Ljetnikovac Bozdari-Škaprlenda u Čajkovićima jedan je od rijetkih baroknih ljetnikovaca na dubrovačkom području. Danas je oronula ruševina uz magistralu, ali čini se da ga čekaju bolji dani. Izgrađen na uskom prostoru između litice i rijeke u koju je, prije izgradnje ceste, doslovno uranjao, ovaj je ljetnikovac potpuno posvećen vodi i slavljenju prirode. Iako ga je izgradila obitelj Bozdari postao je vlasništvo Kaboga i to zahvaljujući udaji fatalne Marije Bozdari za Bernarda Kabogu.

Prema Nadi Grujić gradnja ljetnikovca Bozdari započela je u 17. stoljeću kada se oko 1630. godine u Dubrovniku nastanio njegov prvi vlasnik (vjerojatno i naručitelj) Miho Bozdari, a gradnja je bila dovršena početkom 18. stoljeća.

Bogati dubrovački trgovac Đore Vlahov Bozdari(Božidarević) podrijetlom iz Čajkovića, izgradnjom ovog ljetnikovca  htio je na neki način proslaviti novostečenu plemićku titulu. Nakon Velike trešnje 1667. bogata obitelj trgovaca, čiji je jedan ogranak imao važnu ulogu u Jakinu (Ankoni), gdje su glasili kao naručitelji velikih umjetničkih djela, dobila je plemićku titulu i postala dio dubrovačke aristokracije. Gradnju ljetnikovca povjerio je Đore tada najboljem venecijanskom arhitektu i kiparu u Dubrovniku, Marinu Gropelliju, koji je nakon požara 1706. izgradio i novu crkvu dubrovačkog parca i ložu Gradske straže.

Đore Vlahov Bozdari uživao je veliki ugled. Školovao se u Isusovačkom kolegiju u Rimu i za njega Serafin Cerva (1696. – 1759.) kaže da je doctus ac eruditus poeta, orator et philosophus. Godine 1723. izabran je za predsjednika Akademije degli Arcadi. Arcadia je bila književna akademija osnovana 1690. u Rimu s ciljem ispravljanja »lošeg ukusa« u umjetnosti i književnosti.

Odlukom Senata 1668. zabranjena je svaka gradnja izvan zidina, pa je to razlog zašto su ljetnikovci u baroknom stilu u manjem broju prisutni na dubrovačkom području. Ipak obitelj Bozdari, svoj je ljetnikovac dovršila i to angažiravši Gropellija, koji je vlastitim rukama radio pojedine ukrase i kipove i na ovom ljetnikovcu. To govori o njihovom bogatstvu, ali i osjećaju za lijepo.

Cijeli je ljetnikovac izvana i iznutra posvećen slavljenju vode, kao izvora života. U ljetnikovac se moglo doći isključivo barkom koja je pristajala kroz orsan direktno u glavnu zgradu. Zbog takvog smještaja ljetnikovac nema uobičajeni prednji vrt, već su i vrt i sam ljetnikovac u jednoj ravnini i prate liniju obale Omble. Možete li zamisliti kako je za lijepog vremena i mirnog dana izgledao ovaj ljetnikovac čija se fasada zrcalila na vodi? Danas je to teško i zamisliti jer se izgradnjom ceste ljetnikovac trajno odvojio od rijeke, a tijekom stoljeća devastacija i nebrige postao je u kolektivnom sjećanju samo još jedna stara ruševina kraj puta.

Vrtovi ljetnikovca Bozdari tlocrtno odstupaju od uobičajenih vrtova ljetnikovaca na dubrovačkom području. Nisu prostorno povezani, već su tri vrtna prostora međusobno odvojena. Najduži vrt se prostire sa strane ljetnikovca i nije bio zaštićen od rijeke visokim zidom, što je inače bilo uobičajeno. Na bočnom dijelu zida ljetnikovca nalaze se utori gdje je stajala pergola, a na suprotnoj strani su bili stupići. Drugi vrt se nalazio na začelju, a na zapadnoj strani nalazio se manji vrt, Nimfej.

Nimfej označava mali vrtni prostor sa zapadne strane ljetnikovca, a sagrađen je kao predvorje grotte sa zidnom česmom. Nimfej (grč. nymphaeum) je svetište nimfa, šuma i voda. Središnji dio Nimfeja bila je fontana oblikovana je kao oveća spilja od sedrasta kamena u kojoj je bio maskeron. Iz njegovih je ustiju voda je tekla mlazom prvo u manju kamenu zdjelu, a iz nje se prelijevala u veću zdjelu, a zatim u oktogonalni plitki bazen, potom je oticala kanalom ispod popločenoga dijela vrta i tako je proizvodila smirujući žubor. Nimfej s jedne strane zaokružuje visoka litica s druge ljetnikovac, a s dvije je strane okružen visokim zidom te podsjeća na „tajni vrt“, čest u talijanskoj vrtnoj arhitekturi, ali jedinstven na našem području.

Uz ovaj jedinstveni ljetnikovac veže se i istinita priča, koja se povezuje s promjenom vlasništva ljetnikovca. Kako piše Slavica Stojan kći vlasnika ljetnikovca Đora Vlahova Boždarija, Marija bila je žena iznimne ljepote, a u nju se zaljubio Gundulićev unuk Sigismund koji je bio pisac. Međutim u nju su bili zaljubljeni i drugi. Gradom su kolale pjesme koje je pisao Ignjat Đurđević, odnosno Bernard Giorgi koji je na prilično slobodouman način prikazao njenu ljepotu. Onda se njen zaručnik jako naljutio i ostavio je. Ostavljena zaručnica u Dubrovniku nije se mogla nadati dobroj udaji, no s obzirom na njenu ljepotu našao se drugi kandidat.

Marija Bozdari se udala za Bernarda Marinova Kabogu 1695. pa se pretpostavlja da je tako ljetnikovac došao u posjed obitelji Kaboga, koja se kao vlasnik ovog kompleksa vodi od 1837. godine na austrijskoj katastarskoj karti.

Nakon pada Republike prigradski ljetnikovci postali su mjesta za stanovanje.

Nakon Kaboge u drugoj polovici 19. stoljeća  ljetnikovcem gospodari obitelj Škaprlenda pa Kolići. 1902. godine izgrađena je Austrijska cesta koja je ljetnikovac odvojila od rijeke. Godine 1945. u SFRJ ljetnikovac postaje društveno vlasništvo i počinje njegovo propadanje. Daljnje devastacije bile su: gradnja Jadranske turističke ceste, potres 1979. i Domovinski rat. U svrhu restauracije ljetnikovca Bozdari djelatnici Odjela za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti i Zavoda za restauriranje umjetnina izradili su elaborat sa smjernicama za obnovu 1986. godine i od onda gotovo se ništa više nije učinilo, donedavno. Od 2015. počeli su radovi na pripremi dokumentacije za obnovu, koji su nedavno kompletirani. Obnovu vodi Zavod za obnovu Dubrovnika, koji je na svojim stranicama podijelio fotografije projekcije budućeg izgleda ljetnikovca, koji bi trebao postati izložbeno kulturni prostor.

IZVORI:

Grujić, N.: Vrtna arhitektura ljetnikovca Bozdari-Škaprlenda u Rijeci dubrovačkoj

Marković, V.: Ljetnikovac Bozdari u Rijeci dubrovačkoj i Marino Gropelli

Pavković, M.F.: Ljetnikovac Bozdari-Caboga-Škaprlenda. Prilog poznavanju manirističkih tendencija u ladanjskoj arhitekturi dubrovačkoga područja 17. i 18. stoljeća.

Stojan, S.: Ombla, vile i vilani. Svakodnevica života u ljetnikovcima Rijeke dubrovačke (15. do 19. st.).

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here