U sklopu izložbe “Smislene slučajnosti – Art – Rat – Tranzicija” prikazan je nedavno u Lazaretima film “Libertas” mlade Belgijanke Lune Brusselaers Sršen, iskreno i neraskidivo vezane uz Dubrovnik, rodni grad njene majke Ivane. Luna je unuka Srećke i Ivice Sršen stoga ne čudi što je osjećajući njihovu povezanost s Gradom i sama Dubrovnik počela osjećati svojim domom. Stekla je tu i brojne prijatelje koji mogu biti samo polaskani kad ih usporedi s mladim ljudima u Belgiji.

Film s dubrovačkim prijateljima

Za vrijeme boravka u Dubrovniku, autorica ja naišla na nekoliko fotografija Pava Urbana koje su je zaintrigirale te je pročitala njegov ratni dnevnik. Taj je dnevnik – pismo Mari Bratoš postao inspiracijom ovome filmu. Film je nastao kao pred-diplomski film na Akademiji vizualnih umjetnosti LUCA School of Arts u Bruxellesu na kojem Luna studira.

Na ovom linku možete pogledati Lunin film Libertas:

https://www.youtube.com/watch?v=xpgMhxWpqoU

Snimljen je mobitelom za vrijeme pandemijskoga lock-downa i osim ratne donosi i pandemijsku sliku Grada.

Luna je na filmu radila sa svojim vršnjacima i prijateljima koji se pojavljuju u filmu ili kao naratori (Lucijan Selmani kao glas Pava Urbana, dok Marin glas izgovara sama Luna) ili kao likovi koji se pojavljuju u filmu, a posebno se zahvaljuje gospođi Mirjani Urban, Miroslavu Tomšiću (dokumentarne ratne snimke) i Mari Bratoš – sve to što smo pročitali kroz najavu objavljenu na stranici Art radionice Lazareti, zainteresiralo nas je da nešto više saznamo o mladoj, 22-godišnjoj autorici koja odlično govori hrvatski jezik.

Najveći dar

Rođena si u Bruxellesu, tko je najzaslužniji da odlično govoriš hrvatski jezik?

-Sve zasluge za svoje znanje hrvatskog jezika moram odati mojoj mami (Ivani, op.a.) a pogotovo nonu i noni (Srećki i Ivici Sršen, op.a.) koji su također živjeli u Bruxellesu, iako oni tvrde da sam ga jednostavno govorila. Stalno su nas održavali u kontaktu s kulturom i jezikom. Veselio me je svaki dolazak u Grad, koji su moji zvali “dolazak doma”. I ja sam to sve više osjećala. Sada shvaćam da mi je jezik koji su mi moji prenijeli najveći dar što su mi ga mogli dati.

Kad si se odlučila i kad si osjetila poziv da se baviš umjetničkim radom  i da upišeš Akademiju vizualne umjetnosti… po čemu je LUCA akademija karakteristična i kako izgleda tamošnje studiranje?

-Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno koncertima, plesom, predstavama i posjetima muzejima. Uvijek sam znatiželjno slušala sve razgovore moje obitelji s njihovim zanimljivim prijateljima, među kojima ima dosta umjetnika. Njihovi razgovori, odlasci na predstave i koncerte obilježili su moja ljeta u Gradu. Kako sam odrastala, moja želja da prestanem biti samo gledatelj, slušatelj i promatrač postajala je sve veća.

Kad je trebalo odlučiti što ću studirati, nisam morala dugo razmišljati. Predstava Christiane Jatahy, zrcalna igra ​​između kazališta i filma, potaknula me je da započnem svoj put u vizualnoj umjetnosti i filmskoj režiji na LUCA School of Arts u Bruxellesu. Ovaj program nudio je razne mogućnosti koje sam tražila, kao i izvrstan balans između prakse i teorije. 

Mogla sam, tako, osim rada na realizaciji filma upoznati sve dimenzije procesa (od scenarija, snimanja do post-produkcije), što mi je pružalo velike mogućnosti odabira u ovom mediju. Moj studij na LUCA School of Arts bio je pod jakim utjecajem pandemije, koja je i danas vrlo prisutna.

Sve stvari koje sam do tada naučila odjednom više nisu bile moguće. Morala sam se prilagoditi novom (izoliranom) sustavu rada, (gotovo) bez ekipe. Ljudi se više nisu mogli osloniti jedni na druge, financiranje studentskih filmova bilo je skoro nemoguće osigurati. 

Ipak, ni to me nije demotiviralo. Pokušala sam pronaći alternative za snimanje gotovo nebudžetnih filmova i snimila 2 filma s mobitelom i završila bachelors s pred-diplomskim filmom ‘LIBERTAS’. Uz filmsku režiju, u meni se razvio tijekom ovog programa najveći interes za filmsku produkciju.

Ovdje je moje doma

Libertas nije tvoj jedini film, ali jest prvi prikazan izvan tvog sveučilišta?

-U sklopu Akademskog programa režirala sam i snimila nekoliko kratkometražnih filmova, ali LIBERTAS smatram prvim filmskim uradkom. Prikazivanje ovog filma u sklopu izložbe Smislene slučajnosti: Art – Rat – Tranzicija u Art radionici Lazareti pričinilo mi je zaista veliko zadovoljstvo i posebnu čast, pogotovo jer je to prvi put da se prikazuje izvan sveučilišta u Bruxellesu.

Iako si rođena u Belgiji, čini se da je tvoja poveznica i vezivna nit s Dubrovnikom jako čvrsta. Nepokidana. O čemu svjedoči i emocija koja se osjeća u ovom filmu. Kome to zahvaliti?

-Već sam rekla da je Dubrovnik od mojih najranijih dana bio povezan s riječju “doma”. Doživjela sam slobodu kao dijete u ovom divnom gradu koja se nije mogla tako lako imati u Bruxellesu, pa smatram da sam tu i nekako odrasla. Po danu bi pošli s prijateljima na kupanje na Lokrum, imali bismo beskrajne avanture na otoku, koje bi uvijek završavale kad bi nas pokupio zadnji brod za Grad da stignemo na večeru prije koncerta ili predstave.

Imam sreće što imam tako dobro okruženje s kojima mogu i danas dijeliti takva iskustva. No ipak sam najzahvalnija mojima doma. Moji najljepši trenuci u ovom gradu su na našoj taraci. Dok bismo pili čaj vodili bismo razgovore o raznim i različitim temama, pa i o Dubrovniku. Kroz te razgovore sam osjetila i shvatila njihovu ljubav prema ovom gradu. Znam da će uvijek za mene postojati taraca u Gradu na koju se mogu vratiti i gdje ću se osjećati “doma”.

Priča koja odjekuje

Kad si se upoznala s dnevnikom Pava Urbana i njegovim pismima Mari i zašto te je to toliko dirnulo i inspiriralo da napraviš film Libertas? Ti si se s ratom u Dubrovniku, naime, susrela tek preko svjedočanstava, fotografija – što te je najviše potaknulo da se baviš ovom tematikom – sudbina mladog čovjeka, fotografa u vrijeme rata u Dubrovniku, ljubav ili?

-Ovaj moj film je nastao tijekom drugog velikog vala covid-pandemije. Dok sam radila na drugom eksperimentalnom filmu u Dubrovniku, naišla sam na nekoliko fotografija Pava Urbana. Jako su me zaintrigirale i tako sam došla do njegovog vrlo dirljivog dnevnika koji me inspirirao za ovaj film na Akademiji. Od svojih sam čula i znala puno toga o Domovinskom ratu i stradanju Dubrovnika.

Bila sam dirnuta načinom na koji je pisao o užasnim događajima isprepletenim ljubavlju prema Gradu i Mari, koja mu je davala i nadu i snagu. Ovaj dnevnik opisuje odanost Pava prema svom gradu i njegovu ljubav prema Mari. Mislim da je ovo priča koja danas odjekuje mnogima. Ljubav je univerzalni jezik koji se ne može lako uništiti. Zbog toga sam i odlučila snimiti ovaj film makar i u pandemijskim vrlo teškim uvjetima.

Kako su tvoji prijatelji u Belgiji reagirali na film, oni nemaju tu emotivnu poveznicu s Gradom koja može biti tvoja ishodišna točka za ovaj umjetnički rad?

-Nakon projekcije filma kolege su bili zadivljeni ljepotom kadrova Dubrovnika i istinski dirnuti pričom pa su me pitali gdje sam našla inspiraciju za takav film, nesvjesni da je u Hrvatskoj uopće bio rat. Kad sam im objasnila da je priča Pava Urbana i Mare Bratoš istinita, nisu mogli vjerovati.

Opiši nam malo život mladih ljudi u Bruxellesu, čini li ti se da je bezbrižniji i egzistencijalno sigurniji od života mladih u Hrvatskoj? Čini mi se – po imenima na odjavnoj špici filma – da imaš dosta dubrovačkih prijatelja pa zasigurno razgovarate i o tome.

-Ne znam bi li rekla da su moji prijatelji u Bruxellesu bezbrižniji i egzistencijalno sigurniji. Iz svog iskustva mogu samo reći da imaju drugačije vrijednosti od mojih hrvatskih prijatelja. Kao i svugdje, teško je generalizirati, ali mislim da su moji hrvatski prijatelji znatno načitaniji i zanimljiviji kao osobe. Eto, i ja sam dijelom jednih i drugih, razumijem ih, ali nekako su mi ipak bliži ovi moji iz “doma”…

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here