Iako na devedeset posto mojih putovanja obavezno idem s mojom boljom polovicom i psom, a od nedavno i s našom malom kćerkicom Rozom, ovo putovanje je bilo u malo drugačijem sastavu, tri prijatelja i ja.

Napisao: Hrvoje Margaretić

Deni, Zlatko i Toni, koji su, kao i ja veliki zaljubljenici u fotografiju, prirodu i nordijsku kulturu dogovorili smo put na Island. Zlatko je već ranije bio na otoku pa je dobro poznavao ceste i znao kuda trebamo ići, što nam je u startu dalo veliku prednost za organizaciju svih lokacija koje želimo posjetiti.

Dva mala sastanka i ruta kojom ćemo se kretati bila je zacrtana. Odlučili smo što je više moguće istražiti južni dio otoka.

Kako u samom začetku ideje puta nisam znao hoću li moći prisustvovati, naknadno sam kupio let i morao sam jednu večer prenoćiti u Copenhagenu, dok me ekipa već čekala na otoku. Tako da moje putovanje je krenulo iz Zagreb – Copenhagen (overnight) – Reykjavik.

Jutro je, budim se u prekrasnom Copenhagenu. Sunce sija, ugodnih 10 stupnjeva, bez daška vjetra, vrijeme koje bi svatko poželio kada krene na put, a pogotovo kad ideš u fotografski raj poput Islanda. Ukrcavam se na avion, let je ugodan, ispijam avionsku kavu u miru i lagano kunjam…
2 sata i 45 minuta kasnije i započinjemo spuštanje, prolazimo kroz gusto debele oblake dok se na avionskom prozoru naziru kapljice kiše, kroz glavu mi prolazi “ma to je samo dok prođemo oblake”… Ipak, bio sam u krivu. Dočekala me kiša bez stajanja i vrlo neugodnih 3-5 stupnjeva s naletima jakog vjetra pa osjećaj ide i do nekih -3.

Po slijetanju Deni me zove kroz smijeh jer smo baš pričali prije puta “zamisli da nam bude kiša cijelo vrijeme”, ali dobro, nema veze, na Islandu smo i bit će fenomenalno bez obzira na sve!

Odmah ispred aerodroma ekipa me čeka s kamper kombijem koji su iznajmili dan ranije i gle čuda, odmah se javlja prvi problem. Kamper prokišnjava. Idemo do rent-a-cara gdje mijenjamo kombi, sve prolazi lagano i bez problema kao da se ništa nije dogodilo (baš nekako islandski). Opskrbljujemo se hranom i velikim zalihama piva i upućujemo se prema prvoj lokaciji.

Putovanje Islandom u kamper kombiju ili manjem kamper autu je jako popularno. Prednost takvog putovanja je da ne morate uzimati smještaj jer su kombiji male putujuće kuće, a daje vam veliku slobodu jer u kratkom vremenu možete obići cijelu popularnu “Ring of fire” rutu. Cijela ruta je jako dobro pokrivena s auto kampovima gdje možete prespavati u svojem kombiju uz naknadu od samo 100 kuna po večeri. Auto kampovi su opskrbljeni s tuševima, sudoperima za oprati suđe, a također dosta njih ima i centralnu zgradu sa smještajem i restoranom.

Kao što sam već rekao naš cilj je bio obići jug, bez da zalazimo na kompliciranije lokacije prema središtu otoka, za koje je obavezno potrebna ozbiljna planinarska oprema i 4×4 vozilo.

Svibanj je ionako vremenski nestabilan pa je pogodan mjesec za putovanje po otoku jer još nisu velike gužve i prava sezona ne počinje prije sredine lipnja i početka srpnja. Vrijeme je i dalje loše, puše vjetar, pada kiša, ali svakako idemo po planu pa kako bude-bude. Dolazimo na prvu lokaciju, prekrasni vodopad Öxarárfoss, zadržavamo se neko vrijeme i dajemo sve od sebe da po užasnom vremenu napravimo što
bolje fotografije.

Mali tip za fotografiranje goropadnih Islandskih vodopada: Islandski vodopadi su veliki i na svakoj lokaciji budite spremni na veliku količinu prskanja vode po opremi i direkt u objektiv, tako da je poželjno dobro zaštititi opremu i imati mali rupčić za brisanje objektiva.

Nastavljamo svoje putovanje, a sljedeće dvije lokacije su Gejzir i Gullfoss vodopad. Na gejziru kiša pojačava pa stajemo u restoran na kavu i čekamo poboljšanje vremena. Nakon nekih sat vremena kiša se smiriva, ali je i dalje jako hladno, osjet sigurna nula. Gejzir ispaljuje svako 10tak minuta pa moramo čekati. Naravno, rukavice sam ostavio u autu pa ruke pomalo pucaju od hladnoće. Stojimo već 15 minuta i ništa od ispaljivanja, gejzir kasni, a ja gubim živce.

Konačno nakon 20 minuta čekanja ispaljuje, ali to je bilo čisto zavaravanje, uhvatio sam fotografiju najmanjeg gejzira ikad, pokazujem mu srednji prst i krećem prema kombiju. Naravno, Deni i Zlatko su strpljivi i uporni pa trpe bol u rukama i taman kad ja krećem prema kombiju čujem ogroman prasak i Denia kako me doziva. Ja se uopće ne okrećem nego idem u kombi i otvaram Vikinga (pivo) da se smirim.

Krećemo prema Gullfoss vodopadu na kojem se ne zadržavamo predugo jer je već 21 sat, a i vrijeme je užasno. Iako je još uvijek dan koji u
ovo doba godine traje do nekih cca 23 sata, čeka nas otprilike 2 sata vožnje do iduće lokacije na kojoj ćemo i prespavati.

Drugi dan

Buđenje na 60 metarskoj zvijeri od vodopada Seljalandsfoss.

Inače jako popularna lokacija, pored nje odmah ima i kamp u kojem smo i prespavali potpuno besplatno jer nije radio. Radimo par fotografija i nastavljamo dalje, jer je naš cilj za danas doći skroz na poluotok Stokksnes, što je otprilike nekih 350 km cca 5h vožnje s tim da mislimo i dosta stajati na dobra mjesta na putu prema dole.

Prvo mjesto koje smo zacrtali je Dyrhólaey svjetionik na koji, nažalost, ne uspijevamo doći jer smo prerano stigli, rampa je bila spuštena pa smo mislili da uopće nije otvoren u ovo doba godine, ali svakako iskorištavamo prekrasne prizore koji se nalaze neposredno prije svjetionika i nastavljamo dalje prema crnoj plaži – Reynisfjara.

Na plažu smo došli oko podne, sunce je već visoko što i nije najpogodnija situacija za fotografiranje, ali isto iskorištavamo nekoliko kadrova i igramo se s kontrastima i dugim ekspozicijama valova.

Tip za ovu lokaciju je svakako se pripremiti na sitni vulkanski pijesak koji vam ulazi u svaki dio opreme, dobro paziti i svakodnevno čistiti, pogotovo stativ.

13:30h i kruljenje u želucu nas tjera na ručak i bolje jer tko zna koliko bi još vremena izgubili na ovoj lokaciji. Odmah pored plaže je super uređeni restoran. Na meniju od jela ima nekoliko mesnih jela za normalne i dva vege jela za nenormalne poput mene, tako da smo svi zadovoljni. Prosjek je oko 200kn po glavi po jelu, rekao bi da je skupo, ali kad dođeš iz Dubrovnika vidiš da je sve to tu negdje. Evo i kava je čak jeftinija nego na Stradunu, samo 20 kn.

Nastavljamo put prema Stokksnessu s nekoliko zaustavljanja jer 90% toga što prođeš cestom je čista bajka. Jedno od tih zaustavljanja oduzima nam malo više vremena, a to je laguna glečera Jökulsárlón.

Na Jökulsárlónu pada lagana kiša, ali mi bez obzira na to raspamećeno trčimo na sve strane, Zlatko i Toni na brdašce s pogledom, Deni i ja pored mora bliže ledu, pa gore pa dole pa lijevo pa desno… Neopisivi prizori bez obzira na to što nam vremenska prognoza ponovno ne ide na ruku i svjetlo nije najbolje.

U autokamp na poluotok Stokksness dolazimo predvečer oko 21 sat, plaćamo 50 kn po glavi za ulazak na plažu i noćenje u što su nam uključeni tuševi i korištenje wc. Kako nam je ostalo još malo svjetla iskorištavamo svaki trenutak za fotografiranje i odlazimo na kraj plaže s pogledom na Vestrahorn. Uvjeti su dosta dobri, iako nas još uvijek prati slaba kiša.

23:00h, konačno pada mrak, mi premoreni ali sretni uživamo u kombiju uz pivo i pravimo plan za sutrašnji dan.

Treći dan na rajskom otoku.

Budim se prvi i izlazim malo prošetati poviše auto kampa kako bi malo bacio oko na Vestrahorn. Gotovo cijela planina je u oblaku ali mali komad koji proviruje je lagano bijel. Palo je malo snijega, ali samo na planini. Inače Vestrahorn je mala planina s najvećim vrhom 454 m koja izvire iz crne plaže na poluotoku Stokksness.

Najbliži grad ovoj lokaciji je 17km udaljen Hofn. Iako se sama pozicija poluotoka Stokksness nalazi na jugo-istočnom dijelu otoka, naziv planine Vestrahorn u prijevodu je zapadna planina zbog toga što se s druge strane prema istoku nalazi Eystrahorn – Istočna planina.

09:00 sati, svi smo budni. U malom restoranu autokampa ispijamo kavu i to jeftiniju nego na Stradunu. Ne znam može li nam biti bolje. Toni i ja naručujemo čak i vafle koji su ipak malo skuplji nego u Dubrovniku 🙂

Na plaži parkiramo na isto mjesto kao i jučer, izlazimo i krećemo svak na svoju stranu. Polako se uspinjem preko crnih dina od vulkanskog pijeska iz kojih izviruje nekakva vrsta trave. Svaka dina me podsjeća na ljudske glave, ali srećom niti malo ne liče na one glave naših političara. Trudim se pronaći što bolju kompoziciju, milijuni zanimljivih kutova, prizori koji se ne mogu uhvatiti u samo nekoliko sati. Tek sada po danu imamo pravi doživljaj ovog magičnog mjesta koje nudi toliko mogućnosti za fotografiju. Kada bi došli radi fotografije samo na ovo mjesto bilo bi dovoljno za ostati 5 dana, a ovo je samo jedan mali djelić cijeloga otoka.
Pravimo ručak u kombiju, ispijamo koje pivo i uživamo u svakom trenutku. Nakon toga idemo točno pod dno Vestrahorna gdje se nalazi još uvijek sačuvani filmski set iz 50tih godina.

Malo prekrasno vikinško naselje, a iza njega stado konja koji odmaraju oko sijena. Družimo se s konjima dobrih sat vremena i nastavljamo dalje prema istočnoj planini Eystrahorn. Cesta kojom prolazimo je zasigurno nešto najljepše u povijesti zemaljske kugle, svako 500m možete stati i napraviti izvrsnu fotografiju.

U vožnji odlučujemo usput stati na još jedan vodopad Skútafoss, koji je malo skriven s puta i potrebno je nekih 20 min šetanja od parkinga. Zasigurno jedna od najboljih odluka, Skútafoss je čisti hidden gem. Zadržavamo se puno dulje nego smo planirali i nastavljamo put dalje, vrijeme se ponovno pogoršava i dolazi snažna kiša tako da od Eystrahorna nismo napravili ništa, ali bar smo popili pivo u bajkovitom ambijentu.

Kako je vrijeme sada ovdje loše, odlučujemo se uputiti prema nazad blizu mjesta Hof gdje noćimo uz put.

Dan četiri.

Buđenje i kava u obližnjem malom hotelu blizu mjesta gdje smo prenoćili. Doručak u kombiju i hit the road again. Rezervirali smo turu za hodanje po glečeru, a usput je plan stati na Diamond beach. Na Diamond beach dolazimo oko 12:00 i već je dosta ljudi, nije vrijeme za napraviti nikakve atraktivne fotografije, ali svakako dobro iskustvo. Odlazimo do mjesta na kojem smo rezervirali svoju turu po glečeru Fláajökull.

Tura košta oko 800kn i traje samo oko 2 i po do 3 sata. Naša vodička Zuzi rodom iz Njemačke nas stručno provodi po glečeru i uvodi u
malu ledenu špilju koja i nije baš najljepša. Ovo doba godine nije povoljno za gledanje ledenih špilja, pogotovo zbog sve ubrzanijeg otapanja ledenjaka. Biti na glečeru je fantastičan doživljaj, ali vidjeti posljedice globalnog zagrijavanja i koja količina leda je nestala u samo 18 godina je zastrašujuća i jako tužna.

Sljedeća lokacija je glečer Svínafellsjökull. Stižemo tamo u kasnim popodnevnim satima oko 18:00. Impresivna lokacija na kojoj opet ostajemo poduže vrijeme jer se može prići s nekoliko strana, a i letenje dronom ovdje je jako, jako dobro. Tako da nas ovdje skoro pa hvata mrak, ali sreća kamp Skaftafell u kojem planiramo ostati je samo udaljen 20 min vožnje. Dolazimo negdje oko 22:00 i kao najveći luđaci roštiljamo do 23:30.

Peti dan

Započinje već standardno s kavom.

Upućujemo se na lagani hiking do vodopada Svartifoss nekih cca 35 min gdje stižemo oko 11:00. Iako je lokacija dosta posjećena, provodimo tamo malo više od sat vremena. Krećemo dalje jer treba proći još dosta, a mislimo doći skroz do Skogafossa gdje ćemo noćiti u kampu. Na putu prema Skógafossu usput stajemo na vodopad koji se nalazi u privatnom posjedu, a čovjek ne voli da mu se šetaju horde ljudi kroz dvorište pa je postavljen lanac.

Sreća pa za dron to nije problem jer mi je ovo možda i najdraži vodopad koji sam fotografirao. Dalje na putu stajemo na još dva vodopada i jedan kanjon, ali ne prevodimo duže vrijeme na njima jer ponovno kreće kiša i neugodna hladnoća. Svakako dan je više nego dobro iskorišten i konačno dolazimo na Skógafoss gdje partijamo u kombiju uz veće količine piva.

Šesti dan

Već pomalo umorni od vožnje i zgužvanom spavanju u kombiju odlazimo na kavu u restoran usred kampa.

Razgledamo Skógafoss, ogroman vodopad širok 25m i visok 60m. Ovo je i jedna od lokacija snimanja Game of Thronesa, ima izuzetno puno posjetitelja.

Tip za fotografiranje: doći potpuno van sezone ili u rane jutarnje sate, što prije to bolje.

Odlazimo na drugi vodopad koji je udaljen samo oko 40 min hikinga od ove lokacije. Kvernufoss, lagano skriven u kanjonu i znatno manje posjećen, zasigurno pravi hidden gem ovog mjesta.

Pravimo ručak i odlučujemo ponovno otići na svjetionik Dyrhólaey na koji nismo uspjeli doći drugi dan, međutim cijeli greben na kojem se nalazi je prekriven oblakom, a po našem dolasku naravno kreće i kiša.

Odlučujemo se vratiti malo na crnu plažu – Reynisfjara gdje je isto dosta kišovito, ali bar ima mjesta za zaklon pa tamo pokušavamo ponovno napraviti neke zanimljive fotografije.

Zadnji dan putovanja smo ostavili za Reykjavík i odmor pa se negdje oko 21:30 upućujemo prema tamo. Vozimo se cestom kad Deni primjećuje nešto mokro na našim krevetima, ponovno je krov kombija procurio na jakoj kiši. U putu prema Reykjavíku, rezerviramo smještaj, zovemo čovjeka u 23:30 da ćemo stići oko 24:30 i ništa nije problem.

Smještaj je bio izuzetno povoljan, 300kn po glavi. Iako nam je to prokišnjavanje dignulo živce svakako nam je konačno dobro došao normalan krevet na jednu noć.

Sedmi dan

Naš zadnji dan na otoku.

Imamo tri cilja: razgledati Reykjavík, pojesti islandsku pizzu i za kraj otići u Blue lagoon uživati na bar nekoliko sati.

Prije svega odvozimo kombi na ponovnu zamjenu zbog prokišnjavanja, ponovno sve prolazi bez problema, dobivamo popravljen kombi i naknadu za jedan dan što smo morali prespavati u smještaju. Vraćamo se u Raykjevik malo razgledamo suvenirnice i točno u 11:00 od kad se otvorila pizzerija Hornið sjedamo na pizzu + pivo.

300kn po glavi za najstariju i legendarnu pizzu u Reykjavíku + pivo i nije tako strašno.

Obilazimo nekoliko suvenirnica i razgledamo uži centar. Moram priznati jedan od ljepših gradića u kojima sam bio. Male slatke drvene šarene kućice sliče dosta na švicarski stil. Neke od njih imaju čak i travnjak na krovu. Sve ulice su pune restorana, kafića i malih kavana. Na glavnoj ulici ima dosta klupica za odmor, a prema katedrali put je znakovito obojen duginim bojama (sreća pa nije u Hrvatskoj jer bi završio u crnoj boji) i u još nekoliko islandskih mjesta put do crkve je također tako obojen.

Bliži se 14:00 sata, a ja sam opet gladan pizze. Ovaj put biramo pizzeriju najljepšeg imena na svijetu Napoli. Strahovita pizza, kao da si sjeo usred Napulja, niti jedna zamjerka, a taman happy hour za pivo to smo iskoristili tako da smo okrenuli dvije ture. Ova pizzerija je dosta povoljnija od Horniđa pa pizza i pivo koštaju oko 240 kn po glavi.

Kvalitetno najedeni spremni smo za šećer na kraju. Odlazimo na našu posljednju lokaciju Blue lagoon. Od kad smo došli na otok Deni je to postavio kao konačni cilj bez kojeg nema ništa smisla, a mi moramo slušati jer Deni rijetko kad pogriješi!

Dolazimo u Blue lagoon u 18:00, na internetu smo vidjeli da je otvoren do 22:00 ali nažalost na recepciji nam govore da radi samo do 20:30.
Hmmm samo dva i po sata u Blue lagoon, a valjda će biti dosta.

Ulaznica košta 600kn u što je uključeno i jedno piće po želji, tuševi, svlačionice, šugamani, šamponi i jedna maska za lice.

Dobivamo narukvicu s kojom možemo kupovati još pića i na kraju samo platiš razliku. Ulazimo u Lagunu gdje se voda upumpava sa 2000 m i temperatura je cca 35-40 stupnjeva ovisno na mjestu na kojem se nalaziš. Naravno koristimo besplatno piće i masku za lice, svako od nas još uzima po dva pića jer to je maksimalni broj koji možeš uzeti kako se ne bi dogodilo prepijanje i neželjene situacije u laguni. Dva i po sata čistog uživanja, da vrijedilo je jer ipak to nije nešto što može vidjeti i osjetiti bilo gdje.

Zadovoljni odlazimo u kombi, radimo zadnju večeru i spremamo se za sutrašnji rani povratak kući.

Nakon sedam dana u ovoj magičnoj zemlji, već planiramo put za foto trip jer ovo što postoji na ovom otoku nigdje na kugli zemaljskoj nema ništa slično.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here