monolog Što tebi ovo treba, Kretenu, Budalo, Nikad više itd. Dosadno, znam.

Oko 8 stižemo na sedlo između dva Elbrusova vrha. Vidici su toliko spektakularni da doslovno doživljavam duhovno iskustvo. Nekome to može zvučati kao da sam puk’o glavom, ali me naravno nije briga. Povezanost koju osjećam s prirodom i unutarnjim Ja kao i istovremeni osjećaj svoga beznačaja i značaja se jednostavno ne može opisati, to treba okusiti. Razmislite da li biste htjeli takvo iskustvo, izaziva ovisnost.

Tu već poprilično kreće druga krajnost u prirodi, sunce nas toliko prži da imaš osjećaj kako si zamrznut stavljen u mikrovalnu. Koža ti doslovno gori, neovisno koliko na njoj slojeva ima. Istrošeni smo poprilično, ali se valjda nismo toliko napatili da ne bi pokušali savladati završni strmi dio koji te kad kreneš nekoliko puta prevari gdje je kraj. Nakon nekoliko puta jednostavno odustaneš od fiksiranja cilja i posvetiš se putovanju. Kao u životu inače putovanje je pravi cilj, a onaj naš zamišljeni prečesto imaginacija kojom na žalost prečesto budemo razočarani. Da..filozofiram. Da..u pravu sam, zar ne?

Cepin u jednu, a fiksni konop u drugu ruku i polako. Vremenom sam sebi razvio poznatu metodu da ispeglam dvadesetak koraka pa desetak dubokih udaha. Pa opet, ritam, ritam, ritam. U jednom trenutku izbijam na visoravan i mirišem vrh. Svjesnim odabirom sam sam, meni je to stanje borbe sa samim sobom i meditacije istovremeno.

Vrh vidim, ali vidim i jednu malu grupicu ljudi neposredno ispod da čeka. To su članovi ekspedicije koji čekaju da se svi skupimo i da se zajedno popnemo. Neću vam reći kako sam se tad osjećao, ali vam mogu reći da sam se sad dok pišem naježio, a umalo i suzu pustio. Nemojte nikom reć.

Sreća je opipljiva, čekamo još malo, pa izlazimo skupa. Grlimo se i čestitamo jedni drugima. Sati je oko 10,15, a zadnjih deset sati je pretočeno u trenutak neopisive sreće bez početka i kraja. Svoj uspon na Elbrus21 posvećujem maloj R.M. bebi koju su koji dan prije dobili baš simpatični par naše lude Sniježnice.

Atmosfera i temperatura nas podsjeća gdje smo, vrijeme je za silazak. Pozivamo se na dodatni oprez, svi smo svjesni da je uspon pola posla a također da se većina nesreća dogodi u silasku.

Onako se poluprazni i iscrpljeni vraćamo natrag. Svu svoju preostalu snagu i koncentraciju usmjeravamo na siguran povratak. Ja opet soliram po običaju kad god se to može, upijam svaku sekundu planine s kojom razgovaram. Sa samim sobom isto tako. U dom 11 ulazim kroz gustu maglu, srećom sam dva dana prije naučio lekciju u orijentaciji prema poznatim stijenama Elbrusa. U domu poznati muk. Lijepi muk, uspjeli smo.

Noć prolazi u stanju između kome i nirvane, prazni smo, ali se negdje unutar sebe svi jako veselimo. Vrijeme je za povratak u Azau pa u Terskol.

Dan protiče u novom smijehu sa babuškama, polako se pakiramo.

Sutradan krećemo kući, opet nas čeka dug i naporan put. Usput posjećujemo Pyatigorsk, grad od cca 150000 stanovnika, želja nam je vidjeti Ljermontov park i osjetiti atmosferu ruske umjetnosti života.

Izgleda da je iz Rusije još teže izići nego ući. Nova doza čekanja, potvrda, novih testova i nepredviđenih troškova. Ako vam se naši taksisti u stereotipu ne sviđaju, pokušajte imati posla sa ruskim.

Istim putem natrag, sličimo na zombije. Tek u kontaktu s civilizacijom vidimo kako izgledamo. Usne su natekle, ispucale i krvave u ranama. Nos kao balančana u jednom trenutku sam pritisnuo pa je uleknuće ostalo, kao kad pritisnite napola izdušenu lopticu. Mislim se, ok, sad tako izgledam.

Doma sam došao 01.08 Upalio prvu turu makine za robu i pošao se okupat, more liječi skoro sve. Nisam se imao vremena previše opustiti ni slaviti, put Zagreba sam morao već 04.08.

Avantura uspona na Mont Blanc je već čekala…

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here