Sinoć je u plači Sponza održano predstavljanje romana prvijenca Danijele Crljen – Strah od kupine. Samu promociju svojim fantastičnim nastupom upotpunio je Tedi Spalato, dundo autorice. Promocija  koju je moderirala Lidija Crnčević pobudila je veliki interes dubrovačke javnosti, a njoj su prisustvovali i predstavnici nakladničke kuće Fragment iz Splita, Sonja Šumić i Bartul Vlahović, te Mariela Novaković kao i urednica knjige Julijana Matanović koja nije mogla nazočiti sinoćnjoj promociji, ali je poslala svoj teksutalni osvrt.

„Autorica stvarno nije naše struke?“, upitala me prije nekoliko dana moja bivša studentica, urednica književnosti  na jednom portalu. „Vidim da nisi bila na mom predavanju vezanom uz pravo na pisanje“, odgovorila sam joj blago i sa smiješkom, da je ne povrijedim. Nakon nekoliko sekundi šutnje, nastavila sam dalje. Spomenula sam joj godinu 2003., godinu u kojoj je Vjesnikovu nagradu „Goran“ za najbolju knjigu dobio Josip Vaništa. Nakon objavljivanja imena nagrađenika, mene je, kao članicu žirija, nazvala novinarka najvažnijeg nacionalnog medija i začuđeno upitala kako to da je slikar dobio nagradu za književnost. „Znači, vi mislite da je Krleža trebao biti zaposlenik Ministarstva obrane, Gjalski ministar pravosuđa, a Nehajev ravnatelj Vinogradske bolnice“, uzvratila sam joj. Struka, zaigrana teorijskim terminima, zanemaruje da postoji ono još nešto, ono dano; naslijeđeno. Talent, jednostavno rečeno. I kad tome pridružimo još i činjenicu da je onaj koji piše i dobar čitatelj, dobili smo odgovor na pitanje vezano uz pravo na pisanje. I tako sam ja svojoj studentici odgovorila da Danijela Crljen nije naše struke, ali da je svojom biografijom u toj struci više od mnogih drugih čije zidove radnih soba krase diplome zagrebačke kroatistike.

Danijela je, razumjela sam iz priče koja je do mene došla iz druge ruke, čekala svog nakladnika. Ali, čekanje je nagrađeno. Jer, Strah od kupine je objavljen u najboljem trenutku. U toj mojoj tvrdnji spajaju se činjenice Danijeline biografije i naše nacionalne književnosti.  Danijela, Splićanka, rođena u gradu oca naše književnosti, svoj prvijenac objavljuje u godini velike obljetnice Judite. Znamo svi  kako završava Marulićev ep:  Trudna toga plova jidra kala / Plavca moja nova. Riječ je o metafori brodarstva,  u kojoj se književni čin uspoređuje s plovidbom. Početak je dizanje jedara, sam tijek pisanja je jedrenje na kojem se mogu pojaviti nemiri i poteškoće,  a završetak je jednak spuštanju jedara. Metaforom Splićanina dolazimo do prave profesije autorice iz Splita. Danijela je direktorica ACI- marine u Dubrovniku i o zbiljskim plovilima zna puno. Rekla sam to i svojoj začuđenoj studentici. I dodala: „Treba zaslužiti takvu biografiju“. Pa kad još dodamo da su Dubrovčani čitali Marulića i da se  jedini potpuno sačuvani primjerak Judite nalazi u biblioteci Male braće, onda za autoricu koja i biografijom, i ispričanom pričom, spaja ta dva grada, i koja Curtiusovu metaforu brodarstva pretvara u stvarnost, doista možemo ponoviti: treba zaslužiti takvu biografiju.

A kakvu nam je priču Danijela ukrcala na svoj brod? Prateći više od jedno stoljeće nekoliko generacija iste obiteljske loze, ona nije ispričala samo zanimljivu, i mnogima prepoznatljivu, priču. Učinila  je daleko više. Uspostavila je  i mrežu prema atmosferi velike povijesti. Biografije njezinih likova nisu zarobljene samo naslijeđenim traumama, nego su sputane prostorom i vremenom. Ukratko, njihovi životi sliče na igru domina.   Danijela priču ne iznosi kronološki. Preskačući iz desetljeća u desetljeće, vraćajući se, ona sugerira ponovljivost. Ideja povijesnog napretka odavno je ovdje zaboravljena. Naši se životi, ionako, odvijaju u međuvremenu, u međuvremenu čiji početak i kraj određuju kreatori velike povijesti.

Briljantna rečenica, kristalne misli koje ćemo uzimati pod svoje i izgovarati ih vlastitoj  djeci, partnerima, roditeljima, bližim i daljnjim rođacima, hrabrost u ocjeni naše svakodnevnice… puno bih toga još mogla nabrajati, ali na kraju bih ponovno došla do istog zaključka: dugo, dugo, nisam čitala tekst u kojem sam se tako dobro osjećala; i kao obična čitateljica, i kao osoba, što bi rekla moja studentica – “iz struke“.

Želim dobro more ovom prvom Danijelinu plovilu. Meni je bila čast što sam sudjelovala u pripremama za plovidbu.  Jako mi je žao što večeras nisam s vama. Ali, oni s dijagnozama, ne ukrcavaju se na brodove. Oni se kod kuće liječe dobrim romanima. Sad, dok ste vi u Sponzi, ja ću se vraćati  rečenicama Kupine, ali bez straha.

Sve vas pozdravljam, i slavim trenutak Danijelina ulaska u našu književnost!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here