Kako u jednu riječ sažeti zemlju gdje se aerodromi i avenije nazivaju po pjesniku; gdje usred glavnog grada teče vodopad, gdje ljudi putuju u zabit samo radi pogleda, a priča kaže da je tradicija vina stara 8.000 godina? Pa, jednim imenom: Gruzija.

Napisala: Vesna Čelebić

Već nekoliko godina pokušavam posjetiti Gruziju. Kad sam prvi put, 2020., kupila karte, nastupila je globana pandemija i lockdown. Nekoliko dana nakon što sam ove godine kupila kartu, počeo je ovaj užasni rat. Kad je, usprokos svemu, konačno došlo vrijeme da poletim, zapuhala je luđačka marčana bura na samom kraju travnja. Tri su mi puna dana odgađali letove; tri sam puna dana provela na klackalici između upornosti i odustajanja. Ako sam nešto naučila iz ove eskapade, to je da se u životu itekako isplati biti uporan.

Tbilisi, ljubav na prvi pogled

Stigla sam u Tbilisi, glavni grad, u svitanje; po njihovom vremenu u 5, po našem u 3 ujutro. Ta mala dva sata razlike pratit će me tijekom cijelog putovanja; svaka nova boca gruzijskog vina doći će sa predznakom ‘pa kući, još ima vremena’. Srećom je mamurluk od predivnih, prepitkih gruzijskih vina jednako lepršav.

Sletila sam na aerodrom Rustaveli, za koji ću saznati da je nazvan po Šoti Rustaveliju, gruzijskom srednjovjekovnom pjesniku. Kasnije, prilikom obilaska grada s kolegom vodičem Giorgijem, on će mi reći da je za njega Rustaveli najveći Gruzijac ikada, a da je njegov djed znao citirati svih 1.600 strofa Rustavelijevog epa Vitez u tigrovoj koži.

Po Rustaveliju se, ne čudi me, zove još štošta u Gruziji, od najveće avenije u najvećem gradu, do seoske ceste posred kavkaskog sela Kazbegija. Inače, Gruzija, stiješnjena između Rusije, Azerbajdžana, Turske, Armenije i Crnog Mora, teritorijalno je oko 2.5 puta veća od nas, a broji oko 3.7 milijuna ljudi.

Tbilisi, najveći grad, izležava se u kotlini i stoga je dosta lagan za pješačenje, ali rade i sve glavne transportne aplikacije, od Bolta za taxije do neke lokalne za električne romobile. Gradska žila kuckavica je avenija Rustaveli (!), koja me zbog izloga mnogih svjetskih brendova podsjetila na više-manje sve veće europske prijestolnice.

Jako mi se svidjelo što su sa obje strane višetračne ceste široki pješački kolnici kojima se kreću svi ekološki namjernici, od bicikli i romobila do pješaka. Po cijelom gradu su, onako usputno, razbacane predivne skulpture, poput majke koja u naručju drži jedno dijete dok joj se drugo trga iz ruke, ili mog osobnog heroja, Tamade, gruzijskog majstora zdravice koji u ruci drži rog.

Po tradiciji, Gruzijci vino piju iz roga (najbliže čaši u nekoj dalekoj povijesti); ali rog dok sve ne popiješ ne možeš spustiti jer ćeš inače proliti to što piješ. Kakva divna zemlja.

S brda Mtatsminda i tvrđave Narikala pucaju pogledi na cijeli grad. Do te dvije lokacije vode i žičare, ali mi smo išli Boltom za par eura. Na samim rubovima padine postavljene su klupe i ležaljke na kojima se može izležavati i uživati u pogledu na cijeli grad. Najbolje stvari u životu su đabe, i iako nisam upoznala previše Gruzijaca tijekom svog kratkog boravka, nekako slutim da je ovo nacija koja to razumije bolje nego neke druge.

Ono što je magično u Tbilisiju je ta neka eklektičnost era. Kroz cijeli grad, sovjetski se brutalizam miješa s modernim zdanjima uvrnutih formi od stakla i čelika. Takav je, naprimjer, raskošno osvijetljeni Peace Bridge preko rijeke Mtkvari koja teče Tbilisijem, tik do starog grada koji je opet, posebna priča.

Na obronku, strmine i stepenice su posvuda; neke su ulice toliko strme da njima ne možete hodati nizbrdo, morate stepenicama. Miješaju se starije, šarene zgrade sa drvenim balkonima, te održavana Art Nouveau pročelja koja kriju balkone u unutarnjim dvorištima. Iako sravnjen sa zemljom ukupno 26 puta, Tbilisi na neki način još uvijek čuva sve tragove svog postojanja.

Posvuda su grafiti mačaka; lokalni umjetnik @goshaart bez sumnje je mačkoljubac. Nailazim i na vinski bar Divino: nije D’Vino, ali sigurno neki gruzijski brat, svakakve ludosti su im ispisane na fasadi!

Tbilisi leži na sumpornim izvorima pa se u najstarijem dijelu grada nalazi se i mnoštvo toplica; jedno smo večer išli i tamo. Sumpor malo smrdi na trula jaja, ali je jako ljekovit; srećom se čulo njuha najbrže adaptira. Koncept je takav da se iznajmljuje jedna soba, na sat. Ta vaša privatna ‘soba’ uključuje toplu i hladnu sumpornu kupku, finsku i tursku saunu, te kamene krevete za ‘scrubbing’.

Doslovno, došla jedna gospođa s onom grubom rukavicom, i istrljala mi s tijela sve što se dalo istrljati (nedovoljno za broj manje, nažalost). Onda me par puta zalila kantom vode, i naredila mi da se vratim ležečki na taj krevet. Pa me oprala velikom vrećom punom sapuna. Kao neka beba u pjenušavoj kupki, sve mi je bilo smiješno dok mi nije rukama objasnila da se okrenem; onako sapunjava skoro sam otklizala s kamenog kreveta na kameni pod. Ali, ako prođete neozlijeđeni, taj detox tretman odlična je protuteža vinima.

Tik iza banja, na moj posljednji dan, Giorgi mi je otkrio vodopad do kojeg vodi dražesna šetnica. Kako se nalazi u kotlini, u Tbilisi se u proljeće slijevaju otopljeni snjegovi sa planina… ja sam svašta vidjela, ali vodopad usred glavnog grada nikad do tada.

Promet kao avantura

Zahvaljujući mojoj sestri koja ovdje živi, i kojoj sam nadjenula titulu ‘počasnog vodiča’ zbog svega što mi je u tih kratkih šest dana pokazala, vidjela sam i dvije druge regije do kojih smo išli autima. Kao i u mnogih drugim zemljama gdje su video kamere na cestama tek futuristička projekcija, promet ovdje pravi je adrenalinski doživljaj.

Dok se vozimo istočno od Tbilisija prema regiji Kakheti, razmišljam o tome kako su Gruzijci pravoslavci, imaju svoju autokefalnu crkvu, ali dok ih gledaš kako voze, čini se da vjeruju u reinkarnaciju i barem devet života. Dvotračne dvosmjerne ceste daleko su šire nego kod nas. I zaista, ne treba dugo da shvatiš zašto je to tako. Taj ekstra prostor služi da bi se ovi što pretiču mogli provući bez da pobiju sve ostale. Primjećujem također da najčešće i najluđe pretiču turistički minibusevi i maršrutke. Valjda se turističkim djelatnicima svuda po svijetu žuri da stignu do vlastitih života…

Dok se drugom prilikom vozimo u Kazbegi, vidjela sam najdužu kolonu kamiona ikada u životu. Kad kažem najdužu, ne mislim na ono od Župe do Grada, već na kolonu, vjerovatno dugu od Grada do Stona, ne šalim se!…

Naime, bio je to vikend njihovog Uskrsa, pa je kolona bila nešto duža nego inače, ali ti silni kamioni armenskih, kazahskih, gruzijskih i inih registracija koji nose robu prema Rusiji protezali su se desetcima kilometara. Parkirani kraj ceste (čitaj: u desnoj traci), čekaju svoj red za prometnu policiju i carinske kontrole.

Znate što to znači? Da se većinu puta planinskim serpentinama voziš u krivoj traci, pretječući kamione. Meni je sve bilo predivno nakon toga! Šalu na stranu, ono što se našlo na kraju tih višesatnih vožnji bilo je vrijedno toga.

Blizu gradića Signagija u Kakhetiju, boravili smo na Lost Ridge Ranchu. Tamo sam upoznajela Iu (Ia je osobno ime).

Znate li Antoniju Rusković Radonić, osobu koju trebate upoznati ako želite da vas obuzme strast o našoj zemlji i njenim tradicijama? E pa, na nju me Ia, vlasnica Lost Ridge Inna, podsjetila.

Prije nekih desetak godina, Ia je sa parnertima povoljno kupila nekoliko zemljišta na brdašcima skoro kičasto lijepog Signagija. Sjediš na brežuljku, sve je oko tebe zeleno, negjde u udolini ispod ocrtava se jedna crkvica, dok konji blaženo pasu na obroncima. Miljama uokolo ničeg drugog nema.

Kao i u mnogim sličnim hrvatskim pričama, sve poslije tog bajkovitog početka bilo je trnovito. Na trafo stanici koja sada opslužuje ranč, ispisano je njeno ime ‘Ia’, kako bi se odala počast bezbroju puta koliko je hodočastila u njihov ‘Elektrojug’ da bi na ovo mjesto stigla struja. Danas je taj ranč centar organske proizvodnje u regiji i poveznica među mnogih malim proizvođačima.

Sve što nam Ia priča me očarava; trenutni projekt joj je povezivanje žena koje imaju male manufakture diljem jedne zabite regije Tušketi. Usputno spominje kako jedna od tih žena uzgaja dudove svilce i pravi svilu. Jeste li znali da je to u Konavlima jedinstveno, da svilogojstvo i svilarstvo nisu dvije odvojene, komercijalne djelatnosti? Ponosno kažem da i mi imamo takvu tradiciju.

Na ranču jedemo i pijemo kao da nema sutra. Ustvari, to je bio moj prvi dan u Gruziji, pa tako i prvi susret sa gruzijskom soprom, trpezom, koja ne poznaje slijedove. Najpametniji savjet koji bi dala nekom gladnom putniku namjerniku jest da uvijek na početku obroka provjeri koliko toga dolazi.

Jer gruzijska je hrana takva da ne želite ništa propustiti. Od famoznih khinkalija (dumplinga u tisuću varijanti, sa mesom, sirom, gljivama, itd.) preko khacapurija (kao pizza sa sirom) do phkalija, namaza od orašida i povrća, sve do mesa sa roštilja začinjenog khmelijem sumelijem, mješavinom začina koju Gruzijci stavljaju u sve… Ovdje sam naučila da se ‘uzdravlje’ kaže ‘gaumarjos‘. Mislim da sam nekoliko ljudi u radnjama pozdravila sa ‘uzdravlje’ jer mi je bilo jako slično riječi za ‘adio’ – ‘gamarjoba’. Glupi stranac.

Na drugoj strani Gruzije posjetili smo još gradić Kazbegi, ilitiga Stepantsminda, u Kavkazu. Ovo poprilično neupečatljivo selo uživa pogled od milijun dolara, na crkvicu Gergeti iz 14.-og stoljeća, koja se nalazi na preko 2.000 metara nadmorske visine. Ako vam kažem da ljudi na ovo mjesto koje se nalazi oko 30km od ruske granice voze i preko četiri sata zapadno od Tbilisija samo radi pogleda, valjda sam vam dovoljno rekla.

Mistična crkvica na brežuljku okružena maestralnim Kavkazom čiji su vrhovi još uvijek pokriveni snijegom pretvara ovo selo u mjesto gdje se ne treba činiti, nego samo biti i upijati.

Prekratko je bilo

Zbog tih silnih peripetija koje sam spomenula na početku, u Gruziji sam bila samo šest dana; taman dovoljno da se zaljubim i na licu mjesta isplaniram još dva putovanja, jedno sa djecom a drugo sama, na konjima po nedostupnim brežuljcima Tušketija i vinarijama.

Avionske linije su jednostavne, Turkish (kad leti), ima izvrsnu vezu Dubrovnik-Istanbul-Tbilisi. Koliko sam vidjela, Lufthansa ide preko Munchena. Low cost airlines idu za drugi aerodrom, Kutaisi. Od Tbilisija do Batumija na Crnom Moru ide vlak. Opcije u Gruziji su bezbrojne, i bez pretjerivanja, mislim da zaista nudi ponešto za svakoga.

Sjećate li se još pjesnika Rustavelija s početka? Jedan od stihova iz njegovog epa kaže: “That which we give makes us richer, that which is hoarded is lost.”

‘Ono što dijelimo nas obogaćuje; ono što gomilamo je izgubljeno.’

Mislim da bi i dan danas taj veliki Gruzijac bio ponosan na svoju zemlju, koja ima toliko toga za podijeliti i to nesebično čini.

***Ako se odlučite: Giorgi i njegovi kolege mogu vam pomoći planirati https://www.expertguides.ge/

Lost Ridge Inn nemojte propustiti https://lostridgeinn.com/

I za malo luksuza, Rooms hotel u Stepantsmindi: https://roomshotels.com/hotel/kazbegi/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here