Prostori u kojima odrastamo i živimo nas oblikuju, a našeg današnjeg sugovornika oblikovao je Grad. Toni Kursar živo se sjeća trenutka kad je on odabrao rog ili bolje rečeno kad je rog odabrao njega jednog sunčanog jutra na Pustijerni. Hornistu Dubrovačkom simfonijskom orkestru, odnedavno i potpredsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine, u slobodno vrijeme bravi se izradom maketa drvenih brodova. Iako je proputovao gotovo cijelu Europu i vidio svijeta, ovaj 38-godišnjak i dalje živi u zidinama, gdje mu je najljepše.

Toni je završio osnovnu i Umjetničku školu u Gradu školu, a kako je došlo do toga da postane akademski glazbenik?

Jednog dana 1993. igrao sam se s prijateljima na Pustijerni, na ruševinama. Taj su dan bili upisi novih članova u Gradsku glazbu. Članovi glazbe su nas pozvali da dođemo i probamo naučiti svirati neki instrument. Svi smo ušli, a instrumenti su bili poslagani na stolicama. Ja sam prstom upro u rog. I tako je počelo. Kako sam  bio manji, a rog je veći instrument, prvo sam par godina svirao trubu i onda sam se vratio na rog. Nastavio sam svirati u srednjoj školi, pa na Akademiji u Zagrebu. Zaredala su se natjecanja i nagrade, pa sam išao i na poslijediplomski studij u Salzburg. Tamo sam živio dvije godine.

2008. Dubrovački je simfonijski orkestar tražio hornistu, pa se Toni javio i nakon audicije dobio posao zbog kojeg se vratio u Grad.

Otada živim opet u zidinama. Proputovao sam s glazbom i Europu i puno svijeta, ali iskreno ovdje mi je najljepše. Sve mi je na 5 minuta i posao i plaža i svi sadržaji. Dobro u Gradu se tijekom godina puno toga izgubilo, kad govorimo o obrtima i trgovinama namijenjenim stanovnicima, ali se ja osobno ne mogu zamisliti da živim izvan zidina.

Grad, malo po malo napuštaju stanovnici zbog neodgovarajućih uvjeta življenja. Što je po Vama najveći problem?

– Po meni je najveći problem buka, a gužve i drugo bi ljudi preživjeli, ovisi o dnevnom ritmu. Starijima su problem skale, a tamo gdje je manje skala veća je buka. Ne možeš svaku večer do 2 ujutro slušat glazbu i jake basove koji vibriraju i onda ujutro bit odmoran za posao i život. Kad nemaš miran san to utječe na zdravlje. I mislim da je to glavni razlog zbog kojeg ljudi iseljavaju. Meni to toliko ne smeta, jer nisam direktno uz lokale koji buče. Živim u Ulici od Puča i nemam ispod sebe kafić. Buka je problem već desetljećima, a postoje pravila. Da se pravilnici provode, buka ne bi bila problem. Po meni u tako glasna muzika u kafićima nije ni potrebna u kafićima. Negdje toliko pojačaju da ne možeš čuti ni vlastite misli, a kamoli da s nekim pričaš.

Vratimo se mi na onu drugu glazbu od koje ljudima ne pucaju bubnjići. Zašto baš rog, koji je dosta težak instrument?

Ne znam, ljubav na prvi pogled. Od puhačkih limenih instrumenata rog je najzahtjevniji, jer je ton nestabilniji zbog konstrukcije instrumenta, nego kod tube, trombona ili trube. Izabrao sam rog i imao veliku sreću da je u Grad došao Ildus Galioullin. Od njega sam učio u Gradskoj glazbi, pa u Muzičkoj školi, da bismo onda postali kolege u Orkestru, gdje sam ga ispratio i u mirovinu. Mislim da je i njegova zarazna energija utjecala na moj odabir.

Dubrovački simfonijski orkestar ima više dirigenata s kojima radi. Zašto je dirigent važan za orkestar?

Važan je način kojim dirigent vodi i upravlja orkestrom, kako se sam snalazi se u partituri. Kao što je svaki glazbenik individua, tako je i dirigent. Poanta je da on pokuša prenijeti nešto svoje i izraziti  to kroz orkestar. Izazovno je raditi s dirigentima koji još nemaju iskustva, dok se snađu.

S kojim je dirigentima Vama najdraže raditi?

Bilo je jako lijepo raditi s Nicholasom Miltonom, našim bivšim šefom dirigentom. Volim  raditi s Urošom Lajovicem, s kojim sam lani imao i solo koncert. Moram spomenuti i Ivana Huta, stalnog dirigenta.

Koja je razlika između stalnog dirigenta i šefa dirigenta?

Ravnatelj vodi operativne stvari, a šef dirigent treba napraviti program sviranja za cijelu godinu, a stalni dirigent obavlja tu funkciju, kad nema šefa dirigenta.

Kako prihvaćate kritike?

Zavisi kakva je kritika (smijeh). Mislim da imam dovoljno iskustva da sam prepoznam kad nisam bio dobar. Sam sam sebi sam najveći kritičar.

Glazba je Toniju posao i najveća ljubav, ali ima on još jedan zahtjevan hobi.

-Kad sam bio  mali uvijek sam slagao neke brodove pa bi se s njima po Lokrumu igrao.  Onda sam počeo raditi plastične makete u dijelovima. Prijateljev tata je slagao drvene  makete i uvijek me to interesiralo. Želio sam sam napraviti brod iz ničega. Krajem osnovne sam se ozbiljnije uhvatio roga, pa sam kroz srednju školu, fakultet, poslijediplomski, skroz zaboravio na brodove. Kad sam se u Grad i počeo svirati u Orkestru, odjednom  mi se upalila lampica. Pošao sam kod Mladena Mitića i u njegovoj radionici sam pola godine, skoro svaki dan, učio i ponovno zavolio brodomaketarstvo. To me opušta. Ovaj hobi traži dosta strpljenja, ali mene je rog naučio strpljenju pa se poklopilo jedno s drugim.

Što ste dosad napravili?

-Napravio sam jednu lijepu trabakulu, s njom sam dobio i broncu na državnom natjecanju. Sve dijelova radim sam od drva i ne opterećujem se toliko količinom brodova. Bitno mi je uživati u izradi. Napravio sam doma radionicu i kad me uhvati tamo radim.

Osim brodova i glazbe, Toni je strastveni ljubitelj povijesti Grada, Republike, a kroz svoje šetnje po primorskim i konavoskim brdima, pokušava rekonstruirati povijesne činjenice i događaje o kojima je čitao.

– Volim čitati, a posebno knjige  o povijesti grada. Zato sam se upisao i u Društvo prijatelja dubrovačke starine, jer me fascinira ta naša povijest, zidine, spomenici i priče vezane uz njih. Sve sam  u životu nekako preklopio i ljubav prema glazbi, i šetnje, i povijest, i Grad, i brodove. Kad nešto novo naučim volim to u prostoru rekonstruirati, zamisliti.

Ljubav prema Gradu dovela ga je i u Društvo prijatelja dubrovačke starine u kojemu odnedavno obavlja i funkciju potpredsjednika.

Učlanio se 2009. u Društvo. Gledao sam svaki dan zidine i vidio sve te obnove i želio sam nekako pridonijeti i osobno. Popunio sam pristupnicu, koju su potpisala dva člana Velikog vijeća i eto. Bio sam prvo običan član, onda sam postao član Velikog vijeća.  Tamo sam se upoznao s radom Društva, kako se kreće u projekte obnove, koji je redoslijed poslova oko obnove. Na sjednicama sam upoznao i ljude koji volontiraju u Društvu.  Sljedeći korak je bio Malo vijeće. Tu se već konkretno razglaba o projektima, to je operativniji dio. Uvijek su mi zanimljivi arheološki rezultati istraživanja, prije obnove. Svašta se tu otkrije. Meni je interesantno kako mi se sve te nove spoznaje slažu u glavi s onim što sam negdje naučio, pročitao, čuo. Gledam na to kao na način da nadopunjujem svoje znanje o Republici i Gradu.

Na nedavnim izborima za novu upravu Društva izabrani ste za potpredsjednika, a toj je izbornoj skupštini prethodila ostavka Denisa Orlića. Nakon dugog niza godina u javnosti se počelo govoriti o rascjepu u Društvu, propasti… Kako Vi na to gledate?

Gospar Niko Kapetanić, dugogodišnji predsjednik i tajnik, kao i gospar Denis Orlić bili su 1000 posto involvirani u obnovu, Kapetanić osobito. Svi su članovi Malog vijeća uključeni u projekte, ali koliko to ovisi o vremenu koje se u to uloži, a podsjećam da smo svi mi volonter. Imamo zaposlenog tehničkog tajnika koji je zadužen za sastanke sa građevinarima i drugim koji operativno izvode radove. A mi svi sudjelujemo prema našim afinitetima. Neki su dobro upoznati s oružjem, neki sa stilskim namještajem, neki s povijesti, neki s umjetnošću… Svi doprinosimo i zato u Društvu nema onoga ja, mi smo svi Društvo. Mislim da je 70 godina postojanja Društva i svi projekti koji su dosad odrađeni, dovoljan dokaz da će DPDS i dalje trajati.

Uslijed pandemije došlo je do značajnog pada prihoda Društva, ali i do zaustavljanja projekata. Kakvi su planovi nove uprave za dalje?

-Prošla godina je bila malo bolja nego što smo očekivali, ali u granici onih naših projekcija. Plan je bio   300, a na kraju smo imali 4000 tisuća posjetitelja. Ta nas je dobit održala do ove sezone, da možemo platiti troškove i nastaviti  s obnovom, manjih projekata. Obnovili smo Vrata od ponte, most od Ploča, sad radimo rekonstrukciju ulaznog mosta na Lovrjencu. Na kraju sezone vidjet ćemo što u Stonu opet možemo pokrenuti, jer nam je to glavni fokus. Ima još tu tekućih projekata obnove po Gradu. Nadamo se dobroj sezoni i normalizaciji financija pa da nastavimo dalje s obnovom Kneževog dvora u Jajinji i Kapetanijom u Orebiću. To su projekti koje treba početi ispočetka, a takvi obično traju do pet godina od početka do kraja. Plan nam je obnoviti gradsku Kulu Drezvenik, to je ona s desne strane na Vratima od Buže, ali i obnoviti taracu tvrđave sv. Ivan s koje zbog neadekvatne obnove nakon potresa 1979. stalno negdje zaostaje i poslije curi voda.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here