Nema bolnije stvarnosti od gubitka djeteta. Nema većeg povjerenja od onoga da ti netko u takvoj i tolikoj boli priča o svom djetetu i svom gubitku, svom prestanku života njihovim odlaskom.

Znamo to dobro svi mi kojima su tijekom Domovinskog rata vrata svog doma otvarali roditelji poginulih branitelja. Zna to jako dobro i Tihana Magaš, prof. povijesti i sociologije iz Zadra, kći ranjenog branitelja, suautorica lanjske izložbe “Tragovi vječnosti” povodom 30 obljetnice osnutka “Grofova”, te autorica zbirke priča o poginulim članovima jedinice hrabrih mladih specijalaca koja je predstavljena nedavno u Dubrovniku.

Razgovarali smo tim povodom.

Lani ste bila suautorica izložbe Tragovi vječnosti povodom 30. obljetnice osnutka Grofova, ove godine je tiskana knjiga istog naziva, s pričama o poginulim pripadnicima te jedinice specijalne policije. Vjerujem da je vrijeme koliko-toliko napravilo svoje, ali zacijelo nije bilo lako ući u domove poginulih branitelja i napraviti s njihovim obiteljima i prijateljima razgovore. Kako ste koncipirali priče i što vam je bilo najteže?

– U pravu ste, nije bilo lako. Često se pitam prije ovakvih projekata imam li pravo otvarati bolne rane? No, kada dođete kod obitelji dočeka vas samo jedna ogromna zahvalnost i ljubav. Shvatite da im se zapravo u toj mjeri nitko nije posvetio tridesetak godina i nije saslušao njihovu bol. Naravno, prije razgovora uvijek kažem obitelji da su oni ti koji diktiraju temu, tempo, emocije i u kojem smjeru će ići razgovor. Razgovori su bili dugi, iscrpljujući, ali dragocjeni. Obitelji često više pričaju o sebi i svojim emocijama kroz koje su prolazili. Otvore dušu, a ja ih slušam, snimam i pišem zabilješke i nastojim i pokušavam ne plakati.

– Koliko je važno ove stvari raditi – parafrazirati ću povjesničara Roberta Stradlinga – zamislite kolika bi dragocjenost bila kada bismo sada mogli ispitati svjedoke najvećih svjetskih bitki ili povijesnih događaja. Mi imamo još uvijek te svjedoke među nama. Dragocjeni biseri sadašnjosti koji nam mogu kazivati o prošlosti.

– Pitali ste najteže – teško je izdvojiti, jer svaki susret po sebi ima svoju težinu. Od samih pogleda na te obitelji, kada vidite s kojom pažnjom drže njihove fotografije u ruci i njihove oči dovoljne su za jednu rijeku suza. Poseban izazov bio je dobiti podatke o Mirku Petrekanoviću jer njegova obitelj živi u Vojvodini i do sada nikada nisu bili u Dubrovniku. Njegova majka je nakon 31 godine napokon stekla povjerenje u nekoga i pitala me kako je Mirko poginuo s jednim pitanjem – kako je to bilo znate li, je li ga boljelo? Nakon 31 godine i to baš mene. Rekla je kako je radila na željeznici i da je svaki dan gledala na stanici očekujući da će se on vratiti. Odbijala je vjerovati da Mirka više nema. Imate situaciju gdje Marijeva sestra od 13 godina u školi u Ljubuškom saznaje da joj je brat poginuo od kolegice iz razreda i ona je bila ta koja je to priopćila roditeljima. Ili kad vam Žaknićeva kćer kaže: „Imala sam 6 godina kad mi je otac poginuo. Sjećam se kako mi je susjeda na „lipega“ objasnila da tate više nema. Nekim obiteljima je u ratu gotovo sve uništeno i onda majka vadi Željkovu čestitku za Dan žena – dječja čestitka tada, možda osmogodišnjeg Željka…..Kada se Ivini stari roditelji, majka teško pokretna ustaju iz bolesničke postelje i pokazuju mjesto u spaljenoj kući u Ćepikućama gdje su četničke snage crnom bojom ispisale natpis „Crna vrana nikad ne miruje, uze majci najmilije“. Bilo je teško vidjeti sada odrasle muškarce kada se pričajući i pokazujući fotografije potpuno raspadaju i plaču. Nisam jedna od onih koje misle da su muške suze nešto neuobičajene, ali ove su bile tako bolne……

Kad je Tihana Magaš uzela u ruku prvi primjerak knjige, zaplakala je

Obzirom da je prošlo već više desetljeća od njihove pogibije i svega što se u poraću, ali i danas događa u državi za koju su položili živote i koju su branili, ima li u njihovim obiteljima razočaranja, pitanja, žaljenja zbog svega što mi danas živimo?

– Naravno da ima. Pa sustavno se tim obiteljima nitko nije bavio. Ne na način ispravnog pružanja psihološke pomoći. Danas znate pričamo isključivo o nekakvim ekonomskim privilegijama, a ja bih pitala „Koliko košta ljudski život?“. Od obljetnice do obljetnice šarada političke korektnosti i onda tišina.

– No, ono što su mi sve obitelji rekle kako je odnos PU Dubrovačko-neretvanske s njihovom socijalnom radnicom Ivankom Savinović divan. Kako su suborci njihove djece divni i brižni ljudi i nakon toliko godina ih pitaju „kako ste?“.

– Svi spominju predsjednika SJP „Grof“ Hasiba Alibegovića Alu koji toliko toga radi i brine za njih. Normalno da bi htjeli svoje dijete nazad, ali ponosni su silno na njih i njihovu žrtvu za domovinu. Zato uvijek volim, kad god imam priliku, upozoriti političare kako je izrazito važno ono što oni rade. I da trebaju raditi časno, pošteno i s puno ljubavi. Jer to je ono što su im ljudi poput Grofova ostavili u naslijeđe.

– I pred svaki svoj potezi trebaju biti svjesni u kojoj mjeri će pogaziti grobove onih koji su se za slobodu domovine borili i zgniječiti ranjene duše obitelji. Nisam sigurna da velika većina o tome tako razmišlja. No da češće surađuju i budu dio ovakvih projekata, bili bi svjesniji.

Osjećaju li zaborav u društvu na poginule i tretman Domovinskog rata proteklih desetljeća? Kako se nose s time?

– U vašem pitanju dali ste i odgovor. Od suboraca ne osjećaju zaborav kao niti od Udruge. Od države u cjelini da. Ali kako su mi rekli – za obljetnice bude puno svijeta, cvijeća, svijeća i vijenaca. Voljeli bi upoznati te ljude koji se sjećaju. Voljeli bi da ostane negdje zapisano da su jedan Mirko, Ivo, Pero, Srećko, Ante, Željko, Nikša, dva Marija i dva Antonija branili Hrvatsku i dali svoj život za nju.

– Zato su ovi Tragovi vječnosti za njih toliko dragocjeni. Nakon 31 godinu netko je, osim riječi utjehe, trajno ostavio trag sjećanja na njih žive, onakve kakve ih se prijatelji i obitelji sjećaju. Kroz emocije, a ne statističke podatke. Jer ljudski život ne može i ne smije postati samo statistika.

Zašto su bitne ovakve izložbe i knjige… koliko se njeguje kultura sjećanja na Domovinski rat u onom ispravnom smislu, bez politizacije, omalovažavanja, trivijalizacije….

– Djelomično sam odgovorila na ovo pitanje, ali dodala bih još kako je povijest emocija. I kada bismo ju tako shvaćali i kada bismo se s njom bavili na takav način, onda bi bavljenje s njom imalo smisla.

– Kako često radim na međunarodnim projektima, surađujem sa respektabilnim međunarodnim stručnjacima koji se bave ovim temama, vidim kako svaka država njeguje upravo ovakav, osobniji, individualniji  pristup kulturi sjećanja. Kod nas je to drugačije. Nama je uvijek nešto tabu i kontroverzno. Možda zato što smo još uvijek kao društvo umotani u celofan šutnje i trpljenja.

– I onda smo uvijek kao neka tempirana bomba sukoba, zaborava, trivijalizacije i politizacije. Kultura sjećanja je važna kako bismo generacijama ostavili ljubav, suosjećanje, razumijevanje jedni za druge. Kako bismo shvatili do čega riječi i djela mogu dovesti. Kako ono što ćemo ostaviti u nasljeđe generacijama koje dolaze, kako trag vječnosti isključivo ovisi o onome koga svakoga dana vidiš u odrazu svoga zrcala. I odgovornost je na svakom pojedincu kako će oblikovati društvo i sebe kao dionikom tog društva.

Ako sam ispravno upućena, Vi ste i profesorica povijesti, dijete invalida Domovinskog rata. Koliko vas je to oblikovalo, možda utjecalo na objektivnost kao povjesničarke, usmjerilo prema profesiji?

– Da, povjesničarka sam i sociolog. No dvoumila sam se studirati ili fiziku ili povijest i u zadnji tren ipak odlučila za povijest. Tako da vam u meni leži i društvenjak i prirodnjak i vječni skeptik faktografskih činjenica koje stalno provjeravam i istražujem. I stereotipno me se uvijek svrstavalo u neke ladice i društvene mijene zato što mi je tata ranjen u ratu.

– Baš zbog tog sterotipa jako puno sam radila na sebi i svojoj edukaciji. Memory walk sam trener, debatni trener, često u međunarodnim stručnim skupinama koje se bave kulturom sjećanja, ali i kontroverznim i teškim povijesnim temama ne samo lokalne povijesti.

– Dobitnica sam više stipendija i bila sam predavač ili voditelj radionica na međunarodnim kongresima i fakultetima od Izraela, Amerike do Europe. Često imam dojam kako više cijene vani ljude poput mene, nego kod nas. A ima nas i u Hrvatskoj jako puno koji pratimo trendove razvoja znanosti i nismo začahureni u zastarjelom znanstvenom pristupu povijesti koji je kod nas u velikoj mjeri još uvijek zastupljen.

– Srećom, nisam dopustila začahuriti se u stereotipima. Svaku kritiku sam odvagala koliko je konstruktivna i nastojala radom na sebi doprinijeti kvaliteti svog rada. Vječno se propitkujem, istražujem i u suhoparnim statističkim podatcima i arhivskoj građi dajem emociju kako bih zaokružila povijesno društvenu zbilju određenog razdoblja. A onako toplo i ljudski, i objektivno i subjektivno – ponosna sam na svog oca, hrvatskog branitelja koji je stao u obranu mog Osijeka i života svih nas!

Koliko i akteri Domovinskog rata štete značenju i pobjedi izvojevanoj 1991., kako Vi gledate na ovo raslojavanje među generalima oko pisma podrške za pomilovanje Perkovića i Mustača, sve to baca sjenu i na Domovinski rat…

-„Ne bih politiku u svoju butigu.“ Svatko radi prema svojoj savjesti. Kako učim svoje učenike – sve što radiš, činiš, govoriš – trebaš stajati iza svojih riječi i biti svjestan posljedica koje one mogu izazvati. Posljedice mogu biti i dobre i loše i tragične. Neka tvoja djela o tebi govore kakav si čovjek.

– Tako i u ovoj priči – svatko od njih je odgovoran za svoja djela i u skladu s tim im želim svima da su mirni sami sa sobom pri svojim postupcima ako ih smatraju ispravnima. Ukoliko s potpisom ili bez njega mogu mirno spavati, pogledati sebe i druge u oči onda su mirni. A koliko su mirni, prosudite sami. A bacati sjenu na Domovinski rat ne može nitko. Svatko tko omalovažava, politizira, stigmatizira baca sjenu isključivo na sebe i svoje postupke. Meni nitko ovu desetorice ili (iako još nedefinirana brojka) oko 400 djece poginule u Domovinskom ratu, istinske branitelje ne može omalovažiti i baciti sjenu na njih.

Kako se i koliko predaje o Domovinskom ratu u našim osnovnim i srednjim školama, koliko djeca uopće znaju što se 1991. događalo u Hrvatskoj?

– To ovisi od nastavnika/profesora/učitelja. Znate, kad se zatvore vrata učionice vi ste ti koji kreirate na koji način i u kojoj mjeri ćete se baviti s nekim temama. Imate naravno propisane kurikule od strane Ministarstva, ali GIK (godišnji izvedbeni kurikul) oblikujemo sami.

– Više se ne smijemo skrivati iza političkih odluka, no lakše nam je okriviti nekoga drugoga. Brojni prosvjetari se i boje ili im je preteško pristupiti ovim temama. No mislim da je važnije osluškivati svoje učenike i slušajući njih i njihova pitanja oblikovati svoju nastavu i pristupu bavljenja ovim temama.

– A najvažnije od svega je da je razred sigurna zona u kojoj nema zabranjenih, kontroverznih ili glupih pitanja. Samo otvorenim pristupom, radom, istraživačkim i inovativnim pristupom možemo doprinijeti kvaliteti svog rada. Tako se i bavim ovom temom. Ne pitam se što neka politička institucija ili netko drugi može učiniti kako bismo se bolje ili drugačije bavili ovom temom. Već kako i što ja osobno mogu raditi kako bih doprinijela kvaliteti obrazovanja mojih učenika.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here