Četiri su godine prošle od strašne tragedije koja je zavila u crno Dubrovnik i okolicu. 10. siječnja 2019. godine u Hidroelektrani Dubrovnik u Platu živote su izgubili Mato Maškarić, Ivica Zvrko i Davor Pozniak.

Bio je četvrtak, u ranim jutarnjim satima buknuo je požar u Hidroelektrani u Platu. Sve žurne službe izašle su na teren, no nitko nije slutio razmjere tragedije. Četverodnevna opsežna potraga završila je nakon što je u cijevi Hidroelektrane Dubrovnik u Platu pronađeno tijelo stradalog trećeg radnika. Na puno pitanja još nije odgovoreno, a naši sugrađani se na svoj način ovih dana prisjećaju užasa tragedije. Jedan od njih je Rado Radić, čovjek čiji je život i posao bio vezan uz Hidroelektranu Plat i u najtežim ratnim danima Domovinskog rata na hrvatskom jugu.

Njegov dirljivi status posvećen tragično stradalim mladićima, prenosimo s fb grupe Dubrovnik nekad.

Vezano za tu elektranu u Platu, preko moje obitelji su se prelile dvije nacionalne Hrvatske tragedije – piše Radić.

Prva, ona iz rata (četnici, Aurora) i druga ‘nedavni’ požar u hidroelektrani ‘Dubrovnik’…Malo ću vam približiti i tu tragediju!

Ako uz ovu tužnu godišnjicu nečiji život mogu obasjati bar jednom jedinom zrakom svjetla, ako nekoj ucviljenoj duši mogu pomoći da jasnije sagleda život, ako s njihovih obraza mogu obrisati suzu, ova moja, naša, osobna ispovijest neće biti uzaludna.

Ako iz misli istisnem sumnju i strah i ako mi život bude usklađen s ljubavlju i dobrotom, uspijem li širiti svjetlo, nadu i radost i pomognem li ukloniti prokletstvo mentalnog sljepila, budem li donio bar malo nove radosti, nove nade, manje boli, ovo moje sjećanje neće biti uzaludno.

Ima vijesti za koje znamo gdje smo bili kad smo ih čuli, pamtimo ih zauvijek. Tako je bilo i s ovom nažalost tragičnom viješću, s danom kad su počele stizati loše, pa sve gore vijesti. Šok, pa nevjerica, pa tuga, gusta i ljepljiva.

Jutro je… četvrtak 10.1.2019. Jutros mi se nešto ne ustaje, ne znam zašto …izležavam se, gledam dokumentarac o životinjama na Tv. Inače po kući vlada tišina…Odjednom zazvoni telefon u hodniku ..Pogledam na sat…10 minuta do deset sati. Supruga se javlja i priča posebnim, uzbuđenim glasom s nekim…Brzo prekida…dolazi do mene i kaže: Zove kum Mijo i pita gdje je Hrvoje, što se to dogodilo u Platu? O Bože…nije zar…? Supruga, sin Dinko i ja palimo radio, Du televizije, laptop, stolni PC…svugdje vijesti vrište – tragedija u Platu…

Stišćem na mobitelu – ‘HRVOJE’…zvoni, zvoni, zvoni… ne javlja se …znam da u strojarnici, ako je unutra, nema mobilnog signala, ali je on zadužen s uređajem koji preko parične tel. centrale iz komandne sale, prima pozive izvana u izvanrednim situacijama bilo gdje po strojari pod zemljom, bežičnom vezom…opet me prodrma u moždanima – O Bože…nije zar…? Intuicija, što li… iz podsvijesti mi se prolomi stih iz pjesme, zavrišti krik u meni: „Ostavi me tugo prokleta .. Dođi srećo prigrli me, a ti tugo ostavi me, dosta si mi boli nanijela. Pol života i još više, u mom srcu liju kiše, ostavi me tugo prokleta ..“

Zovem Boženu (tajnicu), odgovara mi: „nešto se dogodilo, zovem i ja Davora, ali se ne javlja. Čim saznam, zovem Te!“ Zovem Iva, direktora na njegov mobitel, pretpostavljam da je već tamo… ne javlja se…o Bože dragi, što je ovo… zovem još par brojeva tamo, nitko se ne javlja, a svi znaju da je moj broj…već je prošlo 11 ura… neizdrživo, supruga plače…vijesti ‘vrište’ … hitna, policija, vatrogasci… odvedenih u bolnicu, ali ne znaju koga i koliko ih…helikopteri iz Splita spremni… još se ne zna za svih, da li je netko u strojari i što se unutra uopće dogodilo … zovem meni poznatu sestru u bolnici može li provjeriti… probat će…ubrzo zove da je došlo puno svijeta ispred, ne može se doći do imena dovezenih ..pita jednu djevojku: tko je Vama… odgovara joj: zovem mladića, a ne javlja mi se, pa sam došla vidjeti ovdje… pita me sestra poznam li joj mladića … poznam, naš Primorac …popodne smo saznali za Njegovu sudbinu, tužnu i tragičnu, nažalost … Ne mogu, ne mogu više… stislo me po čitavom tijelu… pada mi napamet da mi je sutra 19 g. od operacije srca u Magdaleni…zove rodbina, prijatelji, a mi se ne usudimo, ne smijemo nazvati nevjestu, ne znamo je li zna, a ima ubrzo roditi…u 12 sati i 20 minuta stiže poruka na WhatsApp – Hrvoje: „Dobro sam“…mati mu hoće da ga čuje, sumnja da je to on napisao…u 13 sati i 30 min. se javlja…razgovaramo, ‘vidim’, osjetim da je u šoku … dogovaramo da navečer prije dolaska doma supruzi, se pregleda u bolnici… tek sutra popodne smo se vidjeli, došao je doma…

Sad je sve tu: Sin Hrvoje, njegove oči, boje zavičaja i njegova priča iz koje shvaćam da nije dozvolio da ga slome… Davor, Ivica i Mato nisu uspjeli. Bili su i meni poznanici, mlađi kolege, prijatelji.

Bili su ‘ljudine’. Bili su bećari, mladići i dječaci. Vjetar, vatra, divlja rijeka, suza i nedovršeni stih. Ivica, Mato, Davore, prerano je za ovo. I ja vjerujem u anđele i molim ih neka vas dobro paze i čuvaju. Zbogom draga djeco! Natočio sam crno vino, zagrlio Hrvoja i pustio Arsena da pjeva tu pjesmu za njih skladanu.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here